ŠIME MAZIĆ

Barba Šime vraća osmijeh pacijentima na Ugljanu: 'Nije to zbog novca, kad pomažem pacijentima ovdje, kao da je moja draga Jozica opet živa...'

    AUTOR:
    • Iva Ivanac

  • OBJAVLJENO:
  • 05.03.2019. u 19:34

Jure Mišković / CROPIX

Medicinska sestra Matija Knežević Šiminu je priču podijelila na Facebooku nakon čega je on postao viralni hit. Matija kaže da Šime zaslužuje nagradu “Ponos Hrvatske”

Iza Šime teška je godina, izgubio je kćer, sestru, a sad i ženu. Ali osmijeh mu unatoč tome ne silazi s lica

- Dolazim se s njima družit, da im rečen dvi beside lipe, da im pomognem prohodat. A kad učine par koraka, osjećan se kao da moja Jozica hoda, kaže nam barba Šime pa u povjerenju doda:

- Napiši u novinu da nisan tu radi pinezi, jer sad ti je u điru da umirovljenici mogu raditi četiri sata. Ja imam svoju penziju i ja sam njome zadovoljan, ne triba mi ništa više...

A Jozica?

- Bog je tako tio! - uzdahne.

Šime Mazić iz Preka s otoka Ugljana ima 86 godina i posljednjih mjesec dana svaki dan volontira u Psihijatrijskoj bolnici na tom otoku. Za njega je Hrvatska saznala nakon objave Matije Knežević, medicinske sestre, koja je na svom Facebooku profilu podijelila kratku priču o barbi Šimi koji je nedavno, nažalost, izgubio svoju suprugu.

Skoro godinu i pol, svaki, ali doslovno svaki dan barba Šime je provodio sate u bolnici družeći se sa svojom Jozicom. Ona je bolovala od Alzheimera i bila je pacijentica na Odjelu za demencije, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika. Sada kad nje više nema, barba Šime je odlučio i dalje dolaziti u bolnicu kako bi svojim vicevima i životnim pričama animirao druge korisnike tog odjela, kako bi im vrijeme u bolnici učinio životnim. Kako bi s njima išao šetati, baš kao što je to radio sa svojom Jozicom.

Jure Mišković / CROPIX
 

Znali se od rođenja

Pune 62 godine Jozica i Šime bili su u braku, a znali su se od rođenja.

- Za nju znam otkad i za sebe. Živila je u mladosti 200 metara od moje kuće. Kao dica zajedno smo čuvali ovce i koze, živili u Preku, pa u Zadru, pa se opet, kad je počeo rat, vratili u Preko. Ja sam radio u tiskari 35 godina. Jozica je bila vesela i svi su je kao takvu znali. Da ju je bilo školovat, doktorat bi završila! - ponosno o svojoj ženi priča Šime koji je posljednjih godinu i pol svako jutro oko 9 sati hvatao bus kako bi došao do bolnice i pomogao Jozici da doručkuje. Krafna, banana pa čokolino, svako jutro, a ponekad bi zajedno popili i kavicu. Nakon toga bi Šime proćakulao s osobljem, obavezno im ispričao vic, pozdravio portirku Blanku i put pod noge, oko 11.30, na bus za Preko.

- Nije dan proša, a da se pri odlasku i dolasku nije stao javiti. A uvik donese nešto, il’ čokoladu, il’ bombon, il’ voćku. To je krasan čovik kojeg je u životu snašlo puno nedaća. Ali on se tako dobro s tim nosi! Uvik je pozitivan i svi bi se trebali ugledati na njega - priča nam u prolazu Blanka.

Šimi posljednja godina uistinu nije bila laka. Prvo je izgubio kćer, pa sestru, a na kraju je ostao i bez Jozice. No, ne buni se. Ide dalje, kaže, dokle god bude mogao.

- Kad je Jozica umrla, razmišljao sam šta ću u ova četiri zida. Sam. Bolje živit s trideset čeljadi nego sam! Ali, moram vam nešto reći, pustite sad mene, nego pogledajte ove sestre i doktore u bolnici. Kako one trču oko pacijenata, presvlače ih, peru... triba im spomenik dignit. Ja vam dođem u bolnicu i onda ih pitam: “Ima li koja cura za prošetat?” Ako neka slabije hoda, onda đirajemo po hodniku, a ako su boljeg zdravlja, onda izađemo u dvorište. Ja vam njih stavim po ruku i lagano krenemo. Pa ih znam pitat: “Bako, kako ste?”, a onda one meni odgovore: “Sinko moj...” A ja stariji od njih - prasne u smijeh barba Šime, a mi zajedno s njim.

Nemaju nikoga

Priča kako mu se bake u bolnici znaju požaliti da ih nitko ne posjećuje jer ili nemaju nikoga od obitelji ili im obitelj daleko stanuje.

- Mogu Bogu zahvalit da me noge, ali i glava još dobro služe. Iako mi se nekad zna dogodit da uđem u sobu po nešto i onda zaboravim po šta sam doša. Al’ dobro je, godine su to - ne brine se barba Šime koji, unatoč problemima sa srcem, ima ugrađen pacemaker, prostatom i boli u kuku, jedva čeka kad će obići “svoje pacijente”, baš kao doktor Luigi.

- Doktori su i meni rekli da moram hodat i da mi je to dobro za zdravlje, pa ja onda spojim ugodno s korisnim. Popodne dođem doma, malo pojedem, malo pogledam televiziju. Ako je familija doma, onda se s njima družim i tako...

- Familija?

- E! Sin, nevista, unuk i unuka - nabroji Šime, a pokraj njega cijelo vrijeme sjedi i sluša voditelj Odjela za demencije, psihijatar dr. Vitomir Višić.

- Ljudi poput njega nama daju forcu da radimo i da se bavimo ovim poslom. I svetkom i petkom Šime je bio tu, a i dalje će dolaziti. Sprijateljio se sa svim osobljem i postao je dio naše obitelji, a i na otoku su drugačiji običaji. Otočanima je uobičajeni obrazac ponašanja da se rodbina posjećuje. Na Ugljanu njima bolnica nije tabu kao što je to u ostalim gradovima - objašnjava doktor i pokušava definirati tajnu barba Šimina ponašanja.

- Netko tko je cijeli život davao ne može prestati davati i netko tko je cijeli život ljubio ne može prestati voljeti. To vam je barba Šime!

- Je li vam teško bez Jozice, pitamo ga.

- Prošlo me je. Svi ćemo jednog dana umrit je li tako - odgovori protupitanjem pa nastavi:

- Pazite sad ovako: i ko ima puno i ko ima malo, svi ćemo umrit! Ja se ne bojim ničega, ni smrti. Samo ne bih volio da nekome budem na teret. Kad vidim koliko se ove sestre muče...

 

Voli me ka Šime

I odmah skrene temu na pacijentice bolnice. Kaže kako im ne treba ništa drugo, dovoljno je da im netko kaže “dobar dan”, ali on im isto nekad donese čokoladu ili bombon, baš kao što je svojoj Jozici nosio.

- Ma, neću se udati dok ne nađem čovika koji će me volit baš kao što je barba Šime volio svoju Jozicu - ozbiljna je Matija Knežević koju Šime optužuje da je “glavni krivac” za to što će završiti u novinama.

- Rekli smo da će barba Šime dobiti nagradu “Ponos Hrvatske” jer je uistinu zaslužuje. On je postao dio Odjela i drago nam je što će nastaviti dolaziti i posjećivati nas i naše pacijente. A priča je još lipša i bolja jer je barba Šime skroman. Da se njega pitalo, nikad nitko ne bi saznao da postoji takav čovjek na svijetu - kaže sestra Matija zahvaljujući kojoj će priča o barbi Šimi obići Hrvatsku.

Bližilo se podne i vrijeme ručka pa smo se i mi polako počeli opraštati. Barbu Šimu smo ostavili s njegovom najdražom medicinskom sestrom. Uzme Matiju pod ruku, baš kako uzme druge pacijentice kada šeta s njima, i lagano krenu na odjel.

- Nemoj zaboravit napisat da nisan tu radi šoldi. Ne primam nikakvu paru, znaš... - upozorava nas.

- Nećemo, ne brinite.

- I ne zaboravite pozdravit sve koje sam vam rekao...

Nećemo.

Prvo, barba Šime je svoje pozdrave uputio svim časnim sestrama na Vrhovcu gdje je njegova pokojna sestra bila zaređena, drugo, svim stanovnicima Preka i, treće, svim penzionerima u Hrvatskoj. Posebno onima koji imaju malu penziju.

- Napiši da im se penzija triba povećat! I pozdravi one koji rade, a ne primaju plaću i nemaju za kruv i mliko. Tako, lipo, sve tu napiši, pa nek me zatvori ko god oće - nasmije se i odmahne.

Sestru Matiju drži pod ruku i lagano se gega prema odjelu. Jer ima dana, a trebalo bi prošetati još neku prijateljicu...

Opširnije


Tagovi

Izdvajamo