Provlačeći debeli juteni konopac, odmotavajući ga, Kenijka Catarina Njeri otvara vrata mongolske jurte. Kasna je jesen, miriše na snijeg ovdje u Broćancu, desetak kilometara južno od Rastoka, u opustjelu selu iz kojeg se još od rata ljudi iseljavaju, uz staru cestu što od Karlovca vodi put Plitvica. Njeri i njezin nizozemski suprug Chiel van der Voort odlučili su živjeti baš ovdje, otkud ljudi već dugo jedino odlaze, kamo se lokalni svijet vraća tek ljeti, potrošiti dio svoje njemačke plaće na obiteljska slavlja i godišnje odmore.
Starci u selu, jer većina stanovnika nije mlađa od 80, već su se navikli i na mongolsku jurtu i na kenijsku susjedu.
Mnoge više ne čudi da se o ta dva okrugla “šatora” što iznutra intenzivno vonjaju na ovčju kožu znatiželjno raspituju turisti iz cijele Europe, namjernici na putu za Plitvice. Kenijsko-nizozemski par namjerava postaviti još koju jurtu, moguće i indijanske tipije.
Rukom rađene nomadske nastambe što su stigle iz Mongolije namjestili su drvenim namještajem, dijelom su ga naručili iz Kenije, dijelom ga, vješti u tome, načinili sami, svojim rukama, od dizajna do konačne izvedbe.
Catarina i Chiel u Hrvatskoj su tri godine. Ovdje su im se rodili i sinovi, Adriaanu je godina, Alexanderu dvije.
Na fotografiji: unutrašnjost jurte
Sreli su se u Keniji, tamo je Chiel, tad još student, proveo četiri godine. U Kisumu, nedaleko jezera Victoria, zajedno su držali jedan od prvih tamošnjih hostela.
Bilo je to, kažu - dobro iskustvo.
Dolazak s dva ruksaka
No, Chiel nije mogao dobiti radnu dozvolu, pa se par odlučio preseliti u njegovu Nizozemsku. Zapravo, Nizozemska im je trebala biti tek stanica na putu za - Urugvaj. “Htjeli smo živjeti u Urugvaju jer nam se politika Josea Mujice činila dobrom. Privlačili su nas ili Urugvaj ili Brazil. No, meni nisu dali vizu”. Negdje su morali otići, van iz Nizozemske, jer je Catarini dopušteno u zoni Schengena boraviti samo tri mjeseca. Tražili su zemlju u Europi u koju se preseliti. Nisu željeli natrag u Afriku. “Od zemalja EU opcija su nam bile Hrvatska, Bugarska ili Rumunjska … Kako smo u Hrvatskoj bili kratko prije toga, znali smo da je to lijepa i ugodna zemlja i brzo smo odlučili da ćemo, u tim okolnostima, u Hrvatsku, da je to naš izbor”, govori Catarina.
U Zagreb su tog listopada 2015. stigli FlixBusom, s dva velika ruksaka. Preko Airbnb našli su smještaj kod jedne obitelji u Dubravi. “Na koncu smo kod njih ostali deset mjeseci, jer ja sam bila trudna, htjela sam roditi u Zagrebu, a ti ljudi su nas tretirali kao da smo dio njihove obitelji.”
Na fotografiji: Chiel van der Voort, Catarina Njderi i sinovi Alexander i Adriaan
U međuvremenu, obilazili su Hrvatsku u potrazi za kućom i zemljom, želeći naći dom. “Tražili smo mjesto gdje se možemo baviti turizmom, a da možemo kupiti nekretninu i zemlju. Razmišljali smo - ili ćemo na obalu ili na Plitvice. Izabrali smo kraj oko Plitvica jer su cijene niže, priroda prekrasna i puno je potencijala za turizam. Kad nas je lokalni čovjek doveo u Broćanac i pokazao kuću, nismo uopće dvojili, znali smo da je to to”, govori Chiel.
U selu su zasad kupili tri kuće, od toga neke u potpuno trošnom stanju; baš svaku su obnavljali i u nju ulagali.
„Ovdje smo prvo kupili staru drvenu kuću, punu rupa, bez toaleta u kući. Znala sam, razgovarajući s prijateljima u Keniji reći: ‘Samo sam promijenila kontinent, i puno je hladnije, ali sve ostalo je isto - nema toaleta, nema kupaonice …’ “
Kad su prvu kuću izolirali balama slame, dolazili su iz Karlovca i okolice promatrati kako i što rade. Pokraj nje je Catarina od gline napravila peć za pizzu, na mjestu nekadašnjeg podruma sad je - bazen.
Na fotografiji: unutrašnjost jurte
Nevolje sa zimom
Iznajmljuju je posljednje dvije godine. “Dobro nam ide. Turizam je u ovom kraju veliki potencijal. No, otkad imamo jurtu, to je prvo što ljude kad dođu kod nas intrigira. A i iznenade se kad vide da im je domaćica Kenijka. Ako su još slučajno Nizozemci, onda čuđenju nema kraja kad još shvate da im je domaćin - Nizozemac”, smije se Catarina.
Južina je tih dana. Catarina je, doduše, ne osjeća. Njoj je sve to ciča zima. “Vaša zima je duga i jako hladna, još se navikavam”.
Catarina nas vodi do nastambe od blata, gline i slame što ju je vlastitim rukama napravila za životinje. Nekad su tu držali koze, zečeve … sad imaju samo kokoši. U kokošinjcu čekaju tri jaja. “Nije li ovo divno? Za ova jaja ja gotovo pa ništa nisam morala napraviti, samo sam došla i - pokupila ih.” Oko nogu joj trče Adriaan i Alexander.
Catarina s djecom komunicira na svahiliju, Chiel na nizozemskom. Par međusobno govori engleski. Chiel je prevoditelj, snalazi se sad već ponešto i na hrvatskom.
Odavde, iz Broćanca, online, prevodi za nizozemsku kompaniju, s engleskog na nizozemski.
Zadovoljno žive ovdje gdje bi i mladom hrvatskom paru bilo zahtjevno. Najmlađa su obitelj u selu, osim njih, samo još u tri kuće ima djece. “Kad recimo tražim babysitting, ovdje je teško naći osobu za takvo što. Nema puno mlađih ljudi”, kaže Catarina.
Makar hrvatski ne govori, nije rijetkost da joj u kuću, bez najave, na kavu svrati netko od seljana. “Ostanu i ‘zapričaju’ se”, kaže. Kako? “Oni pričaju, a ja govorim ‘Da. Da. …’”, smije se.
U Keniji je studirala razvojne politike i radila za tamošnje nevladine organizacije. Napisala je i knjigu o svom životu, u školama držala motivacijske govore. “Roditelji su mi umrli dok sam bila djevojčica, kasnije sam živjela s ujakom, pa s prijateljima.”
Chiela su u Keniji zvali ‘muzungu’, bijeli čovjek, Catarina kaže da nju ovdje ne zovu ‘crnkinja’. Ako je i primijetila predrasude, one su - pozitivne. “Mnogima sam zanimljiva, ljudi su ljubazni, pitaju svašta i obično me obasipaju raznim poklonima …, na tržnici dobijem popust, svi nas ovdje pozivaju k sebi, na zabave i okupljanja rođaka i susjeda.”
Kad su stigli u Broćanac, pitali su se kako će ih prihvatiti u selu. “To su ljudi koji su ovdje rođeni i cijeli život su tu, a imaju više od 80 godina. Planirali smo svakom susjedu ispeći kolač i odnijeti”, prisjeća se Chiel. No, nisu stigli, jer čim su došli - svi su im otvorili svoja vrata. “Zapravo, došla nas je upoznati susjeda Vera, ona je baš organizirala nekakvu seosku feštu, pozvala nas je taj isti dan na feštu i tamo smo sreli cijelo selo, a svi su nas prihvatili kao da smo ovdje oduvijek. Ljudi vole što smo se doselili, jer selo pusti. To je šteta. Turistički potencijal je veliki. Ovdje je doista jednostavno biti popunjen za vrijeme sezone, puno je turista. Zasad radimo od svibnja do listopada.”
Okrenuti djeci i obitelji, sa susjedima pretresaju sasvim obične teme, zato o Hrvatskoj, kažu, još ne znaju ono što svi drugi - znaju.
“Jedan dan, za odlaska u kupnju u obližnji Slunj, netko mi je kazao da dolazi Kolinda. Nisam baš razumjela, tek sam ponovila ‘Kolinda is coming?’, nemajući pojma tko je ta Kolinda.
“Hrvatska je tako sigurna da ovdje i ne morate ništa znati o politici”, kaže Catarina.
Chiel će, smijući se: “Ne pratimo lokalne vijesti, ali sad znamo tko su Plenković i Kolinda”.
Catarina dodaje: “Ovdje ne morate noću ni zaključati vrata kuće, a možete sasvim mirno spavati. Fenomenalno mi je i to da toliko puno ljudi ima vrtove, sadi hranu za sebe, toga u Keniji zapravo više i nema puno”.
Na fotografiji: kuća od gline
Rad na mozaicima
Na pročelju kuće u kojoj žive Catarina je izradila mozaik krokodila. Na drugoj kući, koju iznajmljuju, mozaik je daždevnjaka.
Inspiracija za mozaike joj je Gaudi, dojmilo ju se ono što je ostavio po Barceloni.
Od posjeta Kataloniji znala je da će i sama raditi mozaike.
“Daždevnjak jer ih je tako puno ovdje, oko naše kuće. Prirodan su dio ove sredine, mozaike radim od recikliranog materijala, koristim polupane keramičke tanjure, šalice, boce od vina i piva…”
Krokodila je napravila ohrabrena reakcijama na daždevnjaka. Ljudima se uglavnom svidio. „Nekako mi se to nametnulo kao svojevrsni potpis, želim imati mozaik na svakoj kući koju eventualno kupimo. Krokodil je meni simbol, predstavlja Keniju, u Keniji ih imamo puno …“
Catarina je etnički Kikuyu, pripada najvećem kenijskom plemenu, kao i 22% od deset milijuna Kenijaca.
Netko u razgovoru spomene “hakuna matata”, “ne brini”, doduše, to je na svahiliju, ne na jeziku Kikuyu.
Objašnjava da spomenutu frazu izgovaraju obično samo turisti, pod utjecajem Disneyeva “Kralja lavova”. Domaćim ljudima pomalo je iritantna.
“Uza sve razlike i sličnosti, meni je ovdje, u Broćancu, baš lijepo. Ljudi su, ispod kože, uvijek samo - ljudi”, kaže Catarina Njeri.