ANAMARIJA PEJIĆ

HRVATICA U NAJVEĆOJ BAZI ZA LANSIRANJE RAKETA Iz Kazahstana u svemir šaljem 34 satelita. Kad završimo, na brzi internet moći će se spojiti i iz Sahare

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.01.2020. u 23:44

Getty images

Anamarija Pejić (desno)

 

Kad idući tjedan Anamarija Pejić (28) završi svoj posao, na brzi internet moći ćemo se spajati čak i usred Sahare.

Hrvatska inženjerka, prva koja je ušla na kazahstanski kozmodrom u Bajkonuru, svemirsku luku s koje se redovito lansiraju rakete u svemir, naime radi na projektu lansiranja većeg broja satelita tvrtke OneWeb Satellites, koji u orbitu odlaze kako bi stvorili 5G mrežu.

 

Anamariji će to biti prvo lansiranje uživo, a njen zadatak je za misiju ključan.

Jutarnjem listu javila se iz kazahstanskog hotela jučer prije odlaska na posao.

- Iza mene je tjedan dana posla, a ostajem još dva tjedna. Kozmodrom u kojemu radim je golem, odavde je bio lansiran i Jurij Gagarin u letjelici Soyuz.

Ovo je prvi i najveći kozmodrom u svijetu. Imaju 28 lansirnih mjesta, a za projekt na kojem radim iznajmljen je dio prostora kozmodroma i jedno od lansirnih mjesta te se odavde obavljaju završne pripreme za slanje satelita u svemir - govori Anamarija, zaposlenica međunarodne francuske IT kompanije Atos, odnosno njihove podružnice Atos CVC u Zagrebu, FER-ovka koja se zatekla na poslu u svemirskoj industriji, jednoj od najuzbudljivijih uopće.

NASA via Getty images
 

Veliki igrači

- Uz SpaceX i Amazon, naš klijent je OneWeb Satellites, koji je ‘joint venture’ tvrtki OneWeb i Airbus OneWeb Satellites. Oni su, zapravo, bili prva tvrtka koja je započela s tim, a sada SpaceX I Amazon pokušavaju pozicionirati i svoje satelite. Svemirska industrija je danas ono što je internet bio 1997. godine - komentira Pejić, dodajući nekoliko detalja o svojim radnim zadacima.

- Ja sam test engineer. OneWeb Satellites je naš klijent, za koji radimo na održavanju uređaja koji se koriste za testiranje satelita. Ukratko, radim sve, od updateanja softwarea i firmwarea, do lemljenja komponenti, a glavni dio mog posla je testiranje našeg uređaja EGSE (electrical grounding supporting equipment). Pomoću njega se testiraju baterije na satelitu, solarni paneli, životni vijek itd. Moja tvrtka ima podružnicu u Zagrebu, no projekt se većinom pripremao u Beču, gdje se dizajnirao uređaj koji se koristi za testiranje satelita - nastavlja Anamarija Pejić.

Bez uređaja na kojem ona radi nema lansiranja satelita u svemirska prostranstva.

- To je, može se reći, uređaj koji može dati jako veliku snagu, odnosno visoki napon na malom prostoru. Ispod samog launch pada na kozmodromu su tzv. katakombe. Na launch pad se postavlja raketa, a u katakombama u zemlji, na jako malom prostoru, su naša dva uređaja koja će se spojiti na dio rakete kako bi se baterije napunile satelitima.

Na raketu klijenta idu sateliti, na njezin tzv. ‘3rd stage’, zadnji dio rakete koji otpadne, a zatim se spali u atmosferi. Jedan satelit je veličine vešmašine i teži oko 150 kg, a raketa koja ih nosi je Soyuz - pojašnjava Pejić, koja tijekom rada na glasovitom kozmodromu Bajkonur živi u istoimenom gradu udaljenom jedan sat vožnje od kozmodroma.

- Krajolik je ovdje jako interesantan. Sve je ravno, nemaju pitke vode, a deve šeću po snijegu. Ima puno divljih pasa i lisica, to je opustjeli prostor i zato je pogodan za lansiranje raketa u svemir. Također, blizu je ekvatora, što je pogodno za lansiranje jer se iz tog prostora sateliti mogu bolje pozicionirati - opisuje nam stepske radne i životne uvjete.

Getty images
 

Akcija u Gvajani

U veljači prošle godine lansirali su iz Francuske Gvajane šest satelita koji sada uspješno komuniciraju sa stanicama na Zemlji.

- S ovog kozmodroma ćemo uskoro lansirati njih puno više. Svi ti sateliti na kojima sada radimo su u svrhu 5g mreže. To sve radimo jer naš klijent želi omogućiti brz internetsku mrežu svima. Zbog tih satelita moći ćete se spojiti na brzi internet i usred Sahare - komentira Pejić, koja će vrlo skoro na kozmodromu Bajkonur prvi put uživo svjedočiti lansiranju rakete u svemir.

- Uzbuđena sam, propustila sam prvo lansiranje u Francuskoj Gvajani jer sam tada bila kod klijenta u Toulouseu. No, gledala sam lansiranje na velikom ekranu. Dva i pol sata smo zurili u ekran, gledali kako dijelovi rakete otpadaju, a ona nastavlja. Kamera ‘hvata’ raketu tek dvadesetak sekundi jer je ne može dalje pratiti. Let rakete zatim se prati monitoringom kroz automatizirane sustave. Prate se grafovi, podaci. Inače, sateliti se zadržavaju na 1200 kilometara iznad Zemlje, a nakon što prestanu biti funkcionalni, vraćaju se na Zemlju - pojašnjava inženjerka Pejić, koja je, kako kaže, kao mala željela biti arheologinja.

- Htjela sam iskopavati dinosaure. No, nakon što sam diplomirala elektrotehniku, smjer elektronika, odradila sam diplomski studij u Torontu i zatim se zaposlila u Atosu - prepričava Anamarija, koju smo upitali da nam još malo opiše kozmodrom u Bajkonuru.

- Sve je jako zanimljivo, jer to su zgrade stare više od pedeset godina. Sve je golemo, a unutra se baš osjeti povijest. Razne tvrtke ovdje rade svoje projekte, no mi se većinom držimo našeg launch pada i ureda. Nemamo kontakte s ostalima. Naravno, ovdje radi i ruska vojska na svojim projektima. Život u kozmodromu je vojnički, sve je isprogramirano, od doručka u hotelu, vožnje do kozmodroma pa nadalje.

Na kozmodromu smo od 7.30 do 18.30, nekada do 16 sati, ovisi što i kako se taj dan radi. Iz kozmodroma idemo nazad u hotel. Posao, hotel, krevet. Posrećilo nam se prošli vikend pa smo imali lijepu veliku večeru u obližnjem restoranu, nešto izvan rutine - govori Pejić pa nam opisuje radne procese uoči samih lansiranja raketa.

Svi članovi tima na jednom mjestu sa satelitima koji su upravo ukrcani na raketu

 

Jedina koja to radi

- Četiri dana prije lansiranja raketa se postavlja na launch pad. Jedan dan prije lansiranja, ili taj isti dan, tri stagea rakete pune se plinom kerozinom, koji služi kao gorivo. Dizalice i kranovi postavljaju raketu na launch pad. Sve je to jedan logistički i operativno zahtjevan proces. Ali, sve je ovdje logistički zahtjevan proces, pa i moj doručak.

Sve je ovdje po rasporedu, ali čovjek se brzo navikne, pogotovo kad se ne događa ništa drugo osim posla i hotela - prepričava inženjerka koja, kako kaže, osjeća odgovornost i pritisak na poslu, ali s njima se dobro nosi.

- Ovdje, na kozmodromu, ja sam jedina koja radi taj posao. U timu koji je radio na uređaju ima ljudi sa svih strana svijeta i svatko ima svoju ulogu. Odgovornost osjećam u smislu da klijent jednostavno treba naše uređaje da bi lansirao svoju raketu. Bez toga ne ide. Ja sam tu da pazim da je sve s uređajem u redu i baš onako kako treba biti da bi raketa uspješno bila lansirana - pojašnjava Pejić, koju smo upitali vidi li se jedan dan u svemiru.

- Iskreno, razmišljala sam da bih voljela raditi iz svemira, ali previše volim Zemlju. No, želim ostati u svemirskoj industriji. Jako je zanimljiva s elektrotehničke strane jer se tu događaju genijalni dizajni, eksperimenti i inovacije. Nemam riječi kojima bih to uopće opisala. Voljela bih jedan dan i sama nešto dizajnirati, nešto potpuno novo i do sada neviđeno u industriji, no svoje ideje za sada držim za sebe - završila je Pejić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo