Jedan od sedam mladića koji već nekoliko mjeseci rade na uređenju baptističke Kuće nade u zagrebačkim Gajnicama je i Joshua Noghandost. A ta kuća prošloga tjedna postala je poprište ružnog incidenta: na zgradi je osvanuo nepismeni grafit “No Refuges” (Ne izbjeglicama), a uz to je netko nacrtao i “ušato” U. Nepoznati počinitelji su iza sebe ostavili porušenu ogradu i ukrali betonske ploče iz dvorišta.
Sve koji kuću obnavljaju ta je vijest neugodno iznenadila, priznaje Joshua. Otkako je došao u našu zemlju, koja mu je dodijelila međunarodnu zaštitu zbog koje za nekoliko godina može zatražiti državljanstvo, nije doživljavao previše ovakvih situacija. Ovu, pak, nitko nije ni mogao očekivati, kaže, jer zapušteni i derutni objekt uređuju kako bi mogao biti smještaj za sve ranjive društvene skupine. Nije ni mogao sanjati da bi nekome, eto, mogla zasmetati boja kože onih koji iznose smeće, uklanjaju korov i općenito pretvaraju ruglo kvarta u nešto lijepo. A Joshua i njegov brat Omid, koji još nije dobio pozitivan odgovor od naše države na svoj zahtjev za azilom, itekako jesu članovi ugrožene društvene skupine. Hrvatski uče otkako su došli i iako se mogu nesmetano sporazumijevati, još ga ne govore tečno. Tamnoputi su. Sve su to dovoljni razlozi da im mnogi, primjerice, ne daju posao ili ne iznajme stan. Oko potonjeg se ne moraju brinuti, jer obojica žive u stanu koji je unajmila Baptistička crkva. Joshua se, srećom, ne mora brinuti ni o poslu. On je, naime, vrhunski sportaš: u rodnom Iranu osvojio je preko 30 medalja u taekwondou.
- Bio sam prvak Irana u svojoj kategoriji, vježbao sam stalno još od pete godine života. Nisam vidio svoj život nigdje izvan tog sporta. Želio sam se još nekoliko godina baviti njime, ići na natjecanja - sanjao sam o odlasku na Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. No, to se neće dogoditi. Vjerojatno neće. Sada više nemam vremena za vježbanje jer moram raditi, zarađivati za život, brinuti se oko svakodnevice - kaže Joshua, koji trenutno radi kao pomoćni trener u Taekwondo klubu “Jastreb” u Rudešu.
Nije mislio da će do kraja njegove aktivne karijere tako brzo doći, priznaje. Nije ni trebalo biti tako da ga njegov stariji brat nije upoznao s kršćanstvom, dodaje. Kad su vlasti otkrile da su braća vjernici, morali su pobjeći iz zemlje. Prijetio im je zatvor, a potom i smrtna kazna, kaže Joshua. Zbog toga su pobjegli - stariji brat je u Istanbulu, a trojica mlađih krenula su “balkanskom rutom”. U našu je zemlju ušao preko graničnog prelaza u Tovarniku 2015. godine.
- Sjećam se da smo u jednom trenutku dobili neke pakete s pomoći, novinari su nas snimili, svi su govorili da smo dobrodošli. A onda, kad su se kamere ugasile, nas su utrpali u kombi i odveli u zatvoreno prihvatilište Ježevo. Tamo smo bili samo jedan dan, na svu sreću, jer zaista nije bilo baš lijepo. Potom smo krenuli pješice u Sloveniju i došli do Austrije. Nakon par mjeseci su mene i Omida vratili u Hrvatsku, a naš treći brat je ostao tamo, iako je molio da i on dođe s nama - priča Joshua.
U jednom od izbjegličkih kampova u Austriji bilo je, sjeća se, jako teško. Veliki broj ljudi bio je smješten na malom prostoru, temperatura je znala pasti i po 17 stupnjeva ispod ništice. Unatoč svemu tome, on je tada stalno vježbao. Zamotao bi tepih ili bi zamišljao kako mu je stablo protivnik. Kad bi počeo, sve oko njega je prestajalo postojati: nije više bilo kampa, kreveta u nizu i nedostatka privatnosti. Nije bilo ni roditelja koji su daleko, braće koja su se raspršila, straha od budućnosti i onoga što ona nosi. Postojao je samo on, pokreti koje poznaje i tijelo koje slijedi linije koje je već tisuće puta izveo. Zvuči nevjerojatno, ali tada je na jednom natjecanju, gdje je sudjelovao kao predstavnik Austrije, osvojio zlatnu medalju. Sve to nije pomoglo i novi je dom pronašao u našoj zemlji.
- Od početka sam prihvatio da je ovo moj novi dom i krenuo sam na tečaj jezika. Javljao sam se na razne poslove, sve sam htio raditi, ali su mi moji prijatelji u crkvi rekli kako bi bilo dobro da radim ono u čemu sam najbolji. Ja sam sportaš, to je ono što znam i zbog toga sam položio tečaj za trenera, kao i onaj za sudca. Još u Iranu sam znao raditi s djecom, pa se to ovdje nastavilo - kaže Joshua.
Premda svoj posao jako voli, kaže kako mu nedostaje aktivno vježbanje i odlasci na natjecanja. Još uvijek sanja o Tokiju 2020. godine, premda ga ponekad obuzme nevjerica kad usporedi svoj sadašnji život s ondašnjim. No, činjenica da nije sam u Zagrebu daje mu snagu za dalje.
- Obojici je ovo postao dom i mi želimo ostati ovdje, izgraditi život. Nije lako i neće biti lako, naravno, nismo to ni mislili, ali smo sretni što nam životi nisu ugroženi i što imamo priliku za normalnu svakodnevicu. Nadam se da bih mogao pronaći sponzora, koji će mi omogućiti da se posvetim vježbanju više nego sada. Kad dođe kraj mom bavljenju sportom, volio bih otvoriti svoj klub i biti trener - kaže Joshua.