SOCIJALIZATORI

FOTO: MOJ PAS NA ODREĐENO VRIJEME Ovi ljudi i ovi psi žive skupa godinu dana, i onda se rastanu. Za dobro onih kojima to najviše treba

    AUTOR:
    • Iva Badanjak

  • OBJAVLJENO:
  • 25.12.2018. u 12:14

Neja Markičević / CROPIX

 

Ako u šetnji gradom ili šoping centrom naiđete na skupinu od šest-sedam ljudi koji pod rukom vode labradore i zlatne retrivere obučene u crvene prsluke i gotovo u isti glas viču neke komande, ne brinite, ne radi se o nikakvom kultu. Oni su dio programa socijalizacije u kojem pse uče osnovnim pravilima ponašanja i poslušnosti. Njihov je posao izlagati pse svim mogućim izazovima od glasnih zvukova, gužve, intenzivnih mirisa do hrane na podu, a sve kako bi ih što bolje naučili kako se ponašati. Ono po čemu se ovi psi razlikuju od ostalih je da kad “narastu”, neće ostati kod osobe koja ih je najmanje godinu dana odgajala, već će postati psi pomagači i otići u novu obitelj. Naime, dio je to programa Centra za rehabilitaciju Silver koji je jedina ovakva ustanova socijalne skrbi u ovom dijelu Europe koja u rehabilitaciju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju uključuje rad sa psima pomagačima. Ako nakon socijalizacije psi uspješno polože stručno školovanje koje vode treneri u školi, mogu postati psi vodiči, rehabilitacijski ili terapijski psi. To znači da će primjerice pomagati u kretanju osobama oštećenog vida ili teško pokretnim osobama i u kolicama, bit će podrška djeci s cerebralnom paralizom, autizmom i ADHD-om ili će pomagati osobama s tjelesnim, mentalnim ili intelektualnim oštećenjem.

Upravo zato, ovi psi nisu tek kućni ljubimci, nego se s njima radi već od šestog tjedna života. Tako volonter-socijalizator, a u Centru Silver ih je četrdesetak, ima cjelodnevnu zadaću odgajati psa kako bi se već odmalena učio ponašanju u određenim situacijama. Pas je u volonterskoj obitelji do oko godine dana života, a za to vrijeme socijalizator ga uči da ne smije skakati na krevet ili kauč, da ne uzima hranu s poda ili je moli za stolom, izlaže ga nepoznatim prostorima, vodi na zabranjena mjesta za pse poput dućana ili škole. Zadaća je puno, kako za psa, tako i za socijalizatora, ali se u takvom strogom odgoju često stvori i intenzivan odnos između čovjeka i životinje koji je teško kasnije prekinuti. I koliko god znali da rade plemenitu stvar jer će ti psi kasnije nekome pomoći, rastanak je za sve njih gotovo uvijek težak i bolan, a svatko se s njime nosi na svoj način.

Stanislav Cvitković (25): Kad sam ga vidio, rekao sam: Ti si cijeli neki smišan, bit ćeš moj

Stanislav za sebe kaže da je oduvijek imao čudnu povezanost sa psima. Rodom je iz Mostara, a kad je došao studirati u Zagreb, morao je ostaviti svog desetogodišnjeg labradora Kvedija doma jer je bio bolestan i prestar. Stanislav se osjećao sve više usamljenim, i tako je početkom studenoga u njegov dom došao labrador Pipin.

Zagreb, 141218.
Socijalizatori radnih pasa udruge Silver.
Na fotografiji: Stanislav Cvitkovic i Antonio Knezevic sa psom Pipin.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: Stanislav Cvitković sa psom Pipin

 

- On je još štene, ima tek 14 tjedana i jako je zaigran. Dobro je što radim kao fotograf pa dosta posla odrađujem kod kuće i mogu biti s njim i odgajati ga kako treba. Želio sam probati uzeti psa i odgojiti ga da bude pas pomagač jer sam htio pomoći drugima, ali sam znao i da će on pomoći meni. Iako Centar odlučuje o tome kojeg će psa dodijeliti volonterima socijalizatorima, ni sam ne bih mogao izabrati boljeg psa. On je bio osmi u leglu iz uzgoja pasa u Centru, bio je najmanji i najsvjetliji. Kad sam došao u Centar, svih osmero ih je bilo na okupu, a ja sam prvo ugledao Pipina kad još nisam ni znao da će biti moj. Ima jako neobične uši i rekao sam: “Ti si cijeli neki smišan, ti ćeš biti moj”. I stvarno je tako bilo. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Nakon godinu dana, Pipin će ići na zdravstveni pregled i ako ga položi, ići će na školovanje za psa pomagača. To znači da ćemo se rastati, moći ću ga posjećivati samo povremeno vikendom. Ne želim razmišljati puno o tome. Znam da će mi biti teško. Međutim, govorim si stalno da on nije moj, da nije kućni ljubimac nego pomagač i da će liječiti neku bolesnu osobu. Danas ja pomažem njemu, a onda će on pomagati nekome kome je to potrebno.

Staša Šoh (39): Jerry je moj treći, i bit će najbolji

Staša je volonterka i trenerica u Centru Silver u koji se priključila prije dvije godine. Prvi pas kojeg je dobila na socijalizaciju bila je Dija. Ona nije uspjela položiti sve testove, i Staša ju je odlučila udomiti kao svojeg psa.

- Dija u sebi ipak ima “ono nešto” što je razdvaja od ostalih pasa, pa je danas ambasadorica Silvera i pokazni pas koji ide po školama i vrtićima i prezentira što rade psi pomagači. Upravo sam se zbog nje, jer mi se toliko svidjela, odlučila više se uključiti u rad Centra pa sam tako primila i drugog psa, Brona, koji je uspješno završio školovanje i otišao u obitelj gdje pomaže jednoj djevojčici koja ima teškoće u razvoju. Nakon njega, došao je i treći pas, Jerry, koji će uskoro otići na školovanje. On je odličan, mislim da će postići najbolje rezultate. Teško je to, odgajati psa i onda se odvojiti od njega. Neće to svatko raditi, ali netko mora. Muž i ja zajedno brinu o Jerryju i Diji i učimo ih da se ne boje visine, ne njuškaju ljude, ne mole za hranu, ne skaču na nepoznate i ne boje se glasnih zvukova. Dija je nedavno bila na utakmici Dinama, a pola vremena je provela - spavajući.

Zagreb, 141218.
Socijalizatori radnih pasa udruge Silver.
Na fotografiji: Stasa Soh i pas Jerry.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: Staša Šoh i pas Jerry

 

Ljudi nisu mogli vjerovati. Prvih 10 minuta je prospavala na utakmici, kao prava ženska. A onda je mirno sjedila, malo pratila što se zbiva. Ništa joj nije smetalo, ni buka, ni navijanje, gužva, vikanje. Ma, k’o mrtva je bila.

Ne postoje neke posebne osobine koje bi trebala imati osoba koja će postati socijalizator pasa. Naravno, treba biti odgovoran i strpljiv, ali i probijati svoje granice. Ako ste imalo otvoreni za nove stvari i spremni na emocije koje će zasigurno doći tijekom rastanka, onda probajte. Ja mogu reći da je meni život puno lakši od kad sam postala socijalizator, puno sam naučila o sebi i svima bih preporučila da se uključe.

Ljiljana Kodelja (50): Svi su naši psi prošli obuku i našli novu obitelj. Tužni smo i ponosni

Obitelj Ljiljane Kodelje iskusna je volonterska obitelj. U program socijalizacije uključili su se prije tri godine na inicijativu sina koji se zainteresirao za ovaj vid pomaganja, a kod njih je trenutno čak četvrti pas na socijalizaciji - rasplodna kujica Tina.

Zagreb, 141218.
Socijalizatori radnih pasa udruge Silver.
Na fotografiji: obitelj Kodelja i pas Tina.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: obitelj Kodelja i pas Tina

 

- Prvo nisam bila sigurna kako ćemo to uspjeti i jesmo li spremni na ovaj korak, ali smo se baš u to vrijeme preselili u novi kvart i svi uvjeti su bili povoljni pa smo odlučili prihvatiti malo štene, Gigi se zvao. On je ubrzo postao glavni ljubimac u kvartu, svi su ga zavoljeli, a nama je to olakšalo prilagodbu na novu sredinu. Kod nas je bio osam mjeseci nakon čega je krenuo na obuku i školovanje. Bilo nam je jako teško jer nam je kuća odjednom bila pusta. Ali, onda smo se odlučili na novu socijalizaciju. Vrlo brzo smo prihvatili kujicu Star, a treći pas Beks došao je sasvim neplanirano. Trebali smo ga pričuvati na kratko vrijeme, ali smo se svi zaljubili u njega i ostao je kod nas. Ipak, svi su oni na kraju prošli svoju obuku, pronašli svoju novu obitelj i postali terapijski psi. Kako bismo ponovno ublažili bol zbog rastanka, udomili smo i četvrtog psa, Tinu, koja za dva mjeseca očekuje mlade štence. Svaki rastanak je jako tužan i stresan, ali iza toga bude vrlo sretnih emocija. Spoznaja da taj pas čini neko dijete sretnim i da mu pomaže, smanjuje sve te tužne i negativne emocije. Sretna sam i jer nam je omogućeno da povremeno posjećujemo Tinu, ali i ostale pse u njihovim udomiteljskim obiteljima.

Petra Španović (42): Idru vodim u školu gdje radim i svi je obožavaju

Petra je profesorica u osnovnoj školi i često se susreće s djecom koja imaju probleme u razvoju, a ovaj program učinio joj se kao nešto u čemu može bilo tko sudjelovati, bez posebnog predznanja. Nikad dotad nije imala psa.

Zagreb, 141218.
Socijalizatori radnih pasa udruge Silver.
Na fotografiji: Petra Spanovic i pas Idra.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: Petra Španović i pas Idra

 

- Imala sam mnogo strahova u početku. Nisam bila sigurna hoću li moći odgajati psa, imam li adekvatan prostor, kako će on reagirati na mene... Ali, kako je došla prva kujica, ti su se strahovi smanjivali. Ona je već bila terapijski pas, a kod mene je bila dok joj nisu našli novu obitelj. Tako me zapravo pripremila na ‘pravu stvar’, socijalizaciju koja traje godinu dana. Onda je u moj dom ušla Lin. Bila je savršena, jako draga i odlično smo se slagale. Ali, nije uspjela završiti školovanje pa su je morali udomiti.

Rastanak mi je jako teško pao, osjećala sam se kao da napuštam svoje dijete i da nakon nje više neću moći biti socijalizator. Kad su mi, nakon par mjeseci, u Centru ponudili da nakratko pričuvam psa, dugo sam se nećkala, nisam bila sigurna mogu li opet proživjeti iste negativne emocije. Ipak, prije tri tjedna opet sam pristala uzeti psa, labradoricu Idru, jer sam postala svjesna da je njezina ‘zadaća’ da postane pomagač i da joj ja trebam pomoći da bude što bolja u tome. Sjetila sam se djece s poteškoćama kojima će ona pomoći i osmijehu na njihovim licima. Počela sam je voditi i u školu gdje radim, odmah je postala omiljena zanimacija. Djeca je obožavaju, ali i profesori. Kažu da su djeca, kad je u razredu, mirnija i više prate nastavu pa je i njima lakše.

Nikolina Dukić (39): Magneto je već spasio jednu osobu. Mene

O tome što je Centar za rehabilitaciju Silver i čime se točno bavi Nikolina je čula na radiju. Ubrzo je dogovorila razgovor s voditeljima, prošla sve pripreme i već za nekoliko dana su je pitali - kad možete primiti psa? Sutra? “Pa zašto ne”, odgovorila je. I tako je u njen dom ušao labrador Magneto.

Zagreb, 141218.
Socijalizatori radnih pasa udruge Silver.
Na fotografiji: Nikolina Dukic i pas Magneto.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: Nikolina Dukić i pas Magneto

 

- Otpočetka sam samu sebe hrabrila, kod mene će biti godinu dana. Nakon toga će otići na školovanje i potom u neku drugu obitelj gdje će pomoći djeci da propričaju ili prohodaju. To je njegova sudbina i ja sam spremna na to. Ali, kao i mnogo toga drugog u životu, sve je ispalo drukčije. Magneto je u školi bio okej, ali je bio i prevelik buntovnik. Nije htio baš svaki put napraviti ono što su mu rekli pa su ga “izbacili” iz školice. Ponekad se pokaže da pas ipak ne može proći cijelu obuku i postati terapijski pas. Tada ga može udomiti volonterska obitelj ili mu mogu tražiti novu obitelj u kojoj će živjeti, ali ne kao pas pomagač. Bila sam ushićena jer će Magneto ipak ostati kod mene, ali sam se i bojala da sam možda ja nešto krivo napravila u odgoju. Ali onda sam shvatila da je tako jednostavno moralo biti, da je sudbina da on i ja ostanemo zajedno. Iako Magneto nije ispunio svoju “dužnost” i postao terapijski pas, ipak je spasio jednu osobu. On je mene izvukao iz tuge kroz koju sam prolazila. Preporodila sam se s njim. Toliko smo povezani da vam ne mogu to riječima opisati. Uvijek je uz mene i daje mi toliko ljubavi i snage. Moje iskustvo u ovom programu bilo je jako pozitivno i turbulentno. Ali, preporučila bih svakome da se odvaži i proba primiti psa na socijalizaciju. Naučit će puno o sebi, doživjet će nezaboravnu avanturu i postati bolja osoba.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo