POSEBNA SORTA VOJNIKA

PLANINSKA SATNIJA Nikad ispričana priča o ratnicima s Velebita: 'Živjeli smo u spiljama, spašavali ljude na -30 i branili frontu dugu 25 km'

Privatna arhiva

 

Kako izgleda ratovati na Velebitu, čuvati položaje i ići u izviđanja kad se temperature mjesecima drže oko -20 stupnjeva Celzijevih i niže, dok danima zavija vijavica, a tijelo je često pothlađeno, kako preživjeti rat tamo gdje osim konvencionalnog neprijatelja imaš prirodu koja, ako joj nisi vičan, postaje još opasniji neprijatelj, sve to ispripovijedano je u nedavno objavljenoj monografiji “Planinska satnija Velebit”. Napisao ju je, fotografije i svjedočanstva prikupio, povjesničar Tomislav Šulj iz Hrvatskog memorijalnog centra za Domovinski rat, institucije koja istražuje razdoblje Domovinskog rata.

Zagreb, 051119.
HGSS Bliznec 29.
Pripadnici ratne Velebitske satnije koji su u HGSS-u.
Na fotografiji: Branko Separovic, Ivan Host, Drago Baruskin, Djuro Sekelj, Mihailo Strelec.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX

Neki od pripadnika velebitske satnije i danas su u HGSS-u: Branko Šeparović, Ivan Host, Drago Baruškin, Đuro Sekelj, Mihailo Strelec

 

1991. na Velebitu je prvu crtu bojišnice čuvala posebna sorta najedanput, preko noći, postalih vojnika - članovi gorske službe spašavanja, speleolozi, alpinisti, iskusni penjači koji su prije toga ispenjali neke od najpoznatijih svjetskih vrhova. Šesnaestorica među njima bili su na Himalaji, devetorica članovi ekspedicije na Mount Everest.

Planinskom satnijom zapovijedao je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin, visokogorski skijaš, organizator nekoliko hrvatskih ekspedicija na Himalaju. Planinske postrojbe za posebne namjene i danas čine najelitnije dijelove svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila preko noći postali ratnici.

Smiješne gradske “cipelice”

Najveći neprijatelj, težak teren i hladno vrijeme - njima je, u neku ruku, bio saveznik. “Na samom početku rata bili su nam ponudili neke cipelice za koje smo, kad su nam ih pokazali, Jerko Kirigin i ja kazali da bi promočile od Trga do katedrale da u njima prošetate za zagrebačkog kišna vremena. No, rekli su da nam nemaju što drugo za dati. Kompletna oprema koju smo tad imali na Velebitu je bila naša, osobna, donijeli smo ono što smo imali otprije - visokogorske cipele, rukavice, pernate jakne od Goretex materijala da nas čuvaju od kiše i vjetra, visokogorske vreće za spavanje. Ono što nismo imali slali su nam donacijama prijatelji iz inozemstva”, govori Ivan Host, za rata zamjenik zapovjednika Planinske satnije Velebit, danas umirovljenik, četrdeset godina volonter gorske službe spašavanja, letač spašavatelj. Host nastavlja: “Temperature su gore bile oko -20 do -25 stupnjeva Celzijevih, zapravo i niže, uzme li se u obzir bura nekad i od 150 kilometara na sat. Osjećaj hladnoće je ubitačan. Ali, ako ste dobro opremljeni, može se to podnijeti.”

Privatna arhiva

Improvizirane antene i radio stanice bili su njihova svakodnevica

 

Koncem rujna 1991. lička sela Lovinac, Sveti Rok i Ričice padaju u ruke neprijatelja, mještani, uglavnom starci, bježe u Velebit. Planinska satnija kreće spašavati ljude po planini.

“S vrha Velebita nisu mogli prijeći na drugu stranu, do Starigrada Paklenice i Selina, jer nije bilo staza. To su stare kozje staze, zarasle, nisu se koristile desetljećima. Nisu mogli prenijeti tu nepokretnu starčad”, kaže Host. Članovi gorske službe spašavanja sanijeli su ih s Velebita, imali su nešto nosila, ali većinom su morali improvizirati ne bi li ljude donijeli do Starigrada.

