Dečki, morate biti svjesni da je bager moćan stroj. Robustan je, skup, daje vam osjećaj snage, imate neki respekt prema tom stroju, ali i strah, jer iziskuje znanje i može biti opasan. Opasan po život. Otprilike je to bilo prvo što je profesor Marinković rekao učenicima na predavanju kao i svaki put početkom nove školske godine.
A onda su u prostoriju ušle dvije djevojke.
“Alo, cure, pogriješile ste školu”, dobacio je netko iz zadnjih redova učionice. I profesor je isprva pomislio da su se, možda, izgubile. Jedna kao džepna Venera nebeskoplavih očiju, druga kestenjaste kose i manekenskih 1,82 metra visine, napravile su pravu pomutnju kada su samouvjereno ušle u učionicu.
No, ni djevojkama, u tom trenutku, nije bilo svejedno. Naizgled neustrašive, dok su koračale učionicom punom dječaka, zapravo su u sebi iznova ponavljale: “O, bože, u što smo se upustile?! Hoćemo li pobjeći odavde ili...?”. Nisu pobjegle. Odlučile su boriti se protiv “čudnih” pogleda i predrasuda.
“Pa, što vi radite u muškom zanimanju? Zar ne biste trebale ići za kozmetičarku ili frizerku”, pitali su ih ponovno čim su sjele u klupu.
“Došle smo naučiti isto što i vi”, odgovorile su im.
Magdalena Detel i njezina prijateljica Marija, naime, prve su u Hrvatskoj upisale smjer rukovatelj samohodnim građevinskim strojevima u srednjoj Obrtničkoj i industrijsko-graditeljskoj školi u Zagrebu, skraćeno smjer bagerist. U njihovu slučaju, bageristice.
Prvih nekoliko dana svi su bili zbunjeni i izgubljeni. I dečki, i profesori, i djevojke.
- Svaka je na svoj način doživjela taj prvi dan. No, ono što je sigurno, bio je traumatičan za obje. Kada sam došla doma, iskreno, pomislila sam: zašto nisam bolje učila prije, što će mi ovo?!. Ali, srećom, kriza nije dugo trajala. Marija i ja smo inače super prijateljice, išle smo zajedno u razred u osnovnoj i kada je došao trenutak da odlučimo kuda ćemo dalje, nismo znale. Nije nas ništa posebno zanimalo, a vrijeme je sve više odmicalo. Bile smo prva generacija koja je upisivala srednju školu preko interneta.
Marijina starija sestra je sasvim slučajno kliknula na ovu školu, vidjele smo da na tom smjeru ima mjesta, pogledale smo se, potvrdno kimnule glavom... i prijavile se. Bilo nam je najbitnije da ne propustimo upis u srednju, pa ćemo se lako kasnije negdje prebaciti. S vremenom nam se i svidjela ta ideja što smo bile drugačije - priča nam danas 20-godišnja Magdalena.
Neki o šopingu, neki o bagerima
Za nju je to bio pravi izlet u nepoznato.
Od prvog prelistavanja udžbenika, prve lekcije do prvog usmenog odgovaranja... “biseri” su se samo nizali.
“Čekaj, valjak služi za poravnavanje? Zar pri ulasku na gradilište nije potrebna samo kaciga za zaštitu... Nemam pojma koji stroj služi za otkopavanje kanala!”.
Bilo je mnogo upitnika nad njezinom glavom.
- Kasnije me sve to zainteresiralo. Inače volim motore, tati sam jednom ukrala auto samo da napravim krug oko kvarta, a imala sam samo 14 godina. Da, to nije baš bilo pametno i bila sam u kazni jer me odao susjed. Ali, meni je samo kroz glavu prolazilo kako je to grozno kada znaš voziti, a ne smiješ. S tatom sam se vozila u kamionu, na motoru... mami se to nije sviđalo, govorila bi mu: ‘Nemoj dijete, pusti je neka se igra...’. Ali, meni je to bilo fora. Očito je nešto u genima, jer moje dvije sestre to uopće ne zanima, auto im je samo prijevozno sredstvo - kaže Magdalena te dodaje kako joj je ljubav prema motorima pomogla da zavoli i školu, pa je već u prvom polugodištu odustala od ideje da se prebaci na neki drugi smjer.
Dok su vršnjakinje na kavama uglavnom pričale o izlascima i šopingu, Magdalena i Marija bi raspravljale o viličarima i rovokopačima. “Ma, dajte pričajte normalno”, govorile bi im prijateljice u šali.
No, njima je neko vrijeme bilo teško sakriti fascinaciju tim moćnim strojevima. Pogotovo kada je počela praksa i kada su prvi put sjele u bager od dvadesetak tona.
- Isprva mi je sve izgledalo kao svemirski brod. Jednostavno se izgubiš, a sve ti zanimljivo, te tipke, ručkice, kupola koja se okreće... Bilo je to novo i posebno iskustvo. Uz mene je, naravno, bio mentor kako nešto ne bih pogrešno stisnula jer jedan krivi klik i pokret mogu nekoga ozbiljno ozlijediti. ‘Ajme, radi!’, uzviknula sam kada sam prvi put pokrenula motor bagera, pa su mi se smijali koliko sam bila uzbuđena. Kažem, volim motore i aute, ali svako je vozilo za sebe drugačije. A ovo je baš posebno. Nisam mogla vjerovati da stvarno vozim tu grdosiju, da iskopavam rupu, pa korpom uzimam pijesak i ponovno zakopavam rupu. Zanimljivo. A, srećom, često smo i imali praksu u sklopu nastave - ističe mlada bageristica.
Bilo je tjedan dana predavanja, pa tjedan dana prakse, kaže, i to najčešće na gradilištu gdje se radi neka nova zgrada ili kuća, pa učenici promatraju kako se ispituje tlo ili iskopava rupa.
- Bili smo raspodijeljeni na nekoliko poslodavaca. Naravno, i oni se iznenade na našu pojavu. ‘Otkud ti mala?’, pitali bi me, pa dobacili: ‘Ako nećeš valjati, morat ćemo te maknuti’ i prasnuli bi u smijeh, kao smiješno je. No, na kraju bi me prihvatili i praksu bi odradila bez problema - opisala je jednu od situacija.
Žena u muškim cipelama
Iako su dečki, njih osamnaest, pokušavali curama već prvi dan nastave jasno dati do znanja da su na njihovu teritoriju i da oni vode glavnu riječ, nije trebalo dugo vremena da se ta situacija u potpunosti preokrene. Shvatili su da djevojke misle ozbiljno, prihvatili ih kao ravnopravne, a Magdalena je čak bila izabrana za predsjednicu razreda.
- Nevjerojatno je kako se stvari mogu promijeniti. Sjećam se, na početku, ako je recimo Marija bila bolesna, ja bih pokušala izmisliti nešto samo da ni mene nema. Jer, tada nisam ni mogla zamisliti kako bih izdržala sama u učionici sa 18 dečki. Ali, kasnije mi to uopće nije bio problem. Sprijateljili smo se, postali jedna mala obitelj, podržavali se i pomagali jedni drugima. Bez obzira na to što smo u nekim stvarima nadmašivale dečke u tom muškom zanimanju - kaže kroz smijeh.
Potvrdio je to i njihov profesor Mirko Marinković, koji za svoje prve ženske učenice kaže da su mu bile - omiljene.
- Kada biste me pitali kome bih sada prije povjerio taj robustan stroj, rekao bih jednoj od njih dvije. Zašto? Jer su organizirane i odgovorne. Posao rukovatelja je zahtjevan, riječ je o visokoj vrijednosti stroja, teški su, opasni… Učenicima stalno ponavljam da moraju čuvati i svoj i život kolega. Stvarno je svima bio šok kada smo ih prvi put ugledali u učionici. Dva lijepa i nježna stvorenja ne možete nikako povezati s bagerima, gradilištem, prašinom... Većini su prva asocijacija bauštelci koji kopaju, piju pivo i jedu veliki sendvič od salame. Cure su se doista trudile i svladale sve što je trebalo. Poslije shvatite da tu nema nikakve razlike. Magdalena i Marija su na kraju bile autoritet u tom razredu - objašnjava profesor Marinković koji predaje nekoliko strukovnih predmeta u školi.
I, da... voljele su se šminkati na satu, dodaje profesor, poklopac od pudera s ogledalcem stalno je bio podignut, no kada god bi ih prozvao i postavio im pitanje, cure su uvijek znale odgovor.
Djevojkama je najteže bilo konstantno objašnjavanje svoga zanimanja drugima.
