‘Sve je odjednom dobilo smisao kad sam saznala dijagnozu’, složile su se žene koje su za BBC progovorile o svojim najintimnijim problemima i strahovima. Cijeli su život bile uvjerene da nešto s njima nije u redu, nije im bilo jasno zašto svijet doživljavaju drugačije od drugih premda su normalno funkcionirale i izvršavale obaveze tijekom odrastanja poput svojih vršnjaka. Kad im je tek u odrasloj dobi dijagnosticiran neki oblik autizma, postalo im je jasno dakle njihova ‘različitost’.
Maura Campbell ima 50 godina, a prije šest godina dijagnosticiran joj je Aspergerov sindrom. ‘Rodila sam se s komunikacijskim i društvenim sposobnostima korištene vrećice čaja. Tako sam samu sebe opisala na Fringe festivalu u Edinburghu prošle godine. Aspergerov sindrom mi je dijagnosticiran prije šest godina. Kao i kod mnogih žena, dijagnozu sam dobila nakon što je ista postavljena mom sinu Darraghu. Da nije bilo toga, proživjela bih ostatak života ne shvaćajući zašto sam drugačija’, rekla je Campbell.
Prema podacima Nacionalnog društva autista u Velikoj Britaniji autizam se pet puta češće dijagnosticira muškarcima i smatra se da kod žena češće prođe neprimijećeno.
Campbell je otkrila da se kad je bila mala osjećala kao da su svi oko nje dobili upute kako se ponašati s drugim ljudima. No, taj priručnik do nje nije stigao. ‘Osjećala sam se opuštenije u društvu životinja. Kako sam imala odlične ocjene i dobro skrivala tjeskobu, nitko nije primijetio da je sa mnom nešto drugačije. Ljudi su pretpostavili da sam sramežljiva’, rekla je.
Ipak, kad joj je dijagnosticiran autizam, osjećala se kao da je ‘skinula korzet za koji nije ni znala da ga ima’. Odonda se puno bolje snalazi u situacijama koje zahtijevaju društveni angažman, ne troši bez razloga energiju i svjesno izbjegava emocionalna opterećenja. ‘Kao da sam pronašla vlastiti identitet. Ne treba se bojati dijagnoze, ona može toliko toga objasniti. Ovo cijelo iskustvo mi je pomoglo u osobnim odnosima i samouvjerenija sam kao majka. Darragh i ja imamo posebnu vezu i to me čini ponosnom svaki dan.’
Hannah (28) iz Cambridgeshire trenutno dovršava doktorat na Sveučilištu Anglia Ruskin o ženama s autističnim poremećajem koji im nije dijagnosticiran. ‘Žene i djevojke često osjećaju poriv da se uklope u društvo pa se njihovi simptomi ‘ne vide’. Uče oponašati ljudi koji nemaju autizam. Primjerice, ako im je teško geldati osobu u oči, meni je bilo. Naučila sam brojati - odvratila bih pogled na nekoliko sekundi i onda ga vratila. Trudila sam se oko niza stvari da bi došla do ovog stadija. Trebale su mi godine učenja ponašanja u društvu,’ ispričala je.
I Hannah ističe da joj je dijagnoza štošta objasnila u životu. Kao dijete puno je vremena maštala i živjela u vlastitim fantazijama. Nije imala prijatelja, patila je od depresije i drugih mentalnih problema pa je od 14. godine učila kod kuće. Liječnici su se fokusirali na depresiju, a u jednom su trenutku mislili da ima bipolarni poremećaj. Hannah misli da je najveći problem u tome što je žensko i što se djevojke same po sebi bolje snalaze s ljudima i u društvu, pa pogrešna dijagnoza nije nemoguća. Njoj je život promijenila psihoterapeutkinja koja pristupa pacijentima likovnom terapijom i koja je vrlo brzo prepoznala Aspergerov sindrom kod Hannahe.
Stand up komičarka iz Greater Manchestera Jasmine (26) počinje svoju priču: ‘Doista sam mislila da sam vanzemaljac. Znam da zvuči blesavo, ali to je bilo jedino što je moj dječji mozak mogao pojmiti. Kad sam bila mala, ljudi su mislili da sam gluha, no samo nisam obraćala pažnju. Osim toga, kao beba sam iznimno logično razmišljala.’
Njezino obrazovanje nije prošlo tako lako, u školi su je jako maltretirali, smatrali su je ‘lakom metom’. Ta je frustracija dodatno utjecala na sposobnost učenja pa je Jasmine uvijek trebalo dulje vremena da shvati što je nastavnik htio reći. Ona je dijagnozu odlučila potražiti sama nakon što je diplomirala. Bilo joj je jasno da s njom nešto ‘nije u redu’ i htjela je konačno saznati što.
Jasmine se pridružila grupi kreativnih ljudi koji imaju nekih mentalnih problema pa kroz umjetnost i smijeh vode bitke s osobnim demonima. ‘Kad izvodim svoj stand up, to mi nije toliko neobično ni nelagodno kao običan razgovor s ljudima. Ni sa kim specijalno ne moram razgovarati nego se obraćam većoj skupini ljudi.’