Britanski vojnik Warren McKinlay (35) proveo je 18 mjeseci života kao 'hodajući leš', jer je zbog rijetkog Kotardovog sindroma od kojeg je obolio bio uvjeren da je mrtav.
McKinlay se polako izgladnjivao do smrti jer nije vidio razlog zašto bi jeo pošto je ionako mrtav. Umjesto toga, živio je u nekom bizarnom 'drugom svijetu' u kojem se osjećao kao duh, piše Mirror.
Izliječen je čudom, kada je upoznao drugog britanskog vojnika koji je također bolovao od Kotardovog sindroma koji se javlja u jednom od milijardu slučajeva.
Njih dvojica su pomagali jedan drugom da se oporave dok su se liječili u rehabilitacijskom centru Headley Court.
Ljudi koji pate od ove bolesti, prvi put opisane u 17. stoljeću, vjeruju da su mrtvi ili da dijelovi njihovog tijela, kao ni organi, više ne postoje. Pošto ništa ne jedu, ponekad umiru od gladi.
- Uvjerio sam sebe da sam mrtav. Imao sam osjećaj da sam mrtvac koji hoda. Kao da sam bio duh - kazao je McKinlay.
Warren je bio u bolnici kada su se mnogi vojnici vratili iz Afganistana, gdje su ostali bez udova.
- Bio sam okružen pričama o smrti, kao da sam živio u noćnoj mori. Odbijao sam jesti jer sam mislio da nema svrhe pošto sam već mrtav.
Simptomi su se pojavili kada je nakon teške nesreće na motociklu 2005. završio u Headley Courtu. Sedam godina je bio u kraljevskoj postrojbi električara i mehaničara te je služio u Bosni.
U nesreći je slomio zdjelicu i kralježnicu te su mu oba plućna krila bila probušena. Međutim, izvukao se i četiri mjeseca kasnije bio je ponovo zajedno sa suprugom Sarom, kada im se rodila i kći Katie.
Međutim, obitelj je primijetila da se čudno ponaša i da mu se ne mogu približiti.
- To više nisam bio ja i nisam to mogao shvatiti. Svaki put kada je bila buka, ili kada je Katie plakala, ja bih pobjesnio - kaže on.
- Volio sam je od trenutka kad se rodila, ali morao sam izaći iz kuće jer mi je buka stvarala ubitačnu glavobolju. Bio sam svjestan da nešto nije u redu, ali nisam znao što, jer nikada prije nesreće nisam bio takav.
McKinlay je nakon nesreće mjesecima bio u invalidskim kolicima i često se događalo da krene iz jedne u drugu sobu i zaboravi što je htio.
- Jednog dana sam se odvezao kolima do dućana i vratio sam se kući taksijem. Tek kada sam video da moj automobil nije ispred kuće, shvatio sam što sam učinio - priča McKinlay. Često bi zastao usred rečenice, jer nije mogao sjetiti nekih riječi.
Primljen je u vojnu bolnicu Headley Court, a dok je provodio dan okružen ranjenim vojnicima, bio je uvjeren da je mrtav.
- Kada sam primljen, već sam bio uvjeren da sam zapravo mrtav. Znam da zvuči bizarno, ali ja sam iskreno vjerovao da sam poginuo u nesreći, a da je moj duh iz nekog razloga nastavio živjeti.
Povjerio se terapeutu, koji mu je dijagnosticirao Kotardov sindrom.
- U prvom trenutku sam bio šokiran. Nisam htio povjerovati i nisam se mogao pomiriti s tim da imam teško oštećenje mozga - kaže on.
Vojnik, koga je upoznao na klinici, patio je od iste bolesti, što je pravo čudo, s obzirom na to koliko je ona rijetka. Razgovori s njim su mu pomogli da se izvuče. Uz pomoć terapeuta nastavio je normalno živjeti. Sada više ne misli da je mrtav, mada priznaje da mu i dalje smetaju buka i gužva, ali da ih se više ne plaši.
- Tjeram se da se suočim s izazovima, jer ako to ne učinim, znači da je oštećenje u mom mozgu pobijedilo. Osoba koja sam bio prije nesreće više ne postoji i sada sam neko drugi - zaključio je McKinlay.