Svi oni koji se ne mogu natjerati da redovito vježbaju, nego uvijek ponavljaju da će s time početi od sutra, od ponedjeljka ili nakon Nove godine, nakon ovog teksta trebali bi se zasramiti, piše Slobodna Dalmacija.
Jer donosimo priču o 29-godišnjem Splićaninu Svenu Maretiću, kojega to što je u invalidskim kolicima, pa ni poslovne obveze, na koje se mnogi često znaju izvlačiti, ne mogu spriječiti da svakog dana trenira na stadionu Atletskog kluba Split (ASK) i u nevelikoj klupskoj teretani za bacače kugli, diska i koplja.
No, nije to uređena teretana s nizom modernih sprava. Tamo su tek klupe, utezi, medicinske lopte, sanduci, konopci... Ali zato vlada pozitivna atmosfera, za koju je, uz Svena i njegove kolege, zaslužan i trener Marko Mastelić.
- Zovemo je "hardcore" teretanom jer u njoj nema "šminke", ali zato mi volimo, spremamo, čuvamo i popravljamo svaku našu spravu. Neka druga osoba s invaliditetom bi pomislila da tu nema što raditi. No, onda trener Marko Mastelić sve složi i napravi čaroliju - kaže Sven.
Pozitivna energija
Sven na "benchu" diže 115 kilograma, pa se penje na konop i diže se na karike. No, moramo priznati da ono što nas je najviše zainteresiralo jest njegova beskonačna pozitivna energija. Kaže da ona dolazi od njegove obitelji i prijatelja, te dodaje: "Kako zračiš, tako privlačiš." No, vratimo se na sport.
- U jednom razdoblju tijekom srednje škole došao sam do sto kilograma. Naime, taman sam se vratio kući s rehabilitacije u toplicama, koja je uslijedila nakon prometne nesreće u kojoj sam ozlijedio kralježnicu. Kako ne trošiš jednako kalorija kad si na nogama i kada se guraš u kolicima, a ja sam nastavio jesti kao prije, malo-pomalo sam nabio 35 kilograma viška. Da samo znaš kolika mi je glava bila. To je bio užas - kroz smijeh će sugovornik Slobodne Dalmacije.
Onda je, nastavlja, upoznao Miju Bakića, predsjednika Sportskog saveza invalida grada Splita, institucije za koju Sven kaže da je savršeno organizirana. Tako je probao trenirati stolni tenis, koji je prije igrao, ali mu je u kolicima bio previše statičan.
- Zato sam krenuo na plivanje, koje me je ponovno dovelo u formu i došao sam na 65 kilograma. No, plivanje je jedan od najpopularnijih paraolimpijskih sportova, pa je zbog goleme konkurencije teško postići veliki uspjeh. Stalno sam se htio natjecati, ali sam upao u kategoriju s vrhunskim plivačima, kao što je Dino Sinovčić koji je sada osvojio europsko zlato i koji "napada" OI u Tokiju 2020. godine.
Uvijek dati sve od sebe
Tako je Sven prije četiri godine otišao dalje, u paraatletiku. Bacač je kugle i koplja.
- Nije nimalo lagano jer paraolimpijski sport graniči s profesionalizmom. Zato treba znati posložiti sve obveze.
Ističe da ne razmišlja kako mora biti najbolji, nego da uvijek treba dati sve od sebe.
- Ako na svijetu ima više od stotinu osoba u tvojoj kategoriji, znači onih sa sličnim ozljedama, i ako si među deset najboljih, to je odličan rezultat. Tako treba razmišljati, te ciljati prema boljem.
Ističe da pomisao kako će sutra osvojiti paraolimpijsko zlato, nije to što ga gura naprijed, nego...
- Životna pobjeda mi je što imam dobar duh, sretan i posložen život, što je kod kuće sve dobro, da su mi bližnji i prijatelji zdravi, te da smo svi kao jedan.
Kaže da mu je najveća nagrada kada može nešto napraviti za druge i kad osoba pokraj njega uspije.
- Osnovali smo košarkaški klub, pa regrutiram ljude. Čim vidim nekoga s invaliditetom, zaustavim ga. No, odgovori na koje nailazim glase: "Nisam ti ja za to", "Nemoj mene", "Neću ja", Ne mogu, pa kako bih?!" A samo im kažem da dođu probati. Stvar je u tome što ljudi upadnu u komfor-zonu i misle da ih svaka nova obveza može poremetiti.
Napominje da su spremni omogućiti prijevoz na trening i onima koji nisu iz Splita.
- Želim da sutra mogu reći: Vidi ovog momka, bio je u depresiji, a sad je veseo i svugdje izlazi.
Stvar je u socijalizaciji
- Ključ je izići iz kuće, jer doma u četiri zida se ništa ne može promijeniti, osim piture na zidovima. Nemali broj puta su me pozvali bližnji ili prijatelji da dođem kod nekoga tko je završio u kolicima i ne žele izići iz kuće. Tamo me dočeka kisela atmosfera, a osobe koje su me pozvale očekuju da napravim čaroliju. Onda s osobom s invaliditetom počnem prevrtati neke teme, jer znam što joj je problem - teško joj se naviknuti na život u kolicima.
Trenutačno se dopisuje s 19-godišnjakom iz Miamija koji je prije nekoliko tjedana završio u kolicima. Svena je pronašao na Instagramu.
- Ima bezbroj pitanja, što je dobro, jer što se osoba prije privikne na novu situaciju, prije će biti spremna krenuti dalje u životu, da završi fakultet, zaposli se i da si omogući da plovi istim vjetrom kao ostali.
Prisjetio se što se događalo kada je prije 12 godina u kolicima krenuo u noćne izlaske.
- U diskoteci bi oko mene bio prazan krug, odnosno ne bi bilo nikoga osim moje ekipe. Svi su mislili: "Ala, vidi ovoga! Ne smijemo ga taknuti." A sada uletim u gužvu, plešem, zezam se. Bude show.
- Ne trebam dignuti pehar jer ja imam svoju medalju. Vjerujte mi da se ni s kim ne bih mijenjao za svoj život. Sve mi je posloženo. S ekipom idem na Brač, na brod, lovim lignje i ribu... Imam košarku, atletiku i posao. Vidim da me cijene ljudi u mome gradu i zbog toga se osjećam dobro. Nema te medalje koja ti to može donijeti.
Nema ljutnje, život je lijep
U Svenu očito ne postoji nimalo ljutnje zbog toga što je kao putnik u vozilu 2006. godine teško nastradao.
- Nemam na što biti ljut, jer život je lijep. Najteže u životu mi je bilo kad sam pao dok sam se premještao iz kolica, te slomio nogu, pa sam dva i pol mjeseca morao ležati. Više nisam mogao, morao sam izići iz kuće. Sad zamislite čovjeka u kolicima i s nogom u longeti koja stoji ravno, i koji se tako vozi po gradu. To je bio teški cirkus - kroz smijeh se prisjeća.
Uvijek je nasmijan i pozitivan jer, dodaje, drugog puta nema. Pitamo ga, počinju li mu se onda nepoznati ljudi previše otvarati.
- Prijatelji me pitaju jesam li ipak malo predobar sa svima i je li dobro da se svakome posvetim. No, čim nekoga samo saslušaš, odmah si mu pomogao.
Želi pohvaliti svog poslodavca Croatia osiguranje, gdje radi osam godina, te kolegicu Anu Dukić, za koju kaže da mu je velika potpora. Kod kuće je, kaže, majka Jasminka kičma svega. Za kraj će:
- Ako ovaj tekst dovode samo jednu osobu s invaliditetom u atletski ili košarkaški klub, bit ću najsretniji na svijetu. Ta osoba se ni o čemu ne treba brinuti, jer doći ćemo po nju, ako treba i na selo, i sve joj pokazati. Učinit ćemo sve da uđe u sport, pronađe svoju disciplinu, putuje na natjecanja, podigne sebi kvalitetu života i za sebe napravi divne stvari. To želim svakome.