Prizori s rave partyja kakve je moguće vidjeti u dokumentarcima o njemačkoj ili britanskoj underground sceni definitivno su daleko od onoga na što se može naći u našim klubovima, barem kada je riječ o estetici. Partijaneri su kod nas većinom vođeni željom da im bude udobno pa su odjeveni vrlo ležerno, čak i sportski.
To se posebno može primijetiti kod mlađeg dijela ljubitelja elektroničke glazbe - ako se dogodi da su na partyju pretežno 20-godišnjaci ili mlađi, često djeluju kao da su uniformirani, a pogled na podij može se činiti kao da ste ušli u reklamu za marku sportske odjeće (svi znamo koju, onu s tri crte). Ipak, tu i tamo se pojavi neki entuzijast koji se izgledom izdvoji iz mase, pogotovo na velikim partyjima. Viđala sam tako, primjerice, dečka koji je dolazio odjeven u Spidermana, a na Astralisu se bio pojavio frajer koji je na glavi imao nekakvu kartonsku crvenu instalaciju koja je sličila na konjsku glavu.
Procedura izlaska je u većoj ili manjoj mjeri uvijek slična. Okupljanje je najčešće u nečijem stanu, nakon toga se odlazi na party pa na after. Neki od zagrebačkih klubova koji često ili povremeno imaju programe elektroničke glazbe su Boogaloo, Masters, Klub, Opera...
Sinonim za after u posljednje je vrijeme postao Sound Factory, koji je za naše pojmove najbliži nekakvom underground iskustvu.
DJ-i ondje počinju svirati oko 1 nakon ponoći, a (after)partija se najčešće otprilike do vremena ručka idući dan, otprilike do 14 sati. U iznimnim se situacijama ponekad produlji i do navečer.
Ono na što mi je organizator Astralisa Ludvig skrenuo pozornost jest da prije dvadesetak godina na partyjima nije toliko bila prisutna tehnologija. I stvarno, kad smo u jednom trenutku pogledali prema plesnom podiju, svi su snimali selfije ili DJ-a kako svira. “Umjesto da se sto posto prepuste užitku glazbe, ljudi snimaju videe. Iako to dosta negativno utječe na klupsko iskustvo, rezultat je pozitivna promocija scene na društvenim mrežama.
Ono što je ostalo isto nekad i danas je svakako glavni element svakog party izlaska, a to je ples, baš kao što sam pročitala, interesirajući se za ovu subkulturu, u knjizi “Sociologija i party scena” Rašeljke Krnić i Benjamina Perasovića. Plesanje je glavna pokretačka snaga i središnja aktivnost rave pokreta, navode autori.
Kao i većinu drugih supkultura, plesnu kulturu veže se uz specifične stimulanse, od kojih se najviše ističe ecstasy: “Krajem 80-ih godina rave kultura donijela je opću promjenu u kulturi droga, zamjenjujući teške, fizički adiktivne supstance poput heroina onima što neki nazivaju lakšim drogama”.
Svi su uživali u glazbi i plesu, svi su bili pristupačni
Teško je vjerovati da je već prošlo 20 i sitno godina otkako sam visio na telefonu (uređaj koji se koristio za audiokomunikaciju prije mobitela, vezan žicom za zid) pokušavajući objasniti prijateljima da moramo otići na Futureshock na Velesajmu. Već na rubu suza, nazvao sam najboljeg frenda... iz vrtića i rekao je da idemo! Sreća i veselje! Tadašnje modne rave kreacije bile su lude i blještave, a ja sam obojio bijele žnirance u narančastu boju da odgovaraju mojoj narančastoj rave majici. Taksi služba je bio prijateljev tata koji nas je iskrcao ispred Velesajma. Policije i osiguranja je bilo mnogo i na njihovim se licima vidjelo da ne razumiju tu novu kulturu i šarene boje kose. Nama kao 18-godišnjacima to je bilo nešto potpuno novo i cool.
A kada smo ušli, osjetila se nevjerojatna pozitivna energija. Ubrzo smo počeli plesati kako znamo i umijemo i nikoga nije bilo briga. Svi su uživali u glazbi i plesu, svi su bili pristupačni, nešto potpuno drugačije... Za cijeli fenomenalni događaj bila je kriva izvrsna emisija TOP DJ MAG Damira Cuculića koji je jedna od najzaslužnijih osoba za scenu i organizator prvog rave partyja u Hrvata. Nakon Velesajma uslijedili su partyji u legenadarnom Mungosu u Kašini, šatoru na Jarunu, Gjuri 2 pod vodstvom E-Basea.
Tada je došlo do velike promjene na sceni - u komercijalnom klubu Best na Jarunu krenuli su programi poput Kraljevstva i Astralisa čija je posjećenost premašila sva očekivanja. Elektronička glazba ušla je u mainstream i vlasnici klubova širom su otvorili vrata novoj generaciji koja je jednostavo uživala u plesu, upijala i širila jednu pozitivnu energiju koja se zasnivala na rave krilatici PLUR - peace, love, unity & respect. Na tim partyjima nastala su brojna prijateljstva, neopisive situacije, prve ljubavi, a danas su djeca prve generacije partijanera redoviti posjetitelji partyja. Druga revolucija bio je internet - redovito su se pomno gledale i proučavale galerije na portalima klubskascena.hr ili Pegli te radili planovi izlazaka.
Ljubav prema toj kulturi i pokretu spojila me s Goranom Tomaševićem, autorom fenomenalnog projekta Ambasador - prve dodjele nagrada akterima hrvatske elektroničke scene. Iako je prošlo više od dva desetljeća, elektronička kultura u Hrvatskoj još je podosta nepriznata i predstavlja veliki potencijal za razvoj. Globalna industrija elektroničke kulture teška je 7,4 milijarde dolara. Kroz novu udrugu Klubska kultura osim projekta Ambasador pripremamo i jednodnevnu konferenciju u Zagrebu na kraju godine. Naravno, i danas posjećujem partyje jer jedna od tajni dugovječnosti je uživanje u plesu i vibri. (Vladimir Gjurčević)