- U početku nas uvijek zezaju, ali kasnije ipak na to gledaju kao na nešto cool. Najsmješnije mi je bilo kada sam se prijavljivala za jedan posao u restoranu. ‘Čekaj, ti si bageristica, a želiš kuhati kod nas. Kakva je to kombinacija. Jel’ nas zezaš?’, pitali su me. Na kraju sam kod njih ostala godinu dana, a danas radim u kafiću. Nikad nisam pravila kavu na aparatu, niti gledala konobare kako se ponašaju u kafiću, sve mi je bilo novo. Nisam znala ni tacnu držati, ma zeznula bih i kada bi trebala mlijeko zagrijati, morala sam učiti baš sve ispočetka. Kao da sam stavljena u vatru, a zapravo mi je cijeli život do sada bio takav. Hoću li jednoga dana raditi u struci, ne znam. Djed je građevinar, ima 70 godina, ali i dandanas nešto zida, gradi, smišlja. Čovjek nema mira, pa tko zna, možda udružimo snage - objašnjava.
Magdalena i Marija su završile školu prije tri godine i zasad su jedine u državi koje imaju zvanje bageristica.
- Bilo nam je iznenađujuće što su djevojke došle tu među vukove. Odnosno, među dečke. Inače znaju biti tempirana bomba, znate, mladost-ludost, no svaki razred koji je imao barem nekoliko cura bio je milina. Tada bi se dečki ipak ponašali odgovornije i pažljivije. Volio bih da privučemo više djevojaka. Trenutno ih imamo samo sedam u cijeloj školi, i to na smjerovima staklar i pismoslikar. Smjer za bageristicu više nijedna nije upisala nakon njih. Nadam se da će se to promijeniti - poručio je Anto Vidović, ravnatelj u Obrtničkoj i industrijsko-graditeljskoj školi u Zagrebu.
Žene u muškom biznisu
Tome se nadaju i naše bageristice.
- Činjenica jest da i dalje postoje predrasude. S time nikada nije lako, ali treba sve pokušati. I truditi se da se negativne stvari okrenu na dobru zezanciju. Kada u medijima izađe vijest da je na nekom gradilištu ukraden skupocjeni bager, odmah znam da će mi taj dan ‘gorjeti’ mobitel. Samo stižu pozivi i poruke: ‘Megi, priznaj da si ti!’. Znam da je moje zanimanje neobično, ali drago mi je što sam to završila i toliko mi je bilo super u školi da mi je jedino žao što to sve nije trajalo još barem godinu dana - ističe Magdalena.
A savjet budućim generacijama?
- Ako neka djevojka jednoga dana upiše ovaj smjer, neka se toga drži bez obzira na komentare i predrasude. Kada netko nešto dobro radi, nema veze je li to muško ili žensko zanimanje. Važno je naglasiti i opreznost. Bitno je raditi po pravilima, a ne na svoju ruku. I, naravno, popraviti ruž na usnama nije na odmet, bez obzira jeste li u radničkom kombinezonu ili ne - dodala je ova simpatična 20-godišnjakinja.
No, osim za djevojke, Magdalena je imala i nekoliko savjeta za zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je početkom siječnja najavio da će učiti za vozača bagera kako bi prvi zakopao i počeo radove na dugo najavljivanoj sljemenskoj žičari. Kaže, vježbat će u dva tjedna i dobiti dozvolu.
- On je malo stariji čovjek, pa treba biti oprezan. Mora imati puno volje, preciznosti, koncentracije, ali i pravu osobu koja će mu pokazati sve kako treba. Nisam sigurna da će u samo dva tjedna uspjeti puno toga svladati, naučit će upaliti bager i pomicati dio s velikom korpom. No, ako bude uporan, možda će uspjeti i iskopati neku rupicu, napraviti krug ili podignuti korpu u zrak. Teško da će moći nešto preciznije, osim ako se prije nije susretao s takvim strojem.
Prije nego što sjedne i pokrene bager, mora odraditi cijeli pregled stroja, od kontrole ulja i guma do kompletnog vizualnog dojma. Treba provjeriti svijetli li neka sigurnosna lampica, odnosno, je li sve u redu za pokret i odrađivanje zadatka. Mora imati zaštitno odijelo, kacigu, kombinezon i adekvatne čizme. Imat će malo vremena za učenje, s obzirom na to da je inače jako zauzet čovjek, ali ja vjerujem da će on to na kraju i savladati - poručila je mlada bageristica.
* Zahvaljujemo građevinskoj tvrtki Izgradnja Markulin d.o.o. i vlasniku Stjepanu Markulinu na ustupljenom prostoru i strojevima za potrebe fotografiranja