JOŠKO ČAGALJ JOLE

ISPOVIJEST KRALJA ZABAVE 'Od prvog srednje živio sam sam, konobario, tulumario... A na jednom tulumu u publici se našla Doris i sve mi se preokrenulo'

Biljana Blivajs / CROPIX

Rođendan karijere proslavit će velikim koncertom ‘Jole i prijatelji’ 12. listopada u zagrebačkoj Ciboni, gdje će mu se u slavlju pridružiti prijatelji Jelena Rozga i klapa Rišpet te Milan Terze i mladi slovenski glazbenik Luka Bas

Joško Čagalj Jole s pravom nosi titulu “kralja zabave” na domaćoj glazbenoj sceni, a njegov optimizam, energija i otvorenost doslovce su zarazni. Ove godine Jole slavi okruglih 20 godina karijere, koje će, u svojem stilu, proslaviti velikim koncertom, bolje rečeno tulumom naziva “Jole i prijatelji” 12. listopada u zagrebačkoj Ciboni, gdje će mu se u slavlju pridružiti prijatelji Jelena Rozga i klapa Rišpet te Milan Terze i mladi slovenski glazbenik Luka Bas, s kojim ima uspješan duet “Nisam ja od jučer”.

Svirka svugdje

- Ja ću biti nositelj cijele priče i sudjelujem u svakoj pjesmi. Neću dozvoliti da me nema na koncertu pola sata. To ne volim. Nisam taj tip. Uvijek sam se trudio da moji nastupi budu lijepi tulumi i da budu kulturni. U 20 godina nisam vidio da se na mojem koncertu netko potukao, pogurao i još kad mi zaštitari kažu da kad ja pjevam, nemaju što raditi, presretan sam. Svi uživaju, razmjenjuju brojeve telefona, ljube se i ja sam uspio u svojem poslu - siguran je Jole, poznat i po tome da na svojim koncertima ne gleda na sat jer, kako kaže, isto je hoće li leći u 4 ili u 5.30 ujutro, ionako je, smije se, noć propustio.

Glazba je oduvijek bila njegov prvi izbor, pa i u najranijem djetinjstvu.

- Četkica za zube kao mikrofon i ispred ogledala glumim pjevača i plesača i gitaristu i klavijaturistu, i to su roditelji primijetili. Tada smo živjeli u Njemačkoj, do moje desete godine. S pet godina upisali su me u glazbenu školu, a onda smo se spletom okolnosti vratili u Zagvozd, gdje sam bio do prvog srednje. Završio sam elektrotehniku, ali glazba je uvijek bila tu. Budući da sam od prvog srednje živio sam, uvijek sam nešto svirao po tulumima ili doma.

Na nagovor prijatelja, jednog sam petka kod njega u malom kafiću radio tulum. Rekao mi je da nađem dva zvučnika i miksetu. U pola tog tuluma, koji je bio odličan, pitao me što radim idući petak. Kad je došao idući petak, već je pola ekipe bilo vani jer je unutra moglo doslovce stati 50 ljudi. Nastavilo se i sljedećeg petka. Onda me jedan gospodin pitao da sviram kod njega subotom, treći mogu li u četvrtak... I tako sam krenuo kao one-man bend - prisjeća se pjevač.

Često je u to vrijeme na klavijaturama pratio pokojnog Vinka Cocu, Tedija Spalata, Dražena Zečića, a priča o njemu se širila. Na jednom od tuluma u publici se našla i Doris Dragović.

- Nakon nastupa kaže Doris meni: ‘Gledam te i slušam cijelu noć. Prvo, ne znam odakle ta energija, a dugo, zašto ne napraviš nešto?’. Rekao sam joj da mi je zanimljiv Tonči Huljić, jer je svestran i širok, ali sam čuo da je on nedodirljiv, da ne mogu doći do njega. Žena se na to nasmijala i tražila me da joj dam kućni broj, jer tada mobiteli nisu bili tako rašireni. Nakon dva dana zove Tonči, vrijedni ranoranilac, u devet ujutro. Inače me nitko ne zove prije podne.

‘Dobro jutro, je li Jole?’ ‘Je.’ ‘Tonči Huljić na telefonu.’ Mislio sam da me netko zeza i poklopio sam slušalicu. Nakon minutu opet zvoni telefon i ista stvar. Kad je spomenuo i Doris, iskočio sam iz kreveta. Nije mi trebala ni kava. Taj smo se dan našli navečer oko 19.30, prije 21 godinu, i što smo dogovorili u deset, 15 minuta, ta suradnja traje i danas - s ponosom tvrdi Jole.

Moja klapa

A gotovo jednako dugo Jole radi i sa svim ostalim suradnicima.

- Uz mene je cijelo vrijeme i Pero Kozomara, moj prijatelj, kum i menadžer koji mi je napisao nekoliko velikih hitova, kao i mnogobrojne uspješnice za druge izvođače. Sad ima i svoju klapu Rišpet, koja će mi biti gost na koncertu. Isti nam čovjek 20 godina radi plakate. Lile, knjigovođa, već 16, 17 godina, kao i moji Bračani, grupa Bolero, već 19 godina iza mojih leđa. To je tim koji godinama ne mijenjamo - ističe Jole.

Uz njegovo ime nikad se nisu vezali skandali, nikad nije otkazao koncert, a za svaki se nastup posebno priprema.

- Nikad nisam zeznuo koncert, niti sam zakasnio na avion, niti sam zakasnio kad sam se oženio, ali inače sam ‘na vi’ s vremenom i nikad mi se ne žuri. I služi me zdravlje, što je bitno. Pazim relativno na svoje zdravlje. Volim društvo, volim jesti, piti. Nekad se dogodi da nekoliko dana spavam po tri, četiri sata. Naravno da to nije zdravo. Možda jedem premalo voća, sokova, ali pijem mnogo vode. Nikad ne pijem alkohol kad pjevam, već 19 godina.

Pa čak ni moji momci. Ako pjevam u subotu ili petak, neću ni dan prije zabančit’. Mogu biti do ponoć, jedan na večeri, popit’ čašu vina, ali trudim se iz poštovanja prema organizatoru i mojoj publici prije koncerta na vrijeme otići leći. Nikad nisam otkazao koncert, a pjevao sam čak i s operiranim meniskusom. Profesionalac sam kad radim, a ostale dane ne znam nikad kad ću doći kući - priznaje Jole. Svoj je uspjeh gradio korak po korak, a i nakon 20 godina, kaže, još uvijek ga nadograđuje.

- Najponosniji sam jer mi ništa nije došlo preko noći. Ljudi iz struke i sa strane govore mi da i nakon 20 godina još uvijek idem prema gore i sve se više širi ta moja priča i glazba, pozitiva i tulumi. Uspjeh je i kad ljudi koji me godinama nisu vidjeli kažu da sam isti kao i dok smo išli u školu i dok sam radio kao konobar. Meni je to istovremeno i Porin i Oscar i Grammy i nagrada za životno djelo.

Uspjeh je i što se ni s kim u karijeri nisam posvađao, a imao sam nekoliko vrhunski lažnih prijatelja u životu, poznanika kojima sam išao napraviti dobro, pa su me zeznuli, vratili me čak nekoliko godina u rikverc, a ja im to nisam zamjerio. Ponosan sam i što imam 30-ak pjesama koje ljudi otpjevaju sa mnom od riječi do riječi. Onda to znači da si nešto napravio, bez obzira na to što te neke nagrade mimoiđu ili ne mimoiđu - skroman je Jole.

Tri kćeri

Jolinim stopama vrlo bi lako mogle krenuti i njegove tri kćeri, Iva, Ema i Tia, kojima je Pero Kozomara, čije su velike ljubimice, već napisao nekoliko skladbi.

- Moram se pohvaliti da imaju tri predivne dječje pjesme koje će vjerojatno Jacques jednog dana obraditi. Jako sam ponosan na njih. Ne znam kamo će ih život odnijeti, sve vole. Kako vole školu, jezike, tako vole pjevati, plesati, gimnastiku. Svestrane su. Moja je majka, kao i svi, htjela da postanem liječnik ili arhitekt, ali ja sam se želio baviti glazbom i na kraju su mi roditelji bili najveća podrška. Tako ću i ja svojim kćerima - naglašava Jole.

Obiteljski život jako mu je bitan, a svoju suprugu Anu, kaže, uvijek bi iznova izabrao.

- Ako imaš imalo ozbiljniji posao, nema te doma od jutra do mraka. Netko mora držati kuću, djecu, sve. S tim da ja imam mnogo slobodnog vremena jer naš se posao bazira na nekih 60 dana u godini i većinom ne radim od nedjelje do petka, tako da se mogu posvetiti obitelji i prijateljima. Jedini je minus što se obično vikendom slave rođendani, čak i ako su bili u srijedu. Vikendom se voze motori, vikendom se ide na vikend skijanje, vikendom se peče janje i igraju balote, a ja sam vikendom ili na Dalmatini ili u avionu.

Drugi je minus što kad iziđeš na pozornicu, nitko te ne pita boli li te kičma, koljeno, zub, je li ti umro stric, ujak. Ali, ostalo je super, obožavam to što radim i to je moja publika primijetila davno. Zato mi to i vraćaju. Neku večer na Vinkovačkim jesenima 5000 ljudi je iza svake pjesme skandiralo: ‘Jole, Jole!’. Osjećao sam se, ne kao Mišo Kovač, nego kao Elvis Presley - govori Jole.

Iako uživa u druženjima s prijateljima, Jole ima čvrsto obiteljsko pravilo da ne izlazi iz kuće dok mu kćeri ne odu na spavanje.

- Poslušao sam savjet prijatelja koji je zbog trčanja za uspjehom propustio djetinjstvo svoje djece. Nisu se ni okrenuli, a već su u kući imali maturante. Kad sam dobio prvu kćer, Ivu, pa Emu i Tiju, rekao sam sebi da neću navečer izići iz kuće dok mi djeca ne legnu. Ne ustajem rano ujutro i imamo ta druženja Huljić, Grašo, ja, neki dan i Neno Belan do pet ujutro. Ćakulamo, mezimo, sviramo, pričamo, većinom gluposti. Ja im kažem da sjednu u restoran u 21, a ja dolazim do 21.15. Važna je zezancija s djecom prije spavanja, izmolimo ‘Anđela’ i idu leći. Ja uzmem jaknu i kroz vrata ili dođe ekipa do mene - objašnjava Jole. Vrijeme sa suprugom također mu je vrlo bitno.

- Nisam od velikih iznenađenja ili Valentinova. Svaki je dan lijep i u svakom se tjednu može naći neka caka. Idem iz grada, pa pokupim nešto što ona voli jesti. Sitnice su bitne. Volim slušati starije koji kažu: ‘Uvijek je neki kompromis, uvijek je malo zalijevaj’. Ne može uvijek sve biti na nivou, ali smatram da sam sretno oženjen i sretan obiteljski čovjek - siguran je Jole.

U budućnosti se nada samo zdravlju, dobrim glasnicama, pjesmama i suradnicima te da ga koljena i kičma drže.

- Obožavam to što radim. Možda bih se u drugom filmu vidio da imam neki restorančić s nekoliko soba gore, da se mogu posvetiti gostima. Volim ugostiteljstvo i tu interakciju s ljudima. Volim im ugađati. No, dok se bavim glazbom, to je nemoguće. U ovoj situaciji, volio bih biti kao Zvonko Bogdan - zaključio je uz smijeh.

Izdvajamo