STOGODIŠNJAK

FOTO: DEDA JOŽA NAJSTARIJI JE KROJAČ 'Bio sam sluga, šegrt, vojnik... Danas imam samo ovu šivaću mašinu. A i što će mi novac, da ga nosim u džepu?!'

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 14.10.2019. u 15:25

Vrbovecka Dubrava, 091019.
Trg slobode 10
Stogodisnjak Josip Pisnjak koji se jos uvijek bavi sivanjem.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Josip Pisnjak

Josip Pisnjak svojom osebujnom životnom pričom nadahnjuje i desetljećima mlađe generacije

- Bil sam sluga, šegrt, radnik, vojnik, penzioner, a sad sam i bolesnik. I kaj vam drugo mogu reći osim da sam zadovoljan - počinje nam pripovijedati svoju životnu priču Josip Pisnjak, stogodišnjak kojeg samo nekoliko mjeseci dijeli od 101. rođendana. Gospodin Pisnjak kaže da nešto slabije čuje i vidi, a ima i astmu. No njegov je pogled bistar, gestikulacija živa, pokreti koordinirani, a um itekako oštar.

Posjećujemo ga u domu za starije i nemoćne “Ivana” u Vrbovečkoj Dubravi, gdje boravi četiri godine.

- Evo, u ovoj su vam sobi moje cure - kaže nam gospodin Josip dok šetamo domom, a tri gospođe odmah ustaju i dolaze nas pozdraviti.

- Kak si se lepo sredil! - kaže jedna, na što je druga “špota”. - Kak to misliš, pa on je uvijek sređen!

- Volim žene, u domu ih je puno. Pripovedam im, mahnem im, uzmem ih za ruku, pogladim po glavi. U prolazu pitam: “Bako, kako si, jesi se naspavala?” Kad idem u trgovinu, pitam treba li tko šta. Pa im kupim bananu, naranču, sok, sebi bronhi, a njima neke druge bombone. Ja sam jako društven čovjek. Volim ljude općenito - kaže nam Josip, po zanimanju krojač, koji i dandanas u domu sjedne za svoj šivaći stroj. Ta je mašina, kaže, jedino što posjeduje. - I ja sam time zadovoljan. Što će mi novac, da ga nosim u džepu, da stoji u banci? - kaže.

Vrbovecka Dubrava, 091019.
Trg slobode 10
Stogodisnjak Josip Pisnjak koji se jos uvijek bavi sivanjem.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Josip Pisnjak

 

- Više ne vidim navoditi konac u iglu, pa onda imam tu jednu žensku iz Ivanića koja je isto švelja, pa nju prosim da mi to napravi. Ona bi mene zamenila kad ne bi mogel, učim ju svemu što znam - kaže. Većinom popravljaju navlake za poplune koje se raspore. Kad je tek došao u dom, prisjeća se, posla je bilo puno, mogao je šivati cijeli dan. Sada ga ima nešto manje, ali ga još ima.

- Bolesnici dobiju, recimo, hlače. Neke su dugačke, neke široke, neke uske, neke trebaju lastiku ili novi gumb. A meni je zadovoljstvo to napraviti. Zbog toga sam toliko živ. Sve radim sa zadovoljstvom. I bez odgađanja. Kad nešto trebam napraviti, ne čekam drugi dan ni mesec dana. Kad nešto treba raditi, daj da napravimo to odmah. Pa smo bez brige i ti i ja - tumači nam svoju životnu filozofiju.

Čehali perje

A ona je vrlo jednostavna. Raditi korist drugima kad god je to moguće. Gospodin Josip navikao je tako odmalena. Rođen je 12. siječnja 1919., “na pola puta između Ivanića i Kloštra”.

- Već od šeste godine bio sam sluga i drugome delao korist. Zibal sam decu da roditelji mogu raditi, a kasnije i čuval kravice. Bili smo sirotinja, tata je radio na ciglani, mama je bila domaćica, a s nama je bila još jedna baka. Živjeli smo u maloj drvenoj kući. Često nismo imali ni drva za zimu. Pobirali bi grančice pa njih vezali, stavljali u peć i kurili ih - prisjeća se Josip svojeg djetinjstva. Više se, kaže, sjeća stvari iz vremena kad je bio dječak nego što pamti događaje koji su se odvili nedavno.

Zimi je njegova majka “čehala perje za Židove”.

- Bilo je kod nas nekoliko židovskih obitelji. Mama je čehala perje Najmanima. Nosili bismo po četiri ili pet jastučnica, pa bi ih mama meni svezala na ramena. Bil sam pet godina. Nisam još ni služio. Došli smo kod Najmana, ja sam imal neku podrapanu vesticu. Kila perja je bila 25 dinara, a to si moral čehati osam dana. Mami je Najman platio, pa je pogledao mene, a ja u podrapanoj vesti. On joj je rekao: “Marica, pa gle kak ti mali ima podrapanu vestu!”, pa sa stalaže skinuo novu da ju oblečem. Mama ga je pitala kak bude mu ona to platila, a on joj kaže: “Budeš već, Marica. Pa gle kak mu lepo stoji.” Ja sam otišao doma sretan, imao sam novu vestu. Ne znam jel’ mu mama platila. Ali se pitam bi li čovjek danas nekog tak oblekel - priča Josip.

Imao je, prisjeća se, 11 braće i sestara, ali pamti samo njih četvero.

- Tata je imal jednoga sina još dok je bil dečko, prije nego se oženio. S njim nas je sve skupa bilo 12. Ali puno ih je poumiralo za vrijeme rata, dok su još bile one bolesti, kuge i kaj ja znam. Tata je pripovedal, dva je mala lešeka nosil pod rukom i sam je išel u Kloštar ih zakapati. Ali nas je četvero ostalo. Najstariji je bil rođen 1900. godine - prisjeća se Josip.

Njegov je otac, kaže, prepoznao da je on komunikativno dijete. Razmišljao je da bi ga “dal za popa jer nije trebalo platiti školu”. Ali on je već i prije škole počeo “služiti kod gazde”.

Vrbovecka Dubrava, 091019.
Trg slobode 10
Stogodisnjak Josip Pisnjak koji se jos uvijek bavi sivanjem.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Josip Pisnjak

 

- U Kloštru su bila tri gospodara kod kojih sam služio, a bio sam i kod jedne bake kojoj je sin bio u vojsci. Kod ovih sam bio samo dok su krave išle na pašu, od proljeća do jeseni, pa sam preko zime bio doma, a kod bake sam bio cijelu godinu. Nakon četiri razreda škole išao sam i u opetovnicu. To je bilo - ‘ko je htel, išel je, ‘ko nije, nije - kaže.

Nije mu bio problem istovremeno raditi i učiti. Dapače.

- Uvijek sam se trsil da nešto naučim - kaže pa se prisjeća kako je jednom učio i dok je bio s kravicama na livadi. - Bio jednom postolar/Pošten čovjek al’ već star:/Mnogo djece mnogo treba,/A u kući nema hljeba;/A djeca sve viču “kruha!”/Otkud kruha? Nužda ‘e gluha. - recitira bez greške početak “Postolara i Vraga”. - To mi je učiteljica jednom dala da naučim, pa sam zauvijek zapamtio - kaže.

Jednom je, prisjeća se, čak razgovarao i s Vladimirom Nazorom, koji je išao po školama i provjeravao što su učitelji naučili djecu. - Učitelj bi stao sa strane, a on bi nas ispitivao - kaže.

Sajmovi

Nakon škole valjalo je izučiti zanat. U Ivaniću je svake subote bio sajam, pa su on i otac “išli od šatre do šatre i ispitivali kome treba šegrt”. - Nije bilo biranja, nije bilo “ja neću ovo ili ono”. Ivanić je bio obrtnički grad. Bilo je svih vrsta zanata. Bili smo najprije kod jednog opančara, koji je trebao šegrta, ali ne odmah. A nama je bilo hitno, pa smo išli dalje. Mogao sam biti užar, opančar, limar, tko zna. Ali sam završio kao krojač - prisjeća se.

Kao šegrt je učio tri i pol godine. Plaćali su mu čak 75 dinara tjedno jer je bio vrlo vrijedan i brzo učio. Ostale su šegrte većinom plaćali do 40 dinara. Išao je na sajmove u Križevce, Koprivnicu, Zagreb, Sisak, Veliku Goricu.

- Uvek me gazda volio. Dok god sam mu hlače prodal, bi me pogladio po glavici. Jer sam mu zaradio! Tak sam se naučil i pripovedanja. Volim pripovedati, volim z ljudima kontaktirati, se šaliti. Volim svakoga tko je čovjek. Pa bil on žuti, plavi, beli, kakvi god oće, ja sam s njime kontaktiral. Nisam pitao koje si narodnosti, vjere, šta si bil, glavno da si čovjek, da se možemo lijepo razgovarati i šaliti se i plesati. Volim ljude, uvijek sam bio antifašist, ako se smije to danas reći. A tko nije čovjek, tko je lopov, beži od njega - kaže nam Josip.

U Ivanić Gradu, nakon što je izučio zanat, bio je jedan od osnivača “Antilopa”, konfekcijske tvrtke. Radio je tamo kao poslovođa smjene. I opet se držao svojih principa.

- I tamo su radile žene, s njima sam se družio. Svakoj sam napravio dobro, onako kak je ona htjela, zato su me i volile. Nekad bi mi žena došla na posel tužna, žalosna, dijete joj je ostalo doma bolesno, a muž je otišel na drugu stranu. U takvom stanju ona ne misli na posel, neg misli kak joj je doma. Ja bih rekao: “Odi ti doma, pogledaj kak ti je dete ili ga dopelaj tu pa buš znala kak ti je”.

Svakoj sam ženi volio udovoljiti da je zadovoljna. Jer su onda svi zadovoljni. Od mladosti pa do sad, oduvijek sam takav. Radnicima sam davao osmijeh-tabletu. Kad se ti nekome nasmiješ, bolje ide i posel nego kad poslovođa prođe kao bik, pa te ni ne pogleda. To nije kulturno niti je lijepo. Čovjek mora biti razgovijetan, sa svakim treba popričati i biti dobar. Svi smo mi ljudi. I svi smo tu samo u prolazu - mudro nam zbori gospodin Josip.

Tri rata

Nabraja nam što je sve proživio i čime se sve bavio.

- Tri rata sam proživio. Prvo onaj prvi, stari jugoslavenski, onda onaj NDH, dok je bila Titova država, pa i onaj zadnji, a sad ne znam čija je država. Bio sam u ratovima. Nisam na početku ni znao politiku. Jedno su vrijeme htjeli da Hrvatskom vlada kralj Emanuel, pa mi nismo htjeli vježbati kad smo to čuli. Onda su nas po kazni poslali u Bosnu. Radio sam na dobrovoljnim radovima, gradio prugu Šamac-Sarajevo.

Bio sam u Savezu boraca, Društvu naša djeca, a bio sam čak i sudski porotnik. Deset sam godina išao u Zagreb na Republički sud, pa znam i neku pravdu. Znam šta je pravo, a šta krivo. Ako si kriv, trebaš biti kažnjen. Ako si dobar, trebaš biti nagrađen. A, sad, kak je danas...? - pita se Josip.

Uza sve aktivnosti, Josip se i dvaput oženio. Ima sina i kćer, troje unuka te četvero praunuka, no kroz život je sudjelovao u odgoju njih više. Prvi put supruga mu je bila udovica kojoj je muž završio u Jasenovcu.

Vrbovecka Dubrava, 091019.
Trg slobode 10
Stogodisnjak Josip Pisnjak koji se jos uvijek bavi sivanjem.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Josip Pisnjak

 

- Ona je ostala s jednim djetetom. Ja sam bio sirotinja, a znao sam da je i ona sirotinja. Bila je ženska lepa i dobra, uzel sam ju s detetom. Ta je cura tada imala četiri godine, a i danas je živa. Ja sam ju osposobio i školovao. Ona je bila učiteljica, a i kći joj je profesorica. Poslije sam dobil i sina. On ima sina i kćer. Kći mu je u Zagrebu, a unuk ide po raznim državama. Ja ne znam šta radi. Moja glava nije svesna šta on radi. On veli: “Da nije nas, ne bi mogli pričati mobitelima.” Oni to rade, spajaju, on je uvijek na avionima. Bio je i u afričkim državama - objašnjava nam Josip pa dodaje da mu je sin elektrotehničar, a unuk elektroinženjer.

Nakon što mu je supruga umrla, Josip se nakon nešto više od godinu dana ponovno oženio, ženom s četvero djece. Dvoje je, priča, već bilo veliko, a dvoje su skupa podigli.

Bio je uvijek okružen ljudima. Sretan je, kaže, što ga sin i danas svaki dan barem nazove.

- Dobro sam ja, odlično, ali uvijek si mislim kak bude sad dalje. Ko će dalje s menom - priča, na trenutak nešto manje vedar. No brzo opet nastavlja po svome. - Ma znate kaj? Da je dobro i lijepo i da smo svi zadovoljni, to bi ja htel. Ima još ljudi koji razmišljaju kao ja. Evo, ja sam sada imao priliku ispričati vama što mislim. A ne dobiju je svi. Ali, kažem vam, sigurno ima još takvih ljudi - zaključi gospodin Josip, pa nas on i njegove cure uz srčani stisak ruke i široki osmijeh isprate iz doma.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo