SAMO U ZAGREBU 7.000 DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

'Zbog kćeri Saše napravio sam ovu teretanu i za autiste... jer im se vježbanjem najbolje može pomoći'

Krišto/CROPIX

To je ono što nam treba! Teretana s atletskom stazom - rekao je Zlatko Mateša, predsjednik Olimpijskog odbora, na nedavnom otvaranju Sparte, teretane na Oranicama koja se prostire na tisuću kvadratnih metara. Uz dvije atletske staze s preponama, boksački kavez i ring, prostor za zumbu i pilates te mnoštvo sprava uobičajenih za teretane, ova je posebna i zbog toga jer jedan dan u mjesecu izabire vrhunske sportaše drukčije od onih na koje smo navikli. Tada je posvećena djeci koja vjerojatno nikada ne bi ušla u ovakve sportske prostore. U Hrvatskoj je ukupno 33.618 invalidne i djece s posebnim potrebama, a samo u Zagrebu ih je 7698. Nina i Bruna, djevojčice u dobi od četiri godine, u nedjelju su dovele stariju braću kojoj treba posebna skrb. Dok su se njih dvije dodavale loptama za pilates, dječaci su isprobavali trake za trčanje i bicikle.

Jednom mjesečno

- Svake prve nedjelje prijepodne tu će biti djeca. To je moj dug društvu - kaže Budimir Šobat Buda, kondicijski trener, nesuđeni pravnik, ronilac i osvajač nagrada u bodybuildingu. Buda je i student defektologije, briga o vlastitom djetetu dovela ga je do upisa na fakultet za koji nikada nije mislio da će biti njegov izbor.

- Za Sašu su nam rekli da će provesti život sjedeći u stolici i gledajući u jednu točku - govori o svojoj kćeri, 11-godišnjoj djevojčici. - Kada je imala četiri mjeseca, liječnici su dijagnosticirali cerebralnu paralizu, a nama je ostalo da pokušamo promijeniti tu prognozu - opisuje situaciju u kojoj su se našli ubrzo nakon Sašina rođenja.

Sportski odnos

Buda i Sandra dvije i pol godine proveli su vježbajući po pet sati dnevno sa svojom kćerkom, samo da je spase od budućnosti koja je Saši bila predviđena u ordinaciji. U svemu tome Buda je osmislio i vježbe koje se kolokvijalno zovu po njemu. Ali to je manje bitno, puno je važnije da je Saša prohodala s tri godine.

- Otišli smo na more, pozdravili se s liječnicima i namjeravali provesti cijelo ljeto na suncu i u moru... - opisuje događaj koji bi mnoge ljude psihički dotukao, kada je kod Saše otkriven autizam. - Stajala je ispred zida i nismo je mogli dozvati - opisuje s osmijehom, kao rijetki koji ne dopuštaju životu da ih pobijedi. Buda je borac, iako je njegova borba za Sašu jedina koju nije htio a koju mora voditi. Zbog toga se vjerojatno i tako intenzivno posvetio oblikovanju vlastitog tijela, raznim sportovima kako bi, u trenucima kada nije s djetetom, prikupljao energiju i snagu za nove sate vježbi. Na kraju je odlučio, krizi usprkos, ući u zahtjevan poduzetnički pothvat i otvoriti jedan od ambicioznijih objekata te vrste u Zagrebu. Odlučio je kreirati mjesto u kojem će se njegovati sportski odnos prema životu, inispiriran Spartom čiji slogani su na zidovima.

Katastrofične prognoze

U staroj se Sparti navodno i jedan dan u mjesecu posvećivao djeci pa je tako i Buda odlučio jedno prijepodne dati djeci. Uostalom, Buda i Sandra uvijek kažu kako je priča o Saši zapravo jedna sretna priča.

Osmogodišnjeg Marka, jedno od dvadesetero djece koja su u nedjelju došla u Spartu, roditelji su uspjeli izvući iz autizma i jednako katastrofične prognoze nakon što mu je ustanovljena cerebralna paraliza.

Marko je posvojen s mjesec i pol dana, a vrlo brzo, u dobi od tri mjeseca, njegovim su adoptivnim roditeljima liječnici rekli da će život provesti u invalidskim kolicima. Naravno da ih to nije spriječilo da mu pruže sve što roditelji mogu pružiti voljenom djetetu. - Nismo odustali. Vježbali smo satima, svaki dan, kako bi naš sin prohodao. Uspjeli smo, s dvije godine je sjeo, a s pet godina prohodao - govori uz osmijeh njegova majka Vlatka Ozimec, dok Marko s Budom skače preko sportske ljestvice.

Karakterističan pogled

U tom je periodu i Marko bio autističan, gledao je u svod pogledom ”zalazećeg sunca”. - To je njihov karakterističan pogled - tumači Vlatka i objašnjava kako je stalno nastojala dozvati Marka. - Izvukli smo ga muzikom - kaže čime je Marku zadržavala interes.

Buda je uspio na drugi način navesti kćer da gleda u oči, ono što autistične osobe izbjegavaju. Fizički se spustio na razinu svoje kćeri, kleknuo je na koljena i kretao se za njom kako bi svaki put kad ga pogleda odmah vidjela njegov pogled. To nije bilo samo povremeno klečanje, bilo je to konstantno kretanje na koljenima. U tri dana izranjavao je koljena, imao strahovite bolove u leđima ... - Rekao sam supruzi da pripazi na Sašu kako bih se odmorio kada sam osjetio njene dlanove na licu. Okretala mi je glavu prema sebi - opisuje trenutak u kojem je njegova kći svjesno privukla njegov pogled. Trajalo je nekoliko sekundi, ali danas Saša bez straha ili nelagode gleda ljude u oči. S osmijehom.

- Jednoga dana nas neće biti, a Saša će trebati i pomoć i pažnju - objašnjava svoju namjeru da osnuje zakladu za Sašu. U međuvremenu je, jer je impulzivan i uporan, napravio poslovni plan u koji je smjestio svoj projekt, obratio se bankama i otvorio vlastitu teretanu. I nju je posvetio kćeri, odlučio je napraviti prostor zbog kojeg će ona biti ponosna, napraviti mjesto koje će okupljati i vrhunske sportaše i rekreativce koji vole i cijene sport. Zato je u Sparti atletska staza, prostor za ples, aerobik, zumbu i druge sadržaje, čime se Sparta odmiče od klasičnog pojma teretane. Tu nema ni Justina Biebera jer to, jednostavno, nije glazbeni ukus uz koji sportaši mogu vježbati.

Testiraju sprave

- Oni su pravi borci - govori Vlatka. - Ta djeca nemaju adekvatne prostore za igru, nemaju dovoljno uvjeta i zato je odlično što se mogu pojaviti ovdje - kaže okružujući pogledom prostor po kojemu djeca testiraju razne sprave onako kako njima odgovara. I super je vidjeti dva dječaka od petnaest godina kako trče stazom smijući se, bez obzira na to što njihov sprint izgleda sasvim drukčije od onoga koji se mjeri štopericom. Ali njihov se mjeri osmijehom.

Izdvajamo