ISPOVIJEST U KNJIZI

NOVAK ĐOKOVIĆ OTKRIO TAJNU SVOG USPJEHA 'Prehrana jepromijenila moju karijeru, tijelo i život'

Ovo je priča o dečku kojeg su smatrali hipohondrom, a postao je prvi reket svijeta.

Profesionalni su sportaši nerijetko puni kompulzivnih radnji za koje čudnovato vjeruju da pridonose njihovim dobrim rezultatima. Novak Đoković nema ih ni izbliza koliko Rafael Nadal, kojega srpski tenisač u autobiografskoj knjizi “Serve to Win”, koja baš danas izlazi iz tiska, naziva čovjekom “nervoznih tikova i praznovjernih rituala”. Đoković u knjizi opisuje borbu sa zdravljem, promjenu životne filozofije i hrane, splet koji ga je konačno od trećeg na svjetskoj ATP listi lansirao na prvo mjesto. Nudi autentično svjedočanstvo vrhunskog sportaša koji se sve donedavno borio s astmom i stalnim umorom, dok nije shvatio da se cijeli život - krivo hrani.

“Prvo što napravim kad ustanem je da popijem čašu mlake vode.” Mlaku vodu pije cijelog dana, u velikim količinama. “Potom, odmah ujutro, pojedem dvije žličice meda.” Tenisač jede manuka med s Novog Zelanda koji pčele rade od manuka biljke, gusto razgranatog autohtonog grma s dalekog Pacifika. Izbjegava mlijeko i mliječne proizvode, ne pije alkohol za vrijeme turnira, spava osam sati dnevno, meditira, bavi se jogom, tai chijem… Zadnje tri godine osjeća se puno bolje, to velikim dijelom pripisuje bezglutenskoj dijeti.

U knjizi opisuje kako je od dečka kojeg su nazivali hipohondrom, a koji je muku mučio s astmom, postao nedodirljivi reket svijeta.

Stalno sam bio umoran

“Da napišem ovu knjigu inspirirala me spoznaja da mogu pokazati ne samo kako promijeniti tijelo već i cjelokupni način života - a sve to u četrnaest dana. Ustajat ćete lakše, osjećati da imate više energije, počet ćete i izgledati drugačije”, najavljuje Đoković u uvodniku.

“Od trinaeste sam se godine stalno osjećao napuhano, posebno noću. Budio bih se i ustajao umoran. Vječno sam bio umoran, nadut, čak i kad sam trenirao tri puta dnevno. Imao sam alergije i u dane velike vlage ili vrijeme cvjetanja biljaka to bi se posebno pogoršalo.

No, to što mi se događalo bilo je jako čudno. Napad astme dođe na samom početku vježbanja, ne javlja se za trosatnog meča. Ali za vrijeme velikih mečeva, protiv ponajboljih igrača, držao bih se nekoliko prvih setova i onda bi došla kriza .”

Trebalo mu je, piše, vremena da shvati da to ponašanje nije hipohondrija, ni ponašanje asmatičara niti sportaša koji se povlači kad meč postane jako težak. “Ja sam samo bio čovjek koji se pogrešno hranio. Tko bi znao da će najgori trenutak u mojoj karijeri (teška kriza za vrijeme meča na Australian Openu 2010.) na koncu ispasti najsretniji?”, piše.

“U godinu dana odigrao sam 97 profesionalnih mečeva protiv ponajboljih tenisača svijeta. U dane kad nemam meč treniram barem tri, nekad i pet sati dnevno, u teretani provedem sati i pol, zatim radim jogu i tai chi, i ako stignem uz to još i trčim, vozim bicikl, veslam. Unatoč tolikim treninzima bio sam usporen, imao i kilograme viška. Ako mislite da ćete se s puno vježbanja othrvati umoru i prekomjernim kilogramima, bolje razmislite još jednom. Zar sam imao četiri kilograma viška zato što nisam trenirao dovoljno? Ne! Osjećao sam se teškim, usporenim i umornim zato što sam jeo hranu koju jede većina nas. Jeo sam kao Srbin (i kao Amerikanac) - puno talijanske hrane poput pizze, tjestenine, jako puno kruha, zatim teške mesne obroke po nekoliko puta dnevno. Za vrijeme mečeva uzimao bih čokoladicu ili neki slatkiš, misleći da će mi to pomoći da održim energiju. Nisam shvaćao da takav način prehrane uzrokuje upale. Tijelo reagira na hranu koja mu ne odgovara, šalje signale: napuhanost, grčeve u crijevima i trbuhu, bolne zglobove.”

Poruke organizma

Ovako opisuje bol: “Zamisli da ukucavaš čavao u drvo i nepažnjom pogodiš stomak. To boli, jasno? Trbuh natekne, zacrveni se… To je upala. Sad zamisli što se događa u tvojem tijelu koje iznutra ne možeš vidjeti. Točno to se događa kad jedemo hranu koja našem tijelu ne paše. Prije nekoliko godina, za vrijeme Australian Opena, tijelo mi je slalo poruke da sam sebi nanosim povrede izunutra prema van. Morao sam naučiti slušati te poruke. Jednom kad sam to naučio, sve se promijenilo. Ne mislim pri tome samo na tenisku karijeru. Promijenio mi se čitav život. Osjećao sam kao da mi se dogodilo nešto magično. No zapravo sam iskušavao različitu hranu da bih pronašao onu koja mi najbolje odgovara. Najjednostavnije: shvatio sam koja mi hrana šteti i koja mi pomaže. Nije to tako teško, pokazat ću vam kako doći do toga...” Đoković najavljujući pasuse svoje knjige koji služe kao vodič čitatelju da prepozna dobru hranu za sebe, nauči što i kako jesti.

“Evo kako to napraviti. Počnite s izbacivanjem glutena na dva tjedna. (To je jednostavnije nego što mislite…) Poslije toga kreće borba sa šećerom i mliječnim proizvodima također na dva tjedna, i vidjet ćete kako ćete se osjećati. Promjena prehrane nije jedino što treba učiniti. Treba naučiti mijenjati način na koji jedete. Naučiti sinkronizirati hranu s potrebama vašeg tijela, dajući mu točno ono što treba i kad treba. Postat ćete opušteniji, koncentriraniji.”

Jednostavan test

Kad je u siječnju 2010. na Australija Open umalo kolabirao za vrijeme meča s Jo-Wilfredom Tsongom, teniski su komentatori mislili da je sasvim jasno što se to događa sa srpskim tenisačem. “Njegova astma se javila ponovno”, ponavljali su poput papiga.

Srbijanski nutricionist dr. Igor Četojević koji živi na Cipru, iako nije ljubitelj tenisa, slučajno je gledao meč i tako svjedočio Đokovićevoj borbi s bolešću. I dok su sportski komentatori pričali o astmi, tom mršavom, sjedokosom liječniku, bilo je sasvim jasno da to nije astma.

“Četojević je pretpostavljao da je to hrana. Pogodio je da su moji problemi s disanjem bili uzrokovani disbalansom u probavnom sustavu”.

Tako je doktor s Cipra, pred televizorom, na udaljenosti od 14.000 kilometara dao preciznu dijagnozu. Tenisača nije bilo teško uvjeriti.

Doktor je Četojević podvrgnuo Đokovića jednostavnom testu. Zatražio je da lijevu ruku stavi na svoj trbuh, a desnu ispruži i da otpor doktoru koji ju je vukao prema dolje. Potom mu je dao da pojede krišku kruha.

“Zvučalo je ludo, ali mogao sam odmah osjetiti veliku razliku”, prisjeća se Đoković. Kemijski je test kasnije pokazao veliku netoleranciju na žitarice i mliječne proizvode, bio je na bezglutenskoj dijeti 14 dana i osjećao se odlično. Poslije toga doktor mu je dao da pojede pecivo.

“Osjećao sam se kao da sam se upravo probudio s mamurlukom.” Prestao je jesti gluten. Izgubio je 5 kilograma. “Nakon što sam, na sugestiju liječnika, uveo bezglutensku dijetu, izliječio sam se od alergija, nestala je astma, a strahove i sumnje u meni zamijenilo je samopouzdanje. U zadnje tri godine nisam imao ozbiljniju prehladu.

Đoković, kojeg zanima istočnjačka filozofija, ističe da je “velika stvar što kao tenisač može putovati svijetom”. To daje priliku da se otvori drugim kulturama i radi na sebi, ne samo u sportrskom, već i duhovnom smislu.

Izdvajamo