Privatna arhiva

Sušenje slanine i mesa u improziviranim uvjetima

 

Tad su u zapovjedništvu, u Glavnom stožeru HV-a, dali znak da se ustroji i naoruža Planinska postrojba sastavljena od GSS-ovaca.

Mjesec dana kasnije, u studenome 1991., Planinska satnija već je imala nadzor nad većim dijelom južnog Velebita. Jer, u to doba temperature na Velebitu pale su do nule, uvjete su pogoršale i hladne kiše koje su svakodnevno padale puna dva mjeseca. Priroda srpske snage tjera da se povuku u selo Medak, to su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca, postavljaju visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

“Zimu 1991. na 1992. te proljeće i ljeto 1992. proveli smo na području Buljma, Ivine Vodice, Svetog brda, bili iznad Gospića, uglavnom na visinama od 1200 do 1600 nadmorskih metara. Čuvali smo oko 25 kilometara linije fronte i radili izviđanja prema srpskim položajima u Lici, svakodnevno radili dojavu našem zapovjedništvu u Gospiću”, prisjeća se Host.

Opskrba stizala na mulama

Nakon prve zime, žestoke, znalo se da moraju naći neki zaklon, da ne mogu bivakirati na otvorenom. Speleolozi su, uz pomoć lokalnih ljudi, pronašli spilju u kojoj se moglo bivakirati, prezimiti.

No, za svake je kiše kroz spilju tekao potok. “Morali smo vreće za spavanje i sve ostalo podizati na nosače, jer je ispod nas šibala voda.”

Privatna arhiva
 

Opskrba, gotovo sve što je stizalo gore, dopremljeno je na mulama, mazgama i konjima. “Nešto bi donijeli i na leđima, u ruksacima, a najveći dio je išao na životinjama, svaki dan je išao transport, pet mazgi. Jedan dan na Ivine Vodice, drugi dan na položaj na Buljmu. To su nam osiguravali domaći ljudi, Ante Parić i Jole Ramić iz Starigrad Paklenice, iz sela Ramići i Parići.” Bilo je dana kad od snijega ni životinje nisu mogle gore, pa su prvo morali krčiti put da bi mule i mazge uprtile teret i stigle do prijevoja na Ivinim Vodicama i na Buljmu.

“Dogodilo se da nam se jedan konj okliznuo, bio je užasno težak teren. Mislili smo da je gotov, a na kraju smo ga ipak uspjeli izvući iz tog nanosa snijega. Odmorio se i drugi dan je opet išao na Ivine Vodice, po hranu”, pripovijeda Host.

Planinska satnija živjela je na slanini, mesnim narescima, konzervama … “Toliko smo imali pirea u prahu da bismo njime, kad bi ga zamutili, čepili rupe u suhozidu, da nam kroz njih ne puše bura, da ne nosi snijeg.”

Pripovijeda kako se jedan dan, nepažnjom i greškom kolege, razgorila vatra iznad koje su se sušile šunke i pancete, 250 kilograma mesa. “Dečki su ga htjeli linčovati. Sljedećih sedam dana smo strugali garež s panceta, rebara i šunki.”

Fotografija nastala 1993. pokazuje puštanje balona s folijom za radarski odraz, ne bi li se stvorila panika među pobunjenim srpskim vojnicima. “Srbi su nama radili smicalice, ali i mi njima. Razna zastrašivanja. Ta folija daje odraz pa bi oni mislili da dolaze letjelice, da im je letjelica na radaru, a to su bili naši baloni s astrofolijom koje smo imali u izobilju.” Svašta se radilo ne bi li se stvorio dojam nadmoći i brojnosti. “Oni su slušali Radio Zadar, mi Radio Knin, da bismo čuli što se događa kod njih. Pamtim kako je novinar pitao nekog srpskog zapovjednika zašto oni nisu na Velebitu, jer tko ima položaj na Velebitu taj ima sve pod kontrolom. Kazao mu je da 5000 Hrvata čuva Velebit, a nas je u to doba gore bilo svega 48.”

Privatna arhiva
 

Ljudi navikli na hladnoću

1992. su ih demobilizirali, položaje preuzima specijalna policija i vojska, ali nakon što je neprijatelj navalio iz sve snage na zadarsko zaleđe i Velebit i situacija postala dramatična, Planinsku satniju vraćaju u rat. Host to anegdotalno ovako pripovijeda: “Jedan od zapovjednika zaključio je da četnike mogu pobijediti, ali zimu ne, sa zimom se mora znati živjeti pa vraćaju ljude koji su sa zimom znali živjeti. U roku od par sati ponovno su nas mobilizirali, bila je 1993., držali smo položaje na Tulovim gredama.” Shvatili su da trebaju ljude koji mogu odrađivati zadaće u tim ekstremnim uvjetima, obraniti Velebit, a i obučavati druge kako preživjeti te niske temperature i ratovati na planini.

“Ponekad vas u stanu od 50 kvadrata, ako ste puno u istom prostoru, živcira partner ili obitelj, a mi smo četiri godine proveli skupa u šatorima, u bivcima… Poznavali smo se u dušu. Točno smo znali tko što misli, kad je pun kufer nekome pa ga pustiš da se ispuše”, kaže Host.

Autosave-File vom d-lab2/3 der AgfaPhoto GmbH
Privatna arhiva
 

Govoreći o monografiji, autor Tomislav Šulj ističe da je to “prva knjiga o Domovinskom ratu koja je napisana većinski uz uporabu metodologije Usmene povijesti. Sadrži topografske karte, u njoj je više od dvije stotine fotografija; ima i tri vrste kazala, što uz uporabu karata, olakšava snalaženje i onima koji nikad nisu bili na Velebitu. S obzirom na manjak arhivskih dokumenata o postrojbi, upravo su fotografije autori kojih su ljudi iz Satnije najvrjednije gradivo. One uz pomoć sjećanja preživjelih pripadnika Satnije, najbolje svjedoče o tome što su radili na Velebitu tijekom Domovinskog rata.”

Šulj podsjeća na slučaj kad su alpinistički ratnici na Velebitu od pogibelji spasili i pripadnike gardijske brigade Tigrova, na akciju izvlačenja promrzlih Tigrova s jedne od klisura kod Tulovih greda. “Tulove grede svojim impresivnim izgledom dominiraju tim dijelom Velebita, a u vrijeme rata, napose tijekom operacije ‘Maslenica’ bile su zbog svoje strateške važnosti pod snažnim napadima pobunjenika.

Privatna arhiva
 

Spašavanje tigrova

Tigrovi su obranili jedan od tih velikih napada, ali vremenski uvjeti su bili grozni, bila je mećava, padala je ledena kiša, nisu se mogli spustiti s položaja koje su branili, a bili su pretanko odjeveni. Ne bi li doprli do njih prvo je inženjerija HV-a morala probiti dio puta od snježnih nanosa, a potom su se pripadnici Planinske satnije uspeli i užetima spustili promrzle, ali žive Tigrove.” Šulj dodaje da su Planinsku satniju “redom činili ljudi koji nemaju veze s ratovanjem i vojnim pozivom, intelektualci, koji su zbog domoljublja krenuli ratovati u okruženje gdje su njihova znanja i specijalnosti mogli doći najviše do izražaja”.

Host dodaje: “Držali su obuku drugim vojnicima, učili ih čitanju karata, bivakiranju, prolasku preko nepristupačnog terena, sve alpinističke i speleo tehnike koje koristimo u gorskoj službi spašavanja prenosili smo njima.

Mobilizirali bi dečke i poslali nama na obuku od sedam ili 14 dana. Dio njih slali smo kući, jer nisu mogli to slijediti, oni ne bi izginuli zbog paljbe, nego nisu mogli prihvatiti taj način života gore u planini.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo