Prošle je nedjelje Maja Bonačić zagrebačkom Zelenom magistralom odvezla 27 puta, uz i niz brdo biciklom napravila 239 kilometara. Krenula je prije svitanja, oko pet, i nije stala dok nije skupila 8934 metara nadmorske visine.
Bilo bi joj, doduše, da završi ono što je nakanila, dovoljno i 8848 m - točno koliko je visina Mount Everesta. Jer, riječ je Everestingu, sukcesivnom penjanju na planinu odabranu po vlastitom nahođenju, gore-dolje, bez prestanka, sve dok se ne skupi tih 8848 metara, nadmorska visina najviše točke na planetu.
Oko 4000 ljudi dosad je napravilo Everesting biciklom, samo su dvojica muškaraca odradili Everesting i biciklom i trčanjem, a Bonačić planira postati prva žena na svijetu koja će imati ispunjen Everesting u obje kategorije.
Uvijek ista ruta
U subotu, 28. rujna plan joj je 14 puta zaredom popeti se na Sljeme.
Pravila traže da izazivač skupi visinu Mount Everesta, bilo u usponima biciklom ili u trčanju, ali to mora napraviti isključivo po jednoj, odabranoj ruti kojom ide u oba smjera. “Izabereš jedno brdo koje ćeš peglati. Ne smiješ isključiti sat koji broji vrijeme, možeš raditi pauze, ali ne smiješ spavati”, sažima Bonačić.
Oba njezina Everestinga nisu samo fizičkog izazova radi. Tim ljudima zanimljivima, medijski atraktivnim projektima skuplja novac za dvije udruge za bolesnu djecu. U nedjelju je bicikl vozila za Veliko srce malom srcu, udrugu roditelja djece oboljelih od srčanih bolesti.
Dok razgovaramo, moli da napomenemo da spomenuta udruga od rujna ima stan, nudi besplatan smještaj, namijenjen u prvom redu obiteljima djece kardioloških bolesnika, ali u trenucima kad je prazan otvoren je i za druge čija su djeca hospitalizirana.
“Moja kći Kala imala je otvorenu operaciju na srcu, pa u ovoj akciji imam i osobni motiv. Kala je sad dobro, ali ona će uvijek imati dijagnozu srčanog bolesnika. Nasreću, smije se baviti sportom. Možda će se i ona jedanput popeti tako negdje, probijati neke granice”, kaže sportašica poznata po kreativnim humanitarnim projektima koje često sama osmisli pa posvećeno i tvrdoglavo realizira. Triatlonka Bonačić po struci je dječja psihologinja. Radi dijagnostiku iz spektra autizma i terapiju igrom djece s razvojnim teškoćama.
Sedmerostruka je državna prvakinja u triatlonu, članica hrvatske ultra reprezentacije koja uskoro ide na svjetsko prvenstvo u 24-satnom trčanju u Francusku. Mnogi je, ako nisu u svijetu triatlona, pamte po Zaigranoj pedali. Pet godina u nizu, početkom proljeća, u tjednu oko svjetskog dana svjesnosti o autizmu sjedne na bicikl i u sedam dana, napravivši više od 1000 kilometara, obiđe sedam gradova u kojima održi predavanja o radu s djecom iz spektra autizma.
Dosad je tako više puta obišla Hrvatsku, ali i dijelove Bosne i Hercegovine, Crne Gore.
Za Everesting trčanja na Sljeme skupljat će novce za Dar, tako se zove osječka udruga obitelji djece s autizmom. Dar je ostao bez novca koji im je potreban za projekt Zima s terapeutom, kojim plaćaju da bi djeca nastavila biti u terapiji.
Prodaje etape
“Oni pomažu pri psihosocijalnoj podršci, ne samo za djecu nego i za one koji su navršili 18, jer kad odrastu, više nitko ne pita gdje su ti ljudi. Dar im osigurava različite radionice na kojima se međusobno druže, da imaju neko strukturirano vrijeme, a i omogućava da se povežu obitelji koje imaju takvog člana”, objašnjava.
Everesting Run 28. rujna krenut će rano ujutro. “Unaprijed prodajemo 14 zastavica, za svaki moj uspon na Sljeme po jednu. Prvenstveno je namjera prodavati zastavice tvrtkama. Ja ću s njihovom kupljenom zastavicom na vrhu snimiti kratki video. Napravit ćemo licitaciju za zastavice”, najavljuje.
Everesting, onaj na biciklu, što ga je odvezla prošli vikend, težim no što je mogao biti učinilo je loše vrijeme. Lijevala je kiša, brdo je progutala magla, gore je u zoru, priča Bonačić, naletjela na divlje svinje, ljudi u ta doba nije bilo. Dvaput se popela i spustila sama, a onda je stigla prva podrška.
“Vidjela sam, prije starta, da će ta kiša brzo prestati. Morala sam krenuti odmah, jer nisam htjela ući u drugi dan, dovesti se u situaciju da moram voziti do dva, tri ujutro. Znala sam da će mi trebati minimalno osamnaest, a možda i dvadeset sati da to odvezem. Jer, znaš koliko ti treba za jedan krug, a još sam računala i presvlačenja, to oduzme desetak minuta, a moraš nešto i pojesti, i tako curi vrijeme…”
Gore, na Sljemenu bilo je oko 12, 13 Celzijevih stupnjeva, spuštanje traje pet-deset minuta. “Ja se, ako sam mokra, smrznem, imam dijagnosticiranu bolest cirkulacije. Ako mi je imalo zima, odmah mi prestane ići krv u stopala i dlanove, prsti začas postanu ljubičasti, u ruci izgubim osjećaj, a to znači da na biciklu ne mogu držati kočnice dok se spuštam. Kad mi se to dogodi, ne mogu otključati ni vrata stana, a nekad imam reakciju već na 10 °C, jer mi je živac prereaktivan za osjet hladnoće.”
Pet-šest puta se morala posve presvući.
“Oznojiš se, mokro je, pokisneš. Prva dva uspona sam išla mountain bikeom, jer je mrak, kiša, bilo me je strah spuštati se kroz šumu, ne vidiš, klizavo je … Potom se razdanilo, ja sam zamijenila bicikl, a došla je i prva osoba voziti uz mene.”
Više se niti jednom nije popela sama, svih 25 puta imala je podršku. “Ljudi su spontano dolazili. Najviše ih je bilo poslijepodne, kad je zatoplilo, poslije ručka.”
Prvi se pojavio Željko, jedan od poznanika koji su došli podržati projekt. “Prvo je odradio dva, tri uspona sa mnom, onda je otišao skuhati mi ručak, donio mi objed. Opet odradio dva, tri kruga sa mnom, bio je i njegov sin, potom otišao i za večeru mi donio bezglutenske palačinke i tjesteninu. Dotad smo se Željko i ja znali jedino s utrka, iz viđenja. Bila sam na rubu suza, jedno sto puta sam rekla ‘hvala’, dirnuta.”
Dirnut je bio i Željko, kao i mnogi drugi, Majinom voljom i entuzijazmom da Everestingom skupi novac za udrugu.
Na četvrtom, petom spustu, oko deset sati, počelo je dolaziti više ljudi. “Odradili bismo par puta uspon i spust. Taman kad bi jedni otišli, drugi bi došli.
Nevjerojatno. Kao da su se dogovorili, niti u jednom trenu nisam ostala sama… iako je bilo i kiše, ljudi su svejedno ostajali, dolazili, da je bilo sunčano, vjerojatno bi ih bilo i puno više.
Svi su vozili iza mene, da mi ne bude psihički teško, jer oni su došli svježi, a ja već umorna. Pričali su šale, svatko je došao s nekom svojom pričom…”
Umor i bolest
Najgore je bilo na kraju, iscrpljena je vozila po mraku boreći se sa snom. “Bio je mrkli mrak, automobili su jurili pored mene, nebo se smračilo, počelo je sijevati, puhao je jak vjetar, prognoza je govorila da će armagedon krenuti oko devet navečer. Imala sam još dva uspona, i gledala hoće li nevrijeme. Nasreću, krenulo je pola sata nakon što sam završila.
Spasio me klupski kolega Goran, zadnjih je pet uspona i spustova odradio sa mnom. Goran mi je cijelo vrijeme pričao, rekla sam da mu ne mogu odgovarati, ali da ga molim da puno priča, a ja ću govoriti: aha, aha … Onda znaš u kakvom sam bila stanju.”
U trenutku kad su izvozili zadanu visinu, kad je trebalo stisnuti stop na satu koji je mjerio odvoženo, oboje su nesigurno stali.
“Upitali smo se jesmo li 100% sigurni da je to pravi gumb koji treba stisnuti. Doduše, imala sam dva sata kojima sam mjerila, za svaki slučaj, jer nikad ne znaš, zamisli da usred vožnje crkne sat!? No, sve je u redu. Rezultat su mi već službeno priznali”, kaže Bonačić.