Još sredinom ožujka za zagrebačku obitelj Niemčić-Radišić Covid-19 bio je globalna prijetnja, podmukla nova bolest koja se širi svijetom i o kojoj se vrlo malo zna, i ni u najcrnjim scenarijima nisu slutili da će za samo desetak dana početi osjećati prve simptome. Da stvar bude čudnija, svi - osim jednog člana.
Mama Ana, 43-godišnja djelatnica Agencije za mobilnost i programe Europske unije, 16. ožujka počela je raditi od doma. Suprug Vladimir radi za međunarodnu kompaniju i često putuje, a 23. veljače vratio se u Hrvatsku nakon jednotjednog službenog puta tijekom kojeg je bio u Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj. Sin Mauro je nastavu za četvrti razred osnovne škole počeo pratiti putem televizije, a kći Rene, koja ide u prvi razred gimnazije i u Europskom je parlamentu mladih, tih je dana još putovala. Početkom ožujka bila je četiri dana u Grazu s mladima iz cijele Europe, a s idućeg summita Parlamenta u Dubrovniku vratila se 16. ožujka. Svoj drugi test na koronavirus odradili su 1. svibnja, nakon više od mjesec dana bolesti, a nakon prvotnog slavlja, dva dana ranije, subotnji rezultat bio je 3:2, u korist obitelji. Naime, 51-godišnji Vladimir, Mauro i Rene bili su zdravi, a Ana se iznova pokazala pozitivnom, baš kao i njezina mama. Nova nada za nju je iduća srijeda kad je novo testiranje. Da bi vas proglasili zdravim, priča Ana na početku razgovora, u roku od 48 sati treba obaviti dva testa i oba moraju biti negativna.
Davanje brisa
- Odradila sam bolest i sad mora proći još malo vremena da to izađe iz organizma. Virus mi nije aktivan, posljednja dva tjedna se osjećam super i samim time sam očekivala da će biti negativno. Za prvi test, 29. travnja, bilo me strah jer čitaš kako su ljudi i 50 dana pozitivni, ima raznih priča i kad je prvi nalaz bio negativan, ne moram niti reći da sam poletjela od sreće idući dan kad su javili da je sve dobro. No, čekali smo i taj drugi test 1. svibnja da vidimo je li to to. Sljedeći dan javili su nam da su moji svi negativni, a ja i dalje pozitivna te da u srijedu ponovno dođem na testiranje. Moram priznati da je testiranje grozno. Ne znam je li mi teže palo što sam još uvijek pozitivna ili to što još dva puta moram dati bris koji je stvarno prestrašan - priča Ana.
Na testiranje u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” svaki su put bili naručeni u “drive-inu”, što znači da automobilom dođu do liječnika u zaštitnim odijelima.
- Oni priđu prozoru automobila, maskica vam je i dalje preko usta, zabacite glavu i gurnu vam štapić kroz nos prilično duboko. Imala sam osjećaj, do mozga. Onda on neko vrijeme stoji unutra, a za to vrijeme treba imati otvorene oči što je dodatna otežavajuća okolnost jer štapić pomiču na sve strane - objašnjava Ana.
Još ne mogu dokučiti kako su se zarazili. Najveća je mogućnost da je sve krenulo od kćeri Rene koja se družila s mladima iz cijele Europe i prva je nakon povratka iz Dubrovnika sredinom ožujka bila promukla i šmrcala, no ona je na svim testovima bila - negativna.
Napredovanje bolesti
- Sve sam to pripisala nespavanju i zabavama među mladima. Bila je bez temperature i odmarala se kod kuće, a onda je uslijedio potres. Suprug Vlado je tjedan prije potresa bio na sistematskom pregledu, a i svi doktori koji su bili s njim u doticaju su naknadno testirani i nisu bili pozitivni, što znači da se tamo nije zarazio. Eventualno bi otišao do dućana, kao i ostali susjedi. U utorak nakon potresa zgrada moje mame dobila je crvenu naljepnicu i ona se doselila k nama, a u četvrtak se Vlado razbolio i dobio temperaturu 39. Uputili su nas na Covid ambulantu. Tamo su mu rekli da je - ako ga ne guši, normalno diše i nema pritisak u plućima - vjerojatno viroza te da je zdrav tri dana nakon što mu padne temperatura. U nedjelju sam se i ja razboljela. Isti simptomi, osim što sam ja imala stravičnu glavobolju, ni tableta nije pomagala. Nismo zvali ambulantu jer smo znali koja je procedura. Nisam imala problema s plućima i disanjem, niti sam kašljala, ali imala sam temperaturu. Za dva dana moja je mama imala sve te simptome, a sljedeći dan i sin. Kći je bila potpuno zdrava - priča nam Ana.
Nakon sedam dana Vladi je temperatura i dalje bila visoka, ali bi tijekom dana bez lijekova padala na 37,5 pa je naputak iz Covid ambulante bio da se jave ako bude konstantna.
- Kad je prošlo devet dana, odlučili smo zvati liječnicu barem da Vlado dobije antibiotik. Kolegi koji ju je mijenjao sve je to bilo sumnjivo pa nam je dogovorio testiranje u Zaraznoj. Termin je bio za nekoliko dana, 3. travnja, ali kako je temperatura bila niža, mislili smo da će biti negativan. No, u nedjelju je dobio rezultate da je pozitivan i svi smo isti tren otišli na testiranje. Pozitivni smo bili moja mama, ja i Mauro, a Rene negativna. Epidemiologinji je to bilo čudno, ali rekla je kako se zna dogoditi da je jedan član u obitelji negativan. No, kad smo ispričali gdje je sve bila, rekla je kako je moguće da je imala koronu, asimptomatski ili blage simptome koji se nisu pokazivali, te je zarazila nas, a njezino tijelo se izborilo. Stavila je Rene na popis seroloških ispitivanja koja će pokazati ima li antitijela u sebi, je li preboljela bolest ili ne. Na drugom testiranju Rene je opet bila negativna, kao i dečki - kaže Ana.
Držanje distance
Kako bilo, Rene je trebalo izolirati koliko je to doma moguće.
- Ima svoju sobu na drugom kraju stana i, na sreću, imamo dva WC-a pa je ona koristila jedan. Nije jela s nama za stolom, nego u svojoj sobi. Navečer bismo televizor gledali mi zaraženi na kauču, na jednoj strani, a ona na fotelji na drugoj strani sobe. No, teško je doma držati distancu. Možete 24 sata držati odstojanje i u jednom trenu se okrznuti. Na kraju krajeva, ja sam kuhala hranu koju je ona jela. Ali, tijekom cijelog procesa nije se razboljela - čudi se Ana.
Srećom, tijekom bolesti se za kupnju, pa i obično bacanje smeća brinuo Anin brat Marko koji živi u blizini.
- Brat je odradio veliku ulogu. Ja bih napravila popis što nam treba pa bi on to ostavio ispred vrata stana i poslao mi poruku. Smeće bih ostavila na međukatu i tu je moralo stajati dva dana te bi tek onda smjelo ići u kontejner, ali bili smo uigrani. Čim sam saznala da sam pozitivna, nazvala sam frendicu, koja ima troje klinaca, i ona je uzela našeg psa da mu ne bude prevelika promjena. Na tom sam joj zahvalna cijeli život. Sad je i on napokon došao kući - opisuje.
Nitko u obitelji nije imao jake simptome, poput pritiska u plućima i problema s disanjem.
- Sreća u nesreći je što smo najgore simptome prošli ne znajući da se radi o Covidu-19. Da sam to znala dok me luđački boljela glava, te da je moguća komplikacija moždani udar, vjerojatno bih ga sama izazvala od stresa. Drugi dio bolesti počinje nakon osam dana, kad se zna zakomplicirati, i uvijek je prisutan latentni strah koji razumom makneš, pa smo svi dobili proljev koji je trajao dva dana. Ja sam potpuno izgubila osjetilo njuha i okusa. Dinstam luk i ne osjetim ga, stavim parfem i ništa. Jedno vrijeme smo primijetili da nam se malo muti pred očima i trebalo se napregnuti da izoštrimo sliku - opisuje Ana.
Bilo je i trenutaka crnog humora i potpune ironije, poput onoga kad je sinu Mauru slučajno iz ruku ispala uskrsna pisanica dok je stajao na balkonu.
- Bili smo zatočeni doma i nije nam se niti dalo raditi uskrsne pisanice, ali na internetu sam vidjela foru da se jaja kuhaju u vinu pa se smjesa na njima kristalizira i sjaje se. Na Uskrs sjedimo na terasi, pijem kavu, bez uskrsnog doručka, a moj Mauro uzme jaje i zeza me kako će me zaslijepiti. Maše mi ispred glave njim. Rene sjedi na drugom kraju terase. I kako to obično biva, nekako mu jaje ispadne i padne pred zgradu, ispred susjedina prozora. Prvo je bio muk, a onda sam povampirila, mrak mi je pao na oči. Rene je umrla od smijeha, Mauro se ukipio jer je kriv. Naravno, susjedima nije ni najmanje drago što imaju u zgradi nekog pozitivnog na koronu, iako u njoj ima samo tri stana. Zamolila sam muža da nazove susjedu i ispriča joj se jer joj je pred kućom ‘kovidirana’ pisanica, a brata sam zamolila da, kad već skuplja smeće, pokupi i tu pisanicu. Srećom, imam krasne susjede, a to su neki nepredvidivi momenti - pomirljivo kaže Ana.
“Terapija” na fejsu
U srijedu će biti 39. dan otkad su Ani počeli simptomi.
- Čini se unedogled. Malo sam čak i pala u depresiju, ali me je Vlado utješio i rekao da će proći i tih nekoliko dana, a s obzirom na simptome koje imaju drugi, još smo dobro i prošli. No, postaviš neku granicu, odrediš datum i misliš kako ćeš onda biti slobodan i dotad možeš izdržati sve, a onda mi kažu da to nije to. Nas je puno doma i svi smo optimisti i sve okrećemo na zezanciju, pa je lakše. Sve sam podijelila i na Facebooku, kao neku terapiju. Neka ljudi znaju, jer što izgovoriš kao da je i otišlo - sigurna je Ana.
Prvih dana bolesti svi su bili potpuno izmoždeni i konstantno umorni. Ani bi i obično vađenje rublja iz perilice te stavljanje na sušenje predstavljalo izniman napor.
- Nakon dva dana bez temperature bila sam sretnija i malo više radila po kuhinji, ali idući dan temperatura se vratila. Doktorica je rekla da se ne zafrkavam jer je to virus koji je nepoznat i da se samo odmaram jer tijelo mora biti potpuno odmorno da bi se moglo izboriti. Poslušala sam je. Radim od doma jer imam takav posao. Ovisno o tome kako sam se osjećala, imala sam sastanke i nije bilo potrebe da otvaram bolovanje. Kako radim s financijama, posla ima. Sad su ti rebalansi, stalno neko izračunavanje, pa mi je i to skratilo dane. Djeca su okupirana školom i do 16, 17 sati svatko je radio svoj posao. Imamo takav stan da svatko ima svoj kutak i dobro smo raspoređeni. Nakon toga ručak, pospremanje pa gledanje serija i prođe dan - opisuje Ana.
Šampanjac za kraj
Nakon prvog testa, koji se pokazao negativnim, Niemčići su htjeli otvoriti šampanjac, no odlučili su pričekati drugo testiranje pa će slavlje ipak malo pričekati. - Nama je već bilo dovoljno da se možemo zagrliti s Rene. To su momenti koje primjećuješ. Koliko puta u danu zagrliš dijete, poljubiš ga i ono tebe, to radiš nesvjesno i ne registriraš koliko često, i to mi je neizmjerno nedostajalo. Dok smo bili bolesni, ja bih joj provirila u sobu da je pozdravim prije spavanja, a ona bi bacila na mene deku i zagrlila me kroz nju - otkriva.
Koje je sve posljedice na njih ostavio Covid-19 tek će vidjeti, ali Anu tješi mogućnost da su barem na neko vrijeme sad imuni na bolest.
- Nitko nam nije sigurno rekao da smo sad imuni na virus, ali u svijetu negdje čak i liječe bolesnike plazmom ljudi koji su to preboljeli. Pretpostavljam da ta antitijela ipak nešto znače. Nadam se da ovo što smo prošli nije bilo uzaludno, nešto dobro mora izaći od toga - nada se Ana.
Posebno želi pohvaliti policiju koja provjerava ljude u samoizolaciji. Svakog od obitelji došli su, kaže, ponaosob provjeriti nekoliko puta i bili su izuzetno srdačni i brižni.