DANIJELA BALIKIĆ

NOVA KARIJERA U KASNIM 40-IMA Nakon životne tragedije, naša ugledna soc. pedagoginja potpuno je promijenila karijeru i krenula u neizvjesni projekt

Zagreb, 281017.
Petrova 60.
Danijela Balkic, zena koja porizvodit imunoalfa proizvod za podizanje imuniteta na prirodnoj bazi i tako je u kasnim godinama pokrenula uspjesan biznis.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / Hanza Media

Danijela Balikić

Danijela Balikić ima sreću u životu raditi ono što voli. Tako je to već dugo. I baš stoga nije razmišljala o tome da će joj se u kasnim četrdesetima dogoditi zaokret, da će napustiti nekadašnji i krenuti za novim pozivom, okrenuti se novom, činilo se na početku, poslovno sasvim neizvjesnom projektu, do kojeg su je dovele najgore godine života: smrt djeteta, depresija, karcinom dojke; sve je to prethodilo velikoj promjeni u, dotad za nju sasvim sadržajnoj, vrlo smislenoj karijeri. Socijalna pedagoginja danas je vlasnica tvrtke Orange & Green koja se bavi proizvodnjom dodataka prehrani za poboljšanje imuniteta. U petak navečer vratila se iz Amsterdama, s konferencije za koju je poziv dobila od organizatora, austrijske tvrtke koja se bavi povezivanjem startupova i potencijalnih investitora. U Nizozemskoj je ovih dana predstavljeno sto, prema procjeni organizatora, najzanimljivijih startupova, izabranih među 3000 prijavljenih iz cijelog svijeta. Jedini hrvatski, koji je ušao u spomenutu stotinu izabranih, jest My Capps Danijele Balikić i njezina supruga Anđelka.

My Capps personalizirani je dodatak prehrani, kompleks vitamina, minerala i ljekovitog bilja, prilagođen svakom korisniku. “Radi se o aplikaciji u koju unesete bitne podatke o svojoj krvnoj slici, potom odgovorite na pitanja o navikama poput koliko spavate, koliko pijete vode, što najčešće jedete… I, nakon toga, pomoću algoritamske formule, svatko dobije pripravak kakav je baš njemu potreban. Ljudi danas vrlo često, konzumirajući razne vitaminske kapsule piju i ono što im ne treba, dapače, možda nečeg od toga već i onako u tijelu imaju i previše.” Aplikacija My Capps, prva takva u svijetu, bit će na tržištu početkom iduće godine, razvijaju je liječnici, nutricionisti, surađuju i sa stručnjacima sa Sveučilišta u Grazu.

Vjera u sebe

Danijela spada u one nenametljive, ali vrlo energične ljude. “Kad sam kretala u farmaceutske vode, oko mene je bilo mnogo čuđenja, nisu to bili podupirući komentari”. Imala je, ističe, veliku potporu supruga, koji danas vodi tvrtku s njom, ali “mnogo puta rekli su kako sam prestara da bih se počela baviti sasvim novim poslom, posve novom mi branšom, kako je nerealno očekivati da ću uspjeti u tome, u ovim godinama i bez posjedovanja farmaceutskog obrazovanja. Morate vjerovati u sebe. Konačno, imamo u životu pravo i na pogreške. Ako i jest pogreška - i to nekuda vodi, ako čovjek dobije iskustvo i nauči lekciju, ni to nije uzalud”, kaže.

“Bilo je u mojem životu razdoblja kad nisam mogla pomoći sebi, kamoli drugima”, govori žena koja je godinama živjela baveći se savjetovanjem mladih ljudi.

Balikić, socijalna pedagoginja, od 2006. do 2012., radila je na projektu SALTO Europske komisije, koji se bavi pomaganjem mladim ljudima kako bi pronašli svoj put kroz obrazovni sustav, gura one koji požele prerano napustiti školu, usmjerava one koji se sami nigdje ne pronađu, djecu koja iz raznih razloga žele odustati prije no što dobiju srednjoškolsku svjedodžbu, ali i druge mlade ljude suočene s velikim krizama… Šest je godina, iako je živjela u Osijeku, kontinuirano putovala i radila po cijeloj Europi. Slali su je tamo gdje je bila potreba za njezinom eks­pertizom, savjetovala je i vodila prema rješenju raznih problema djecu i mlade ljude u Finskoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, na Kosovu, Turskoj …

Rođenjem Vojvođanka, današnjom adresom Zagrepčanka, Danijela Balikić imala je samo šest mjeseci kad se s roditeljima odselila u Chicago.

Iskustva iz prakse

Petnaest su godina proveli u Americi, potom se obitelj vratila.

Nakon završene srednje škole radila je u banci, vodila agenciju za nekretnine, poslovno se tražila.

Nevoljko je razmišljala o studiju na hrvatskom jeziku, jer se, evo i danas, kad razgovaramo, kaže, u puno situacija, posebno u poslovnom kontekstu, osjeća suverenije - govoriti engleski. Iako je njezin hrvatski gramatički ispravan, dapače i bolji negoli u mnogih koji cijeli život i govore jedino taj jezik, a i vokabular joj je kao u natprosječno obrazovana izvornog govornika, nikada, kaže, nije uspjela poslovno sasvim zaživjeti na hrvatskom. “Možda i zato što sam u Americi gotovo isključivo govorila engleski. Roditelji su radili po cijele dane, nisu mi uspjeli tih godina u Americi sasvim usaditi hrvatski, ja sam tamo na svako njihovo obraćanje na hrvatskom tvrdoglavo odgovarala engleskim, kako to obično i rade djeca u mnogim iseljeničkim obiteljima. Nakon povratka ovamo trebalo mi je dugo da mogu reći kako sam doista ovladala jezikom.”

Već je bila zagazila u dvadesete kad je, u razgovoru s rođakinjom u Americi, saznala za program socijalne pedagogije na švedskom sveučilištu Jönköping. “Meni je tada bilo dvadeset i pet. Program je zvučao vrlo interesantno, bio je međunarodni, a studij besplatan, krenula sam u to entuzijastično.” Godinu je dana provela u Švedskoj, dvije posljednje studirala je dopisno, živeći tad u Nizozemskoj. Već je tada, na ona švedska, teorijska znanja, graditi i prva iskustva iz prakse, povremeno je radila s mladima koji su trebali stručnu pomoć, vodstvo, savjet.

2005. s diplomom socijalnog pedagoga, ali i s certifikatom SALTO trenera, vraća se u Osijek. SALTO (Support Advance Learning and Training Opportunities for Youth) program je koji je osnovala i podupire Europska komisija. U njemu se Danijela Balikić sasvim pronašla, u tom radu s djecom i mladima koje je trebalo osokoliti da unutar krutih školskih sustava ili nepodržavajućih im obitelji, rigidnih roditelja, pronađu svoj put, ne odustanu od obrazovanja i nađu posao od kojeg mogu živjeti.

Pamti, priča, nizozemskog tinejdžera koji joj je rezignirano govorio da ga baš ništa ne zanima, ne pokazujući vjeru u život, kamoli u sama sebe. “Upitala sam ga: ‘Pa, dobro, a što voliš?’, sleg­nuo je ramenima i promrmljao: ‘Volim spavati. Puno spavati. Po cijele dane ja bih spavao’. Ja mu na to odvratim: ‘Kad već toliko voliš spavati i tolike sate provodiš u krevetu, onda ti, kao veliki spavač, znadeš nešto o jastucima, krevetima, madracima… Možda bi se baš mogao baviti takvim stvarima. Možda o tome znaš svašta, iz iskustva’. Ne mogu vam opisati njegov iznenađeni izraz lica, on je, vjerojatno, očekivao osudu, a doživio, eto, da mu se netko obratio pokazavši da vjeruje kako i on nešto zna, kako je dobar za nešto i da ima neke kompetencije.” I nebitno, kaže Balikić, u čemu se dečko kasnije zaista pronašao, iskreno kaže, više niti ne pamti. Ali pamti da se brzo nakon toga skinuo s droge i vratio završiti srednju školu.

U Utrechtu je kraće vrijeme savjetovala mladića koji je netom bio diplomirao pravo i hrvao se s depresijom, bio sasvim obeshrabren, a sve zato što je počeo vjerovati da nikada neće uspjeti pronaći posao u struci. “Bio je ojađen, duboko nesretan. Pisao je desetke, stotine molbi, čekao, vrijeme je prolazilo, a on nije skupio niti dan iskustva u struci, govorio mi je kako mu se ne javljaju na njegove molbe.” Pamti kako mu je u jednom trenutku predložila da se zaposli kao - konobar, da potraži mjesto barem gdje često svraćaju odvjetnici, razni pravnici…

“Nevoljko je to prihvatio. Nije puno vjerovao da to nekamo vodi, ali bio je svjestan da nema što izgubiti. Ohrabrivala sam ga govoreći: ‘Prati, slušaj, budi ljubazan, iskren… ‘. Tako je i bilo, otišao je, uspio dogovoriti da ga primi gazda nekakvog bara u koji su zalazili odvjetnici. Nije prošlo dugo, brzo je taj dečko završio u jednoj odvjetničkoj kancelariji kao vježbenik. Dogodilo se baš ono čemu smo se i nadali - kao konobar stalno je ulazio u interakciju, prirodno komunikativan ubrzo je u razgovoru nekima spomenuo da je diplomirao pravo i doslovce za nekoliko dana jedan ga je pozvao i ponudio mu da pokuša u njegovu uredu.”

Pred zidom

U Helsinkiju je, spominje, provela dva tjedna intenzivno radeći s dvije srednjoškolke, sestre kojima je obitelj predložila da se ispišu iz škole.

“Objašnjavali smo i djevojčicama i mami i ocu koliko je bitno i zašto je bitno obrazovanje, zašto je ključno da im se djeca u nečemu ‘pronađu’. Obitelj, pogotovo otac, tu nisu bili jako motivirajući po kćeri, on je mislio da im je dovoljna i osnovna škola te kako je vrijeme da djevojke nađu posao, i zato je trebalo raditi i s jednima i drugima; djevojčicama ojačati samosvijest, ocu, imigrantu, također pomoći da shvati kako je to za dobro njegove djece. Ne treba ljudima mnogo da dobiju motivaciju i poticaj. Samo, mora se dogoditi taj bitan trenutak da vas čuju. Treba biti strpljiv, ponekad možeš dugo i dugo raditi, a onda se dogodi onaj trenutak kad te zaista - čuju. Mlade ljude sam uvijek pokušala motivirati za školu ili posao tako da oni to ne dožive kao neku tešku muku, već da pronađu unutarnju motivaciju, u smislu ‘hajdemo pronaći ono što voliš, čemu si sklon, što bi mogao raditi a da ti ne bude samo muka’. Jednom kad čovjek počne tako razmišljati, brzo sam dođe do neke ideje. Konačno, ne moraju svi ići ni na fakultet, ali za mladu je osobu bitno da dobije i neki stupanj formalnog obrazovanja, a, jasno, postoji i cjeloživotno učenje. Nije nikako loše u životu biti i na mukama, to je sve dio života, samo je bitan pristup - vidite li vi u toj situaciji problem ili gledate naći mu rješenje. Stvari su najčešće rješive. I doista, ima razloga zašto ponekad pred sobom u životu imate zid. E sad, o tome što ćete sa zidom, vi odlučujete. Možete ga zaobići, srušiti ili čekati da se on sam uruši.”

Danijela Balikić dobro zna o čemu govori. Smrt kćeri bila ju je shrvala. “Mučila bih se da se ujutro dignem i operem zube. Sjedneš u krevetu, staviš noge na pod, i natjeraš se krenuti malim koracima. Pomislila bih: ‘Samo da mi je snage da dođem do toaleta.’ A onda: ‘Sad, samo da mi je oprati zube’. I tako cijeli dan, korak po korak. U život me vratila ljubav - supruga, druge kćeri, shvatila sam da nije pošteno prema njima da se ja predam i odustanem.

Imunoalfa

Život je poput tobogana. Malo si gore, malo dolje, malo je ovako, malo onako. Ne bih htjela da to zvuči kao kuknjava. To je životno iskustvo, postoje milijuni ljudi čiji je život i teži negoli moj.”

Na tržištu se nalazi Imunoalfa, tableta kozjeg i kobiljeg mlijeka, s dodatkom ljekovitog bilja, za koju je ideju također dobila Balikić, za vrijeme njezine bolesti. Imunoalfa se proizvodi u Zagrebu, a u njezinom procesu nastajanja radili su stručnjaci sa Zavoda za mljekarstvo Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Osijeku i Katedre za nutricionizam istog fakulteta, u konzultaciji sa zagrebačkim Farmaceutsko-biokemijskim fakultetom.

Za vrijeme liječenja Balikić je, među ostalim, pila i razne vrste pripravaka. “I tako sam sa sobom teglila punu torbu različitih dodataka prehrani, korijander za čišćenje od teških metala i za poboljšanje krvne slike, list matičnjaka, koprivu, vodopiju i da sad ne nabrajam… Imala sam dojam da te stvari kontroliraju mene a ne ja njih, jer svako malo sam nešto trebala piti, i naravno da sam pomislila kako bi bilo super kada bih sve to imala u jednoj kapsuli. Tako mi je, spontano, došla ideja za ono što se kasnije pretvorilo u Imunoalfu.”

Govoreći o konferenciji startupova u Amsterdamu kaže da su za Imunoalfu zainteresirani potencijalni investitori iz Velike Britanije i Austrije. “Mnogo se razgovora vrtjelo i oko aplikacije My Capps, ali i oko Imunoalfe. Ostvarili smo izvrsnu komunikaciju s britanskom tvrtkom koja u Nizozemskoj ima veliki lanac, usporediv s, recimo DM-om, gdje nude isključivo kvalitetne proizvode.”

U sjećanje na pokojnu kćer koja je bila uspješna studentica, Danijela Balikić pokrenula je Fond kojim kroz svoju tvrtku pomaže školovanje onih koji imaju volju i potencijal, ali im manjka novca.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo