ŽIVOT U IDILI

MARTINA I TOMISLAV IZ GRADA POBJEGLI NA SELO U ZAGORI I NIKADA NISU POŽALILI 'Svi su nam predviđali brzu rastavu i bankrot, ali ovdje sada imamo sve'

    AUTOR:
    • Jakov Žarko

  • OBJAVLJENO:
  • 23.05.2019. u 22:43

Ante Čizmić / HANZA MEDIA

 

- Kad smo se odlučili ženiti, Tomislav me upitao: Hoćemo li u podstanare ili ćemo ostat živit na selu? Počinje tako priču Martina Baran pa odmah daje i odgovor koji je onomad svome mužu dala:

- Rekla sam mu: Ma, kakvi podstanari, ne pada mi na pamet nekome plaćati stan kad na selu imamo svoj krov nad glavom. A tada sam, vjerovali ili ne, imala svega 18 godina!

Život u gradu, u Solinu, a piše se da je od Solina teško ugodnije mjesto za življenje naći, zamijenila je selom, Kladnjicama, u općini Lećevica, piše Slobodna Dalmacija.

- I nikada nisam požalila, nikada! - tvrdi danas 25-godišnja Martina, Tomislavova supruga i majka triju kćerkica, sedmogodišnje Gabrijele, četverogodišnje Hanne i petomjesečne Maris.

Nije im, uglas će Barani, u početku bilo lako, svaki dan se putovalo na posao starim Golfom. On na jednu stranu, ona na drugu. Predrasude su prštale sa svih strana, svi su im predviđali krah, brzu rastavu i razlaz.

- Dvije godine smo radili za male plaće od kojih se teško moglo živit. Kako sam ja harmonikaš, uz svoj posao bih navečer išao i svirati do ranih jutarnjih sati. I tako svaku večer.

Ante Čizmić / HANZA MEDIA
 

Jednog dana u glavi mi se stvorila ideja da u našoj općini otvorim dućan, jer ga nije bilo. I tada su mi sa svih strana govorili kako ću propasti, kako to nema smisla, no nisam nikoga slušao. Uštedio sam neku kintu od sviranja, dio novca posudio od svog strica koji živi u Njemačkoj, i krenuo u posao.

Nije, rekosmo, bilo lako. Radio je Tomislav u dućanu po cijele dane, i to sam, a onda je posao krenuo, prepoznali ljudi i trud i kvalitetu. A danas seoska trgovina Baranovih zapošljava petero ljudi. Na znanje onima koji rekoše da se ne može.

- Brojne neprospavane noći su iza mene, posla je bilo od jutra do sutra, a uz to još i troje djece, supruga... Oko svega toga ima posla napretek, ali ja se ne predajem. Dapače! - zadovoljno će Tomislav.

A sada slijedi prava vijest: Baranovi uz svoju trgovinu - koja se, ako vas put nanese, nalazi u centru Lećevice - otvara i ugostiteljski objekt u kojem će radno mjesto dobiti četiri osobe, pa će tako uskoro zapošljavati devetero radnika.

Kako su ono rekli? Da se ne može, a?

Život na selu, neprestano treba ponavljati, nije lagan, ali je lijep i ima svoje prednosti. Čist zrak i tišinu iznad svega. Martini i Tomislavu dosta pomažu i njegovi roditelji koji žive s njima u obiteljskoj kući, a u blizini im je i vrtić, i to besplatan, a besplatne će, nadaju se, biti i knjige za školu.

Tomislav je ljubav prema glazbi, posebice harmonici, naslijedio od obitelji s očeve strane. Završio je tečaj harmonike koji je trajao oko šest mjeseci.

- Kad sam shvatio da znam više od profesora, rekao sam, to je to - smije se. Prvu harmoniku otac mu je kupio za 1800 kuna u Omišu. I, evo je, radi i danas. Svira kao nova.

No, vratimo se opstanku u Zagori. Evo još jedan lijep primjer.

- Kod sebe sam zaposlio prijatelja i suprugu mu koji žive u susjednom selu i imaju dvoje djece. To je garancija kako će i oni ostati ovdje, kako neće bježati u grad - sretno će Tomislav.

E, ali nije to sve, ima još toga lijepog u šarenom dućanu Baranovih.

- Moj veliki prijatelj Tomo, iz Solina, svaki dan putuje ovde na posao, radi kod mene i neizmjerno mi pomaže u svemu - hvali i sebe i prijatelja Tomislav.

Uz biznis kojim se bave, Barani u Lećevici imaju sve svoje. I sve zdravo. Počevši od domaće verdure, blitve, salate, mrkve do jaja, kozjega mlijeka, domaćega mesa...

Sve će Martina i Tomislav dati od sebe da s djecom ostanu na selu cijeli život. A života pred njima, da kucnemo o drvo, ima još koliko ti duša hoće, još ni trideset nemaju.

A rekli smo vam da nije bilo lako otići iz grada. Ni blizu. A sada bez sela ne može ni sekunde. Kaže Martina kako čim na jedan dan ode posjetiti svoju obitelj u Solin, jedva čeka natrag u Lećevicu.

- Svi, počevši od Općine, koja daje 1000 kuna za novorođeno dijete, pa do Županije i države, trebali bi više poticati ovakve mlade obitelji. Da sami sve nismo stekli, nema šanse da bismo živjeli od bilo kakvih potpora kojima se svakodnevno hvale naši političari.

Ja se za svoju budućnost i budućnost svoje djece ne bojim jer nakon što mi završi porodiljni dopust imam gdje doći raditi. Ako se uopće vratim u dućan, jer vjerojatno će biti još djece - kroz smijeh zaključuje Martina.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo