SVJEDOK NEPOZNATOG DIJELA POVIJESTI

KAKO JE JUGOSLAVIJA ZATAŠKALA POBUNU OSMAŠA U RIJECI 1948. 'Šikanirali su našeg omiljenog profesora matematike, dobrog čovjeka, partizana...'

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 11.08.2019. u 22:06

Matija Djanješić/Cropix, Muzej Grada Rijeke

 

Sedamdesete godišnjice mature spadaju, silom zakona prirode, u slabije posjećene godišnjice mature. U Sušačkoj gimnaziji u Rijeci ovoga ljeta okupilo se 14 osmaša (gimnaziju se tada upisivalo u dobi od 10 godina) preostalih od cijele generacije maturanata iz 1949., gospođa i gospode na pragu devedesetih koji su nakratko ponovno sjeli u školske klupe, a potom se podružili u jednom restoranu, prisjećajući se dogodovština iz svojih tinejdžerskih dana. Takvi jubileji uglavnom ostanu ovjekovječeni tek kao crtica s fotografijom u lokalnom dnevniku Novi list, a ovoga je puta crtica bila par redaka duža nego inače. Razlog nije samo respektabilno visoka životna dob sudionika proslave. Radi se, naime, o generaciji koja je, kako je otkrio jedan od bivših osmaša, iznjedrila prvu pobunu i štrajk učenika u bivšoj Jugoslaviji.

Tinejdžerski bunt

Događaj je to iz listopada 1948. koji bi, samo koje desetljeće kasnije, prošao gotovo nezapaženo, bez ozbiljnijih posljedica po sudionike, u najgorem slučaju s pokojom opomenom ili ukorom, a danas bi čak naišao na pohvale šire društvene zajednice, pa i školskog establišmenta, jer pokazuje da postoje mladi koji misle svojom glavom. No, 1948., samo tri mjeseca nakon slavne Rezolucije Informbiroa koja je pokrenula val hapšenja po Jugoslaviji i porast populacije Golog otoka, na štrajk maturanata nije se gledalo nimalo dobronamjerno, kao na razumljiv izraz tinejdžerskog bunta. Štrajk sušačkih maturanata 1948., iako nije bio politički motiviran, poprimio je prilično ozbiljnu političku dimenziju, što je na kraju rezultiralo izbacivanjem četiri “kolovođe” učeničke pobune iz škole i iz omladinske organizacije, njihovim hapšenjem pod okriljem noći, dvomjesečnim boravkom u zatvoru, uza sva maltretiranja koja su ‘48. uz takav boravak išla te, napose, zabranom pohađanja bilo koje škole na teritoriju cijele bivše Jugoslavije na neodređeno vrijeme koje je potrajalo dvije do tri godine. Za jednog od “kolovođa”, štrajk iz ‘48. bio je događaj koji je trajno obilježio njegov život, uz tragičan, prerani kraj. Za ostale maturante, to je bio događaj koji im je, u najmanju ruku, promijenio percepciju društvenog sistema.

Matija Djanješić/CROPIX

Branko Vekarić

 

Uspomene na štrajk iz ‘48. blijede kako odlaze pripadnici riječke generacije koja ga je iznjedrila, a ovima preostalima sjećanja su sve dalja i sve manje detaljna. No, blijeđenje memorije, očito, nije problem Branka Vekarića, jedinog od četiri “kolovođe” koji je još uvijek živ. U prvom telefonskom razgovoru, u kojem smo dogovarali naš prvi sastanak, gospodin Vekarić dao je naslutiti da je vrlo osebujan čovjek.

- Rođen sam u Orebiću, na poluotoku Pelješcu. Sjećam se svega. Sjećam se kada su talijanski vojnici strijeljali jednog našeg sumještanina i prisilili cijelo selo da to gleda. Trojica mojih sumještana poginula su na Sutjesci, kao i preko tri tisuće Dalmatinaca, rodoljuba koji su se borili za svoju domovinu - ispričao mi je samoinicijativno preko telefona.

Dojam osebujnosti potvrdio je i uživo, kada smo se, na njegov prijedlog, našli u jednom kafiću na Trsatu. Uskoro će napuniti 89 godina i još uvijek vozi pa mi se, kada smo dogovarali susret, ponudio da me pokupi “ako nemam automobil”. Čim smo sjeli, insistirao je da probamo točeno belgijsko crveno samostansko pivo. Na samom početku razgovora, bez da sam ga išta o tome pitao, pohvalio mi se da je član HDZ-a u kojeg se, veli, upisao odmah po osnutku te stranke. Čini se da je riječ o jednom od posljednjih izdanaka partizanske struje u stranci koju je osnovao bivši partizanski general. Vekarić vrlo jasno i artikulirano naglašava svoj antifašistički partizanski background, što često ponavlja tijekom razgovora. Priča da su Dalmatinci masovno odlazili u partizane jer su rodoljubi, ne zbog komunizma. Kada sam ga priupitao kako gleda na to da su pojedini visokopozicionirani ljudi iz njegove stranke, nježno rečeno, blagonakloni prema NDH, kao i na to da se ustaše prilično glasno slavi i u njegovoj Dalmaciji, odgovorio mi je da su to preuveličavanja i isfabricirane neistine.

Pomaganje partizanima

- Pavelić je bio smeće izdajničko, vodio je kretensku zločinačku politiku, poklonio je Dalmaciju Mussoliniju, bio uz Hitlera koji je najveći svjetski zločinac... Pavelić je kukavica koja je, kao i njegov prijatelj Hitler, mobilizirala djecu i slala ih u smrt, a sam je, sa zlatom, pobjegao u Argentinu. Pa nitko normalan ne može slaviti Pavelića - rekao mi je, djelujući iskreno začuđen što ga uopće pitam takve stvari.

 

Branko Vekarić priča kako je četrdesetih godina, za vrijeme rata, iz Orebića s obitelji preselio u Zagreb. Njegov otac je, veli, diplomirao za inženjera na građevinskom fakultetu u Zagrebu te je dobio posao u struci, na obrani grada od poplava rijeke Save. Njegova je obitelj, kako priča, simpatizirala i pomagala partizane.

- Za vrijeme rata sudjelovao sam u akcijama protiv fašista i nacista, kroz kurirsku službu, odlazeći na teren partizanima - kaže.

Nakon oslobođenja, Vekarićev otac dobiva posao u Rijeci i obitelj se 1945. seli u kvarnersku prijestolnicu, netom vraćenu Hrvatskoj nakon više od dva desetljeća talijanske fašističke uprave.

Grad u kojeg su Vekarići doselili nakon rata iz korijena je promijenio svoju demografsku sliku. Iz njega je, silom prilika, otišlo oko 30 tisuća Talijana, većinom onih koji su za Mussolinijeve uprave 20-ih i 30-ih došli s juga Italije, ali i jako puno Fiumana koji su ovdje bili starosjedioci. Grad je, nakon ratnih devastacija, tražio temeljitu obnovu, kao i novi početak, što će pokrenuti val doseljavanja koje će postati podloga za današnju krvnu sliku Rijeke.

Muzej Grada Rijeke
 

Vekarići su u Rijeku doselili u vrijeme još uvijek neriješenih graničnih pitanja s Italijom, što je u gradu stvorilo atmosferu pojačanog opreza i paranoje sistema. Branko je upisao peti razred Sušačke gimnazije, perjanice riječkog školstva, “žute ludnice”, kako ju je zvala njegova generacija i još deseci narednih.

- Ono što se počelo događati nakon rata jest diferencijacija. Diferencijacija na pripadnike zlatne omladine koja je nastajala u okviru SKOJ-a i na nas obične omladince koji smo valjda bili ‘od željeza’. Morate uzeti u obzir da smo mi generacija koja je proizašla iz rata i da smo bili vrlo zreli za svoje godine. Taj rat u nama je stvorio posebnu osjetljivost na nepravdu - priča Branko Vekarić.

Kao omladinac je, govori, sudjelovao u radnim akcijama i to je, po njemu, bila sjajna stvar jer je “trebalo obnoviti porušenu zemlju”. No, ono što su počeli doživljavati u gimnaziji opisuje kao pokušaj ispiranja mozga na koji nisu nasjeli.

Lagali da nema gladi

- U školi su nam govorili o fantastičnim ruskim botaničarima Mičurinu i Lisenku, kako u SSSR-u križaju krumpir i rajčicu pa dolje dobiješ vreću krumpira, a gore košaru rajčica i kako tamo, zahvaljujući sjajnim uspjesima komunističkih vlasti, više nema gladi. U isto vrijeme, prekidala se nastava kada bi u riječku luku došli američki brodovi Victory i Liberty koji su nosili pomoć, mlijeko u prahu, jaja u prahu, sokove od naranče, svašta. Poslali bi nas u luku, gdje smo prekrcavali tu pomoć u ruske brodove. Takve laži koje su nam pokušavali podvaliti vrijeđale su našu inteligenciju - priča.

Sjeća se, kaže, i puno ružnih događaja, poput progona svećenika na području Kvarnera i Istre o kojima se potiho pričalo.

- Jednom su SKOJ-evci iz starijih razreda u riječkoj luci napali biskupa Josipa Srebrnića koji je došao brodom iz Malinske. Gađali su ga kamenjem i repom, poslije su se hvalili da su mu ‘izbili oko’. Nisu, naravno, svi SKOJ-evci bili takvi, upoznao sam puno SKOJ-evaca koji su jako dobri ljudi. Ali, takve stvari su nam jako smetale. Mi nismo lizali oltare, ali bili smo, rekao bih, pošteni, pristojni ljudi - govori Vekarić.

A tada je, početkom školske godine 1948./49., krenuo niz događaja koji su, na kraju, rezultirali prvim školskim štrajkom u Jugoslaviji. Kako priča Vekarić, doznali su da zbornica, na čelu s tadašnjim direktorom, šikanira njihovog omiljenog profesora matematike.

- To je bio jedan izuzetno miran, dobrodušan, pristojan čovjek, partizan, narodni heroj. Ustali smo u njegovu obranu, nas nekoliko iz muškog razreda, 8.a. Grupu označenu kao kolovođe sačinjavali smo Branko Rakić, Zrinko Bubaš, Ante Fulgosi i ja - prisjeća se.

Na školski zid polijepili su školske novine, s tematskom karikaturom, u kojima su pisali o slučaju šikaniranja profesora. Direktor škole dao ih je poskidati sa zida. Tada je počela prava pobuna.

- Pridružili su nam se svi viši razredi i izašli smo na ulicu. Tada je počela represija - priča Vekarić.

Govori kako je došla milicija s džipovima, kako su u školu počeli dolaziti “oznaši” i partijski dužnosnici. Ulje na vatru dolio je izvještaj radijske postaje Radio Venezia Giulia tadašnjih esula u Italiji koji su svjetsku javnost upoznali s “pobunom mladih protiv sistema u Jugoslaviji”. Tada je školski štrajk dignut na republički nivo. Vekarić priča kako su svi učenici pozvani na sastanak u školsku dvoranu nakon kojeg je jedan visoki partijski dužnosnik, izlazeći van, lupio glavom o vrata.

- Cijela dvorana je umrla od smijeha - kaže.

Ali, vrlo brzo nakon toga, više nikome nije bilo do smijeha. Po Branka Vekarića su, priča, došli u jedan ujutro, jedan “oznaš” u pratnji trojice naoružanih vojnika, u stan na Pećinama u kojem su tada živjeli. Odveli su ga u riječki istražni zatvor koji i danas kolokvijalno svi u Rijeci zovu Via Roma, gdje će provesti preko dva mjeseca.

- Sjećam se da smo doma bili samo ja i majka, koja se oporavljala od operacije. Molio sam ih da mi puste da joj kažem gdje me vode... Sjećam se kako su me odvozili džipom i majke kako izlazi na ulicu u spavaćici... - priča.

Muzej Grada Rijeke
 

Ćelija s vodom do gležnja

O onome što se događalo u zatvoru ne želi puno govoriti. Kaže samo da su to bila uobičajena maltretiranja, ispitivanja, svjetlo u oči, vlažna ćelija, s vodom do gležnja...

- Držali su nas u odvojenim ćelijama. Djevojke iz ženskog razreda dolazile su pitati što je s nama, pokušavale su nam donijeti hranu u zatvor, ali milicija bi ih uvijek potjerala - kaže.

Cijela ta situacija je, priča, jako teško pala Branku Rakiću. Branko je, inače, bio brat Bosiljke Rakić, partizanke, narodnog heroja po kojoj se i danas zove jedna riječka ulica, djevojke koju su, sa svega 17 godina, Nijemci izvukli iz zatvora i likvidirali.

- Branko je vjerovao u sistem, vjerovao je u komunizam, u pravdu. Nije mogao podnijeti što narodna vlast to čini nama, koji smo se samo borili za pravdu. On je bio iz ugledne partizanske obitelji, imao je dva brata u Ozni. Počeo je štrajkati glađu i onda su nas stavili u zajedničku ćeliju, kako bi to zaustavili - govori Branko Vekarić.

Nakon izlaska iz zatvora, četvorki je bio zabranjen nastavak školovanja, a Vekarić je “aboliran” nakon više od dvije godine. Tada je maturirao, potom završio pravni fakultet u Zagrebu, a kasnije, u okviru služenja vojnog roka, i mornaričku oficirsku školu. Nikada se, veli, nije učlanjivao u KPJ.

Nakon zatvora, kaže, nije im bio problem naći posao. Zatvorska epizoda nije ga, priznaje, trajno obilježila i imao je normalnu, vrlo solidnu karijeru. Dugi niz godina bio je direktor Ribe Rijeka, tvrtke koja je bila jedna od najjačih riboprerađivačkih kompanija u cijelog Jugoslaviji da bi kasnije, u vihoru privatizacije 90-ih, bila potpuno uništena i rasprodana.

No, nisu se svi od “kolovođa” snašli nakon izlaska iz Via Rome.

- Branka Rakića sve je to nevjerojatno jako pogodilo. Više nikada nije bio isti. Pobjegao je preko granice, u Italiju, gdje je jedno vrijeme bio u izbjegličkom logoru. Odatle je emigrirao u Australiju gdje se bavio građevinom. Puno godina kasnije je ubijen, u automobilu, ispred kuće. Ubili su ga pripadnici četničke organizacije u Australiji - priča Vekarić.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo