ZAMJENA ULOGA

KAD STARCI NE SLUŠAJU Mama: Idem do kume; Kći: Ne može, stoj doma

people sit at either end of a park bench as they talk in Clapham Common in south London on March 24, 2020 after Britain's government ordered a lockdown to slow the spread of the novel coronavirus. - Britain was under lockdown March 24, its population joining around 1.7 billion people around the globe ordered to stay indoors to curb the
AFP

 

Otkako je počela korona, redovito se čujem s mamom. Gdje si bila, jesi li se našla s nekim. Ne, samo telefonom, uvjerava ona. A otac??

Dan mu ne znači ništa ako ne počne s dva macchiata, a zatvorili su im kafiće prije nego u Zagrebu. Zabranili su i građevinske radove, Murter je u karanteni, nitko bez prijavljenog boravišta ne može ući. Imaju 6 zaraženih na 5000 stanovnika, valjda gore nego Bergamo.

Danima se klela da ne izlaze nikud, samo otac ujutro ode po kruh. Salatu. Kekse. Pseće kolačiće, možda?!?

Nije, od ranog jutra radi na rivi, cvrkuće mama. Nika ga je jučer nazvala, umiruje me, a i slike iz Bergama su ga potresle.

Dakle, u urazumljivanje mojih roditelja uključila se i 14-godišnja Nika. “Ja sam ih jučer nazvala i objasnila sam baki, didi i tati kako se trebaju ponašati i didi sam ono naglašavala sve jer sam znala da je on dosta tvrdoglav. Baka mi je rekla da je tek u petak počeo shvaćati virus ozbiljno, i rekao mi je da će paziti”, napisala mi je Nika.

Traumatična situacija

Sad i osmašica Nika razgovara s njima kao da su mala djeca, jer odbijaju shvatiti da je korona opasna i da moraju odustati od svojih navika.

Kako djeca odrastaju, mijenjaju se uloge, sve manje su roditelji njima potpora, a sve više oni roditeljima, objašnjava dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. To je normalan proces. Sada ubrzan jer je riječ o traumatičnoj situaciji, i na to reagiramo, neki jače, a neki slabije, kaže psihologinja dr. Inja Erceg. U ovoj situaciji krize i neizvjesnosti zabrinuti smo za svoju djecu i svoje živote, pa tako i za svoje roditelje, dodaje.

Stariji su najugroženiji, ponavljaju epidemiolozi, pa i odrasla djeca još dobrodržećih roditelja ovih dana gube živce i viču na majke i očeve, mole ih i naređuju im da ne izlaze iz kuće. Ali ne. On mora na pregled. Ona će samo skočiti do kume.

“Potrošio sam živaca da ih uvjerim da sad neće moći obaviti redovne pretrage”, kaže Sergej. Uspio je nagovoriti oca da šeće po kući kako bi ostao u kondiciji, a mami kronično fali druženja, pa je svaki dan zove.

I oni mlađi, milenijalci, sada inzistiraju da im roditelji baby boomeri kažu sve detalje o svojim društvenim aktivnostima. S kime provode vrijeme? Kamo idu? Ostanite doma, dovraga! Korona je donijela kozmičku pravdu: sve ono što su proživljavali naši roditelji u našim tinejdžerskim godinama, sada prolazimo mi, piše Josephine Tovey u britanskom Guardianu.

Prirodni proces zamjene uloga zadnjih se tjedana naprasno ubrzao. Zaštitnički poriv odrasle djece prema majkama, očevima i djedovima, koji bi se inače razvijao postupno tijekom godina ili čak desetljeća, eksplodirao je gotovo preko noći. Neki su još u 20-ima, a sad se, zabrinuti zbog statistika iz Kine i Italije, prvi put suočavaju sa smrtnošću svojih roditelja.

Otpor promjeni

“Ne mogu je zaustaviti”, žale se prijateljice jedna drugoj. Čak i oni koji su odrastali uz liberalne roditelje, imaju poriv da im zabrane izlazak iz kuće. Josephine Tovey piše da sad odjednom razumije roditelje za sve one noći koje je mama preležala budna dok ne bi čula njene korake na stubištu. Riječ je o bolnoj inverziji uloga.

“Što su neke uloge dulje trajale, to je naš otpor prema njihovu mijenjanju veći, a što su osobnije - to su njihove izmjene veći udarac na naš identitet. Inverzija uloga na relaciji roditelj starije životne dobi - dijete srednje životne dobi zahtjevna je i kada se odvija postupno, kao dio prirodnog procesa”, kaže psihologinja Danijela Bučević iz poliklinike Aviva.

U normalnim uvjetima to ide dovoljno sporo da se polako na to adaptiramo, što i jednoj i drugoj strani daje osjećaj kontrole i sigurnosti. “Ova izvanredna situacija taj prirodan proces ubacuje na ‘fast forward’. Velik broj osoba srednje dobi je u poziciji da preko noći moraju postati roditelji svojim roditeljima, što ni jednoj ni drugoj strani nije prirodno ni ugodno”, ističe ona.

Stvar je dodatno zakompliciralo to što strah prati porast agresije, kao dio prirodnog obrambenog mehanizma. To se kanalizira prema sebi kao neki oblik autodestruktivnog ponašanja ili kao agresija prema vani. Zbog toga smo svi ovih dana malo kraćeg fitilja, pri čemu najčešće stradaju najbliži.

“Odgojne metode” 

“Odraslo dijete”, koje putem medija svakodnevno više puta čuje kako mora voditi brigu o roditeljima osjeća visoku odgovornost za njihovu sigurnost, što ga onda tjera na “odgojne metode” na daljinu, najčešće tako da roditeljima ponavlja što trebaju raditi.

S druge strane, roditelj, koji nije navikao da mu njegovo dijete sada govori što smije, a što ne smije raditi, to nerijetko doživljava kao poniženje, objašnjava Danijela Bučević. Osjeća bijes jer se osjeća nemoćno, u strahu je jer više puta dnevno čuje da spada u ugroženu skupinu, zasićen je zatvorenosti u četiri zida. Nerijetko smatra da se u životu toliko toga namorao pa mu se jednostavno više ne da slušati da nešto mora.

Dr. Kuterovac

Objasnimo im: Time činite nešto važno za nas

Važno je da u ovim kriznim situacijama damo roditeljima pravo da odlučuju o sebi i da pazimo na koji im način izražavamo svoju brigu. Objasnimo im da time što će uvesti neku zaštitnu mjeru čine nešto važno za nas. “Učini to radi mene!” Tako će to biti lakše prihvatiti i onima koji inače odbijaju promijeniti ponašanje.

Što smo stariji, teže nam je promijeniti dnevne rituale. Osobito umirovljenicima, koji su stvorili ritual koji im daje strukturu dana, neki smisao, red i sigurnost, teško ga je mijenjati a da ne osjete gubitak kontrole, moći i snage.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo