PIŠE JOSIP NOVAKOVIĆ

KAKO JE MOJ PRIJATELJ FIZIČAR POSTAO PERSONA NON GRATA Bio je znanstvena zvijezda u usponu, a onda mu je iznenada sve krenulo nizbrdo...

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 30.04.2018. u 23:34

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

U legendarnoj kavani Les Amis, u Austinu, u američkoj državi Teksas, gdje je nastao čuveni film “Slackers”, upoznao sam jednog sjajnog čovjeka. Nisam ga imao namjeru upoznati, baš kao ni on mene, dogodilo se to slučajno. Sjedili smo svaki za svojim stolom, ali ipak dovoljno blizu, tako da smo se istodobno okrenuli za nekom Njemicom koja je prošla pokraj nas.

“Oprosti, čovječe”, rekao mi je, “ali vidim da razmišljamo o istim stvarima”. Govorio je jakim stranim naglaskom, iako je, kako mi je vrlo brzo rekao, rođen u New Yorku.

Ali ne samo to, nego mi je rekao da je rođen u taksiju. Otac mu je bio Židov, psihijatar, Perelman, a majka Kolumbijka, po imenu Castro, pa je odlučio preuzeti njezino prezime.

“Ne znam u kojoj sam ulici rođen”, rekao mi je. “No, bilo je to rođenje po božanskom nadahnuću, nevjerojatno brzo. Moj sin se, na primjer, rađao osamnaest sati. Kad bi se to moglo ponoviti, rado bih mu sredio da se i on rodi u taksiju, a ne onako, u Bolnici dobrih samaritanaca, u Fargu.” U svakom slučaju, Carlos je volio naglašavati da je bio rođeni putnik.

“Kad god sjednem u taksi”, govorio bi, “osjećam se kao da sam već kod kuće.”

Studirao je na MIT-u i sada je bio na postdoktorskoj stipendiji u Austinu. U to je vrijeme u Teksasu bila kriza, u Austinu je bilo jako jeftino živjeti, pa se tu skupila cijela galerija zanimljivih ljudi. Neki Antonio, koji je došao iz Milana i kupio si kuću za samo četrdeset tisuća dolara, volio je sjediti s nama, iako potpuno odsutan, žmirkajući, kao da se oporavlja od neke teške pijanke prethodnoga dana. Bio je tu s nama još jedan postdoktorand, ali iz biologije, Francuz, Jean-Philippe.

Nosio je crne cipele i bijele čarape i žene su ga obožavale; i njegov akcent i cijelu personu. Jednom je uspio jednu ženu osvojiti u liftu, a vozili su se samo četiri kata. Pokušao je još jednu, u drugom liftu, no dva kata nisu mu bila dovoljna da razvije konverzaciju. Kavana Les Amis danas više ne postoji, ali tko god da je tamo zalazio, sjeća je se kao divnog mjesta na kojem je vladala boemština.

I dok su se svi skrivali u laboratorijima i radili na svojim računalima, Carlos je volio sjediti u Les Amisu. Svoje je računske operacije rješavao u glavi i samo nešto črčkao po papirima.

“Josefe”, govorio mi je (nikako nije mogao izgovoriti to moje Josip, pa sam navikao da me zove Josef), “mislim da mi je sve postalo jasno. Iz teorije struna mislim da sam dokučio teoriju svega.” Nastavio bi tako cuclati svoju ružičastu olovku, razmišljati i povremeno nešto bilježiti po papirima. Imao je vrlo visoko čelo, gustu bradu i rumene obraze, kao u baroknih anđelaka. Tako da mi je izgledao nekako poput proroka. A i bog mu je podario sposobnost razumijevanja cijelog univerzuma. Usto je, dakako, puno prije nego što je to postalo uvriježeno, u nebo uzdizao Teslu.

Imao je puno prijatelja po cijelom svijetu i činilo se da je imao dovoljno novca. Jednom prilikom zakupio je cijelu jednu dvoranu, platio dva benda i jednu norvešku pjevačicu da nas zabavljaju. Ta se pjevačica iznenadila kad sam joj rekao da sam književnik.

“I ja sam književnica”, rekla mi je. “Objavila sam roman.”

“Imaš li koji primjerak kod sebe?” upitao sam je.

“Imam”, reče i pruži mi jednu jedinu ispisanu stranicu. Ispalo je da ona ne piše, nego prevodi, i to s francuskog, pa se englesko “novel” i francusko “nouvelle” pomiješalo kroz jezike. Naime, prevela je kratku priču. No, ovako ili onako, ostali smo u kontaktu i nakon što sam otišao iz Austina. Telefonom. Danas je lakše ostati u kontaktu s ljudima preko Facebooka i e-maila, no nekada, kad je i telefoniranje bilo skupo i teško dostupno, to je bilo puno teže. Sjećam se nekih prijatelja s kojima sam izgubio kontakt samo zato što sam izgubio njihove adrese.

Tako mi je jedan Francuz, profesor na L’École Normale Supérieure, s kojim sam bio na puno koncerata u New Yorku (Alexis Weissenberg, Murray Pariah i dr.), napisao svoju adresu toliko nečitko da mu se nisam mogao pismom javiti u Pariz, a bili smo postali baš jako bliski. S Carlosom sam izmjenjivao pisma, ali najčešće smo se ipak čuli telefonom, dok nije nastupila pauza od dvije godine.

Nakon toga smo se sreli sasvim slučajno, i to usred Budimpešte, malo prije ponoći, u nekoj mračnoj uličici, kad sam na ramenima nosio svoju još malu kćer i sina pokraj sebe držao za ruku. Ugledali smo čovjeka s velikom bradom koji je krenuo prema nama i osjetio sam laganu neugodu. Ta, tko tako sam hoda, usred noći, malim uličicama, po Budimpešti? A onda sam shvatio da je to Carlos.

“Carlose?” upitao sam. “Jesi li to ti?” Kako je to moguće, da je svijet toliko mali da čovjek može naletjeti na jednog od svojih najboljih prijatelja slučajno, u nekoj pokrajnjoj ulici, u sasvim stranom gradu? Tu večer i sljedeći dan proveli smo zajedno. Moja kći Eva zvala ga je Karlusi, s dugim “u”, tako da je u našoj kući ostalo godinama njegovo novo ime.

Carlos je poslije dobio sljedeću postdoktorsku stipendiju u Trstu, pa u Indiji i na raznim drugim institutima po svijetu. Čak je vodio i jedno istraživanje na sveučilištu u Atlanti. A onda je iznenada sve stalo.

Napali su ga kolege profesori sa sveučilišta Cornell i s još nekih drugih instituta da je šarlatan. Da arogantno tvrdi da ima sveobuhvatnu teoriju koja sve objašnjava, a da zapravo raspolaže samo s gomilom matematičkih jednadžbi koje nemaju nikakve veze s fizikom univerzuma. Da se samo nastoji proslaviti. No, pravi je problem bio u tome što je nekoliko radova supotpisao s nekim drugim fizičarom koji je krivotvorio svoje svjedodžbe, tako da je ta veza s njime silno naštetila Carlosovoj reputaciji. U konačnici je došlo do potpune katastrofe. Carlos je postao persona non grata. Na Sveučilištu Clark u Atlanti nisu mu potvrdili sljedeći mandat, a izgubio je i planiranu stipendiju u Trstu.

Posjetio me nekoliko puta, kad sam bio u Tennesseeju, na State Collegeu, u Pennsylvaniji, u Zagrebu i u San Joseu. Trošio je jako puno novca na odvjetnike ne bi li nekako nastavio svoju akademsku karijeru, ali bez uspjeha. Poslije mi je govorio da su one teorije zbog kojih su ga optuživali da je šarlatan postale općeprihvaćene kao nešto posve normalno. Nikad nisam uspio shvatiti kako je on to primijenio teoriju struna i razvio to u teoriju svega, ali svejedno su mi ti naši silno pametni i sanjarski razgovori bilo vrlo poticajni i zanimljivi. Moderna fizika je luđa i maštovitija od bilo koje nove religije, književne vrste ili filozofije. Carlos nije nikad pio. Katkad bi možda gucnuo malo vina. Ali, u zanosu od tih svojih ideja, nije nikad imao ništa protiv kojeg džointa. Bio je ponosan na svoje židovsko podrijetlo, tako da je izgubio nešto prijatelja zbog svojih proizraelskih stavova.

U današnje doba, to ne prolazi dobro u akademskim krugovima. Kad sam jedan semestar predavao na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, doista me htio posjetiti, ali ispalo je da je ostao bez novca.

Nadao se da će naslijediti puno novca koji su psihijatrijom zaradili njegovi otac i majka, ali nekako su ga braća i sestre izigrali i na kraju nije dobio gotovo ništa. Preselio se u Kaliforniju, u Santa Barbaru, k svojoj nekadašnjoj djevojci, Meredith. Tamo se brinuo i za njezino imanje i za nju samu, jer je bila narušena zdravlja i u velikoj tuzi. Jednom smo supruga i ja bili na ručku s Carlosom, njegovom djevojkom i njezine dvije kćeri, vrlo uspješne mlade žene. Jedna od njih bavila se pravom, a druga filmskim i televizijskim poslovima. Nekoliko dana kasnije, jedna od tih dviju kćeri utopila se negdje sjeverno od Los Angelesa. Našli su je već raspadnutu, na obali, baš na Carlosov rođendan. Ne znam kako se sve to dogodilo. Možda ju je čak i ubio njezin bivši muž. No, kako god, bila je to velika tragedija.

I sada se povremeno čujem s Carlosom. Jednom tako nisam znao što je s njime više od godinu dana, kad ga je u Santa Barbari sreo Rajko Grlić, sasvim slučajno, i prenio mu moje pozdrave. Carlos je prijatelj za cijeli život. Neki vam prijatelji postanu dio obitelji, poput bliskih rođaka, gotovo braće. On je jedan od takvih. (Preveo Saša Drach)


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo