NATAŠA ROGIĆ JUKOPILA

HRVATSKA POLICAJKA U UTRCI KOJA JE SAN SVAKOG TRKAČA I ZA KOJI SE SUDIONICI IZVLAČE LUTRIJOM 'Oko stotog kilometra od umora sam počela halucinirati'

Privatni album

Nataša Rogić Jukopila

 

Kad pročitaš da je netko pretrčao 100 kilometara, pomisliš da taj stvarno nije normalan i da ga na to tjera neka nadljudska snaga. Kad još pročitaš da je trčao po visokim planinama, koje je katkad teško osvojiti i samim planinarima, onda se pitaš gdje je tu snagu skupio. Ali kao što se uvijek govori o svakom sportu, sve je u glavi.

A u glavi Puljanke Nataše Rogić Jukopila brdsko je trail trčanje na poprilično duge staze, i to po planinskim vrhuncima Europe. Oni koji su ikad bili u planini i pokušali osvojiti barem jedan, pa i mali vrh, znat će koliko je to teško, izazovno i prije svega zadivljujuće. Nataši, inače jednoj od triju glasnogovornica Policijske uprave Istarske, to je sasvim normalno. Nedavno je svoju golemu snagu i izdržljivost pokazala na jednoj od najpoznatijih, najtežih i najsurovijih trail utrka na svijetu UTMB na području Francuske, Italije i Švicarske, gdje se trčalo oko vrha Mont Blanca u duljini od 171,6 kilometara.

Bilo je to 30. kolovoza, a Nataša je užasno tešku stazu sa 10.300 metara visinske razlike prešla za 40 sati i 22 minute. Utrka je startala u francuskom gradu Chamonixu, a na njoj je nastupilo više od 2500 trkača iz cijeloga svijeta, među njima oko 270 žena.

- Riječ je o jednoj od najtežih trail utrka, koja se trči po sirovom terenu te je simbol ljudske izdržljivosti, o čemu svjedoči i činjenica da 987 trkača ove godine nije završilo utrku. Sudjelovanjem na utrkama prikupila sam dovoljno bodova da se mogu prijaviti na utrku, a onda je uslijedila tzv. lutrija te sam zajedno s još šest trkača iz Hrvatske, među kojima još jedna žena, izvučena za sudjelovanje u utrci. Petero nas je završilo utrku, te sam u cilj utrčala kao drugi sudionik iz Hrvatske, prva žena, ukupno pedeseta, a u svojoj dobnoj kategoriji 22. - objašnjava nam Nataša, koja je o sudjelovanju na toj utrci počela razmišljati prije godinu dana.

Jako teške pripreme

- Radi se o utrci koja je san svakog malo ozbiljnijeg trkača. Nakon što sam početkom siječnja ove godine bila izvučena u tzv. lutriji, mojoj sreći nije bilo kraja te sam znala da se za utrku moram pripremiti na najbolji mogući način. Tako sam u travnju prijavila utrku 100 milja Istre kako bih održala brdsku formu, ali sam ovaj put išla neopterećena rezultatom. Naime, na utrci nas je dočekalo najgore moguće vrijeme, od lagane kišice do snježne oluje, ali stisnula sam zube i uspješno stigla do cilja nakon 34 sata i 11 minuta. Nakon toga uslijedila je utrka na Velebitu od 80 kilometara s više od 4000 m uspona, koja mi je bila kao dužinski trening za UTMB, koju sam unatoč vrućinama uspješno istrčala za malo više od 18 sati te došla kao druga žena, odnosno osma natjecateljica u ukupnom poretku.

Pula, 120919. Policajka Natasa Rogic Jukopila koja je istrcala Ultra Trail na Mont Blancu.
Foto: Danijel Bartolic / CROPIX
Danijel Bartolic / CROPIX

Nataša Rogić Jukopila

 

Konkretne pripreme za utrku počele su 12 tjedana prije početka utrke. Prvih osam tjedana bili su najjači treninzi, kad su se dužine i visinske razlike iz tjedna u tjedan povećavale, govori nam dalje dok je fascinirano slušamo što je sve prošla. Kaže da je najdulja kilometraža koju njezino tijelo podnosi oko 120 kilometara tjedno sa 5000 m visinske razlike jer sve više od toga zahtijeva više odmora.

Pripreme su dakle bile vrlo teške jer je tjedno trčala 80 do 100 kilometara. No, u jednom trenu pomislila je da možda neće uspjeti. Naime, 20 dana prije utrke uganula je gležanj na brdskom treningu.

- Tada mi se svijet srušio i pomislila sam, ništa od Mont Blanca. No, moji vjerni prijatelji s kojim treniram, Bernard i Kristian, tješili su me govoreći kao iskusni liječnici kako to nije ništa strašno, što mi je potvrdila i doktorica i preporučila odmor. Nakon toga sam se stvarno nekoliko dana odmarala kod roditelja u Biogradu, gdje mi je prijateljica Borka na plažu nosila škrinjicu s ledom da stavljam na ozlijeđeni zglob. Uglavnom, kombinacija leda, sunca i mora učinila je svoje i došlo je vrijeme da se krene u Francusku - priča nam dalje glasnogovornica istarske policije.

Zbog ozljede i iščekivanja utrke kaže da je bila jako nervozna uoči dolaska u Francusku. Stres se povećao kad je ugledala visoke francuske planine.

- Upitala sam se gdje sam ja to došla nakon treninga na našoj Učki, koja nije visoka ni 1400 metara. Doslovce, uhvatila me panika i strah bez obzira na svu snagu i teške pripreme. U Chamonixu sam se dva dana aklimatizirala posjećujući okolne vrhove i boravkom na visini od 2500 do 3500 metara - priznaje nam ova trkačica na duge staze. Dodatni stres bio je doći taj dan na start.

A gdje su žene?

- Kad u masi ljudi nisam vidjela ni jednu ženu, upitala sam se što ja radim tu među profesionalnim sportašima. Dotadašnje lijepo vrijeme zamijenila je kiša te sam se osjećala kao na startu utrke u Labinu. Kad je utrka konačno krenula, noge kao da su mi se odvezale, više me ništa nije boljelo, te sam uspješno dotrčala do 21. kilometra (St. Gervaisa) gdje su me dočekala prva poznata lica koja su mi dala krila da nastavim dalje kroz noć. Od 30. do 80. kilometra čekala su me četiri uspona viša od 2500 metara od Les Contaminesa do Courmayeura u Italiji - govori mi Nataša.

Courmayeur joj je bio pola puta utrke. Tamo se malo duže odmarala i punila baterije za nastavak pustolovine. Kolega Bernard joj je pomogao - izmasirao joj je umorne noge, napunio ruksak vodom, izotonicima i hranom potrebnom za dalje.

Privatni album

Nataša Rogić Jukopila

 

- Krenula sam dalje, prema 100. kilometru, odnosno vrhu Col Ferret u Švicarskoj. Kad sam se spuštala s Col Ferreta prema La Folyju, dočekalo me grmljavinsko nevrijeme s kišom koja se ubrzo pretvorila u gustu tuču po kojoj je bilo teško trčati te sam se sklonila pod stablo pola sata, nakon čega sam nastavila po izuzetno teškom terenu još 17 kilometra do prvog naseljenog mjesta - prisjeća se Nataša pustolovine svog života. Da si olakša utrku “u glavi”, zamislila je da su to tri uspona na Sisol na Labinštini gdje je trenirala. Ali nije bilo tako jednostavno.

Deka i topla juhica

- Nakon prvog uspješno svladanog 'Sisola' od umora sam počela halucinirati - vidjeti poznate ljude koji tamo nisu bili te čuti zvona i misliti da su navijači u blizini, no to su bile krave. Kad sam konačno savladala drugi vrh, odmorila sam se 40 minuta u Vallorcineu zamotana u toplu dekicu pa mi je Bernard donio toplu juhicu i naredio da pojedem sendvič i bananu te da krenem što brže naprijed da me ne čeka dugo u cilju u Chamonixu. Čekanje u cilju činilo mi se tako nestvarno, pomislila sam, zar sam 'već' gotova, još imam samo 20 kilometara i 1000 metara uspona. Krenula sam lagano s noge na nogu, totalno bez energije, no čim je počeo uspon, stisnula sam zube i krenula ubrzano gore preko kondicijski vrlo zahtjevnog kamenitog terena.

Kad sam napokon stigla na vrh, čekalo me još osam kilometara nizbrdice te me četiri kilometra od cilja čekao Bernard i prijatelj Andrej, koji su me bodrili trčeći sa mnom do cilja. U cilj sam ušla u nedjelju poslije 10 sati, dočekala me užarena navijačka atmosfera uz bubnjeve kroz cijeli Chamonix. Još jedno prekrasno iznenađenje dočekalo me na graničnom prijelazu, gdje su mi kolege iz Policijske postaje Buzet u ime cijele PU istarske čestitali na uspjehu i uručili prekrasan buket cvijeća - kaže Nataša. I onda zaboraviš sve muke i bolove koje si prošao.

- Takvo nešto doživjeti zbilja je neprocjenjivo. Na utrci je bilo teško, no odustajanje nije dolazilo u obzir. Posebno su me se dojmili volonteri i navijači na stazi koji su me dozivali imenom kao da smo stari znanci uz povike: 'Allez, allez, bravo, bravo!'. Oni su u meni probudili snagu da nastavim dalje, od točke do točke - priznaje Nataša Rogić Jukopila, koja nije profesionalni sportaš. Budući da je majka, kaže da joj je teško uhvatiti vrijeme za trening. Ali puno joj u svemu pomažu prijatelji i obitelj te sinčić Mateo.

- Nemam ni fizioterapeuta ni nutricionista koji mi slaže prehranu, nego si to sama planiram. Nakon puno treninga, kad osjećam zamor mišića i ukočenost, nazovem svoju maserku koja me svaki put primi i vrati iz mrtvih. Također, prijatelji Bernard i Kristian treniraju sa mnom kad im je to cilj i kad nije. Primjerice, Bernard se ovog ljeta nije morao posebno pripremati za utrke, no išao je po najvećim vrućinama sa mnom u brda jer je znao koliko to meni znači - kaže. Većinom se priprema na Učki, Ćićariji i u Labinštini, a najviše treninga obavila je na usponu Medveja - Vojak jer je i najteži, a nakon njega joj je godilo osvježenje u moru. Preko tjedna trčala je po Šijanskoj šumi ili u Manjadvorcima.

A ljubav prema brdskom trčanju počela je 2013. godine, kad se upisala u planinarsku školu u Labinu kako bi naučila osnove planinarenja s kojim je započela još dok je studirala.

Odmor je dio treninga

- Tada sam planinarila kratko, onako čisto rekreativno. U planinarskoj školi upoznala sam trkače koji su nastupili na prvom izdanju utrke 100 milja Istre te sam se, na nagovor prijatelja, u travnju 2014. prijavila na utrku od 105 kilometara od Lovrana do Umaga, a koju sam završila za 22 sata i 50 minuta. Cijelu utrku sam prohodala. Nakon toga počela sam trčati ne bih li postala malo brža i prijavila utrku na Velebitu od 100 kilometara sa 6500 metara uspona. Utrku sam uspješno svladala za manje od 30 sati. Tada sam postala potpuno ovisna o trailu, 2015. godine završila sam čak 23 utrke koje se broje u desecima kilometara te sam i osvojila nekoliko postolja, i drugo mjesto Hrvatske treking lige.

Privatni album

Nataša Rogić Jukopila

 

U 2016. htjela sam biti brža i bolja te sam se ozlijedila. To mi je jako teško palo i bila sam toliko tvrdoglava da se nisam htjela odmarati i tako otežavala oporavak. Tek sam se nakon 10 mjeseci oporavila, nakon istrčanih 110 kilometara na utrci DUT, koja je startala u Klisu, a završila u Omišu, gdje sam nakon više od 20 sati završila kao treća natjecateljica. To mi je dalo snagu da krenem pametnije i da si planiram odmor - objašnjava Nataša.

U pet je godina završila oko 80 utrka, od toga devet utrka duljih od 100 kilometara, i to četiri utrke od 170 kilometara. Planira li nove izazove? Ironman?

- O Ironmanu nisam još razmišljala. S obzirom na to da nemam puno vremena za sebe, zasad ostajem na brdskom trčanju - zaključuje istarska trkačica na duge staze.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo