POJAČANJE IZ INTERA

PLAVI 9 DOLAZI IZ SRBIJE I ZOVE SE KOMNEN 'Imate jaču kemiju. Možda ćemo za nekoliko godina dosegnuti razinu koju hrvatska reprezentacija ima danas'

Screenshot GNK Dinamo

 

Komnen Andrić, 23-godišnji napadač, prvi je Srbin iz Srbije u Dinamu otkako je Hrvatske nogometne lige. Doveden je prošli tjedan iz zaprešićkog Intera za 800.000 eura odštete ne zbog toga što je srpskog roda, nego svojih igračkih kvaliteta koje je dokazao vodećim mjestom na ljestvici hrvatskog prvenstva sa 10 pogodaka u 17 nastupa za nekadašnjeg “Diva iz predgrađa” koji je polusezonu završio na sedmome mjestu.

Odmah po dolasku u Belek, resort Regnum Carya, gdje se momčad Nenada Bjelice priprema za proljetni nastavak sezone s naglaskom na 1/16 finala Europske lige protiv Viktorije Plzen, bivši mladi srpski reprezentativac je kazao kako je “ponosan što je prvi Srbin u Dinamu”, a u ovom razgovoru je ponovio da voli izazove takve vrste koji ruše predrasude i grade mostove među narodima, čemu sport između ostalog i služi.

Zagrebačka publika, pak, oduvijek je cijenila srpske “fudbalere”, nedavno preminuli Dragoslav Šekularac pa Miloš Milutinović, čitali smo u almanasima, dobivali bi ovacije u Maksimiru ili Kranjčevićevoj kad bi nadigrali domaće ljubimce. Za Dinamov grb znoj su lili vratar Milan Šarović, koji je stigao 1973. iz zrenjaninskog Proletera, zatim Savo Marić i Dragan Bošnjak (1979. odnosno 1980. iz Vojvodine), od onih kojih se dobro sjećamo Zoran Panić (1981. iz kruševačkog Napretka), pa čuvar mreže reprezentacije Jugoslavije Ranko Stojić (1984. iz Partizana), Mihajlo Petrović iste godine iz ljubljanske Olimpije, potom Nebojša Malbaša (1986. iz Rijeke), a najvoljeniji je vjerojatno bio Zoran “Čava” Dimitrijević, Partizanova “beba” došla 1987. iz subotičkog Spartaka. Dolazili su i tzv. bosanski Srbi, Branko Bošnjak (1983.), Vlado Čapljić (1987.), Radmilo Mihajlović (1988., “Plavi 9” kao i Andrić, prodao se u Bayern!) i Miodrag Đurđević (1989.).

 

Ranije, pak, točnije 1960., na jednu godinu došao je Dragan Blažić iz Partizana i osvojio Kup, a odemo li još u prošlost, najpoznatiji Srbin u Gradjanskom bio je Svetozar Džanić “Lala”, pristigao iz novosadske Vojvodine 1936., koji je upisao tri nastupa za reprezentaciju stare Jugoslavije, potom četiri za Banovinu Hrvatsku i NDH, a u međuvremenu je, gle podudarnosti s današnjicom, igrao za Viktoriju Plzen!

Gorostas među igračima

S Komnenom Andrićem smo sjeli nakon jednog od jutarnjih treninga u Beleku praćenih jakom kišom i pitali ga da se prisjeti svojih početaka s nogometnom loptom u selu Baljevac na Ibru.

Instagram Komnen Andrić

Na svom je Instagramu početkom mjeseca objavio fotografiju sa 'srebrnim' Antom Rebićem i srpskim nogometašem Lukom Jovićem

 

- U šestoj godini me otac pitao što bih želio za rođendan, a ja sam samo htio tjerati fudbal i poželio loptu. Kako sam iz jako malog mjesta, postojale su samo dvije generacije u klubu i kad je trener čuo koliko imam godina nije htio da me primi, no kako sam bio malo krupniji, nakon što me vidio upao sam u momčad i eto, postao nogometaš - prisjeća se danas 189 cm visoki napadač koji se u Zaprešiću nazabijao i lijevom i desnom nogom i glavom, što mu je slobodno možemo reći, specijalnost. Taj njegov prvi klub iz rudarskog mjesta Baljevca bio je, naravno, Rudar.

- Kao 15-godišnjak sam prešao u Slogu iz Kraljeva, ali imala je neku zabranu registracije pa se nisam dugo zadržao.

Otišao je na probu do Kragujevca, Radničkog 1923 i prošao kao desni bek.

- Bio sam fizički jači od suigrača. No, trener iz omladinske škole me prebacio u napad i tako je ostalo. Dakako da sam mu zahvalan (smijeh).

Komnenov otac radi kao rudar već sedam-osam godina. Prethodno je bio zaposlen u jednom hotelu, no nakon što je ostao bez posla nije imao izbora, moramo se spustiti u rudnik.

- Nadam se da neće još dugo, mislim da ću ga ja izvaditi iz cijele te priče. Da, izvaditi iz okna!

Komnen veli da se ne sjeća zašto ga je privukla nogometna lopta. Kao dječak je volio Rivalda, ali nit’ Brazilac niti ikoji drugi nogometaš nije mu bio uzor.  U dresu kragujevačkog Radničkog postao je najmlađi debitant u srpskoj Superligi i postao juniorski reprezentativac svoje zemlje. Sljedeći korak bio je prijestolnica, ali ne Zvezda ili Partizan nego OFK Beograd.

GNK Dinamo
 

- Pojavio se kasnije interes dvaju vječitih rivala, ali izabrao sam odlazak u Portugal. Platio sam ceh preranom odlasku u inozemstvo. Bio sam to zamišljao drugačije. U tom klubu, Belenensesu, nije bilo nijednog Balkanca, ja sam tada slabo govorio engleski, a oni skoro nikako, našao sam se među Portugalcima, Španjolcima i Brazilcima. Izborio sam se za startnu minutažu jer trener koji me doveo, Španjolac, inzistirao je na meni. No, nekako nisam bio svoj, emotivno sam vezan za svoju porodicu i teško mi je pala razdvojenost. Čak sam korektno igrao, no nakon mjesec dana trener je imao konflikt s predsjednikom i otišao, a ja pod novim trenerom pomalo gubio minutažu i tako je ta epizoda završila.

Slijedi zanimljivost: iz Belenensesa je Andrić otišao u Belek gdje se pripremao Žalgiris. Na dvije probne utakmice postigao je dva pogotka, no u generalnoj probi je ozlijedio skočni zglob i izgubio tri mjeseca. Nakon što se vratio na teren uspio je dati samo jedan gol i bio je to kraj litavske avanture.

Idi gdje te žele

- Vratio sam se u Portugal, shvatio da ne računaju ozbiljno na mene. Imao sam neke ponude da se vratim u Srbiju, no nakon razgovora s trenerom Samirom Toplakom odlučio sam se za Inter. Rekao mi je da mu treba baš takav napadač.

Andrić nije prvi Srbin ili Crnogorac u Zaprešiću, pa je odluka bila lakša. A nije više postojala ni jezična barijera.

- Želio sam u sredinu u kojoj ću oživjeti svoju karijeru, imati podršku trenera i minutažu. Konzultirao sam se s puno drugara i pamtit ću rečenicu mog nasljednika u dresu Intera, Andrije Kaluđerovića, s kojim sam privatno jako dobar: ‘idi gdje te žele, a ne gdje ti želiš’. Toga se i dan-danas držim i ta je rečenica utjecala i da ove zime dođem u Dinamo. I držat ću se tog savjeta i dalje.

Prvi kontakt s Dinamom bio je ljetos, pričao je već Andrić kako zbog neuspjelog transfera u Belgiju nije prošao pripreme sa Zaprešićanima, u konkurenciji Gavranovića, Budimira i novopridošlog Petkovića teško bi se izborio za željenu minutažu, a “modri” nisu pristali na posudbu Interu. Sada, odlaskom Budimira u Persepolis, situacija se promijenila, a pogotovo ozljedom Gavranovića i Andrić je novi “plavi 9”.

- Bilo je nerealno da se nepripremljen izborim za svoje mjesto u Dinamu. No, u polusezoni sam pokazao svoje kvalitete, ljudi iz Maksimira su se javili. Imao sam i ponuda iz inozemstva, ali ne bih o njima. Nazvao me trener Nenad Bjelica, rekao da vjeruje u moje kvalitete i da želi da surađujemo i nije mi trebalo puno da se odlučim za Dinamo.

Privikavanje na Zaprešić i HNL prije godinu i pol olakšao mu je suigrač iz Žalgirisa Slavko Blagojević, bivši igrač Cibalije, Lučkog, Istre 1961 i Splita.

- Prenio mi je stvarno lijepe stvari. Dan po dan upoznavao sam se s igračima i sve je krenulo svojim tijekom. Malo jest bilo neobično na početku doći iz Lisabona u Zaprešić, ali sad mi je prelijepo tamo. Da je malo bliži Maksimiru sigurno bi ostao tamo živjeti.

U Hrvatsku je stigao oženjen za Maju, koja mu je u prosincu u Beogradu rodila kćer, pa će se do kraja ovog tjedna preseliti u Zagreb, “negdje blizu stadiona”. Dok je bio igrač Intera išao je pecati na rijeku Krapinu, što mu je hobi od najranijeg djetinjstva, a u međuvremenu se u Srbiji počeo baviti uzgojem švicarskih ovčara. Jednog je poklonio i svom bivšem treneru Toplaku.

Instagram Komnen Andrić

U Zagreb sa Komnenom Andrićem dolazi i njegova supruga Maja, koja je u prosincu u Beogradu rodila kćer. Ostali bi oni u Zaprešiću, u kolji se Andrić zaljubio, ali, nažalost, predaleko je od Maksimira

 

- Otkad znam za sebe otac je mene i brata vodio u ribolov. Uz rijeku pronađem svoj mir i volim se tako odmarati. U doticaju s prirodom. A psi su mi druga ljubav...

Njegovi Andrići su generacijama u zapadnoj Srbiji, ali ime Komnen je neobično čak i Srbima.

- Stariji brat je dobio ime po očevom ocu, Aleksandar, a ja sam po maminom. To je izuzetno staro ime, srpsko-crnogorsko, ne znam postoje li u Srbiji i Crnoj Gori dva-tri moja imenjaka. Mnogi me znaju pitati je li mi Komnen ime ili prezime. U Zaprešiću su me zvali Andra, doma Kole, no baš to ime s ponosom nosim i sretan sam što je malo drugačije.

“Kole” je pod dolasku u Dinamo kazao da mu je drago što će biti prvi Srbin u Hrvatskoj nakon rata, da voli izazove, no koliko osjeća taj neki pritisak, većinom nametnut od medija, a ne ljudi s kojima se susreće.

- Zagovornik sam toga da ni u Srbiji ni u Hrvatskoj stanje nije onakvo kakvim ga mediji prenose. I po tisućiti put ponavljam da u Hrvatskoj nisam imao nikakvih problema, baš naprotiv, događale su mi se jako prijatne stvari, u Zaprešiću i u Zagrebu. O političkim stvarima koje pumpaju mediji ne želim ni razgovarati. Ponavljam da mi je drago što sam postao prvi Srbin kapetan u nekom hrvatskom nogometnom klubu i nakon svega prvi Srbin u Dinamu, da ljudi vide da nema nikakvih predrasuda ili problema. Želim se na tome zahvaliti treneru Toplaku koji mi je dao traku, kao što se sada baš radujem što nakon 30 godina, kako su mi rekli, probijem led kao Srbin u Dinamu. Samim tim se otvaraju vrata novim igračima iz Srbije u Hrvatskoj, poput Kaluđerovića koji me nasljeđuje u Zaprešiću. Sport spaja ljude i stvara pozitivniju vibraciju.

Dok je igrao za Inter nije svratio “Kod Srbina” na Ravnice, na “najbolji roštilj u Zagrebu”, kako mu ga je predstavio Dinamov glasnogovornik Alen Lesički. Novinari koji prate Dinamove pripreme u Beleku Andriću već tepaju “brat Komnen”, bilo bi lijepo da mu topao prijem prirede i navijači u Maksimiru, protiv Rudeša 2. veljače. “Čava” je krajem osamdesetih doživljavao “stajaće ovacije”...

Tijekom ljetošnje stanke i Svjetskog prvenstva u Rusiji Andrić je boravio u Beogradu.

- Od prve utakmice smo brat, koji se dosta razumije u fudbal i ja vidjeli da će Hrvatska dogurati daleko i nakon što je Srbija ispala najviše smo pratili Hrvatsku, a mogu slobodno reći i navijali za Hrvatsku i radovali se svakom njenom uspjehu.

Komnenu je zbog ozljede propao nastup na Svjetskom prvenstvu do 20 godina na Novom Zelandu 2015. gdje se Srbija okitila naslovom prvaka, no nada se pozivu u A-reprezentaciju.

- Mislim da je kruna karijere svakog profesionalnog nogometaša braniti boje dresa svoje zemlje, tako da ću se ja truditi i raditi, a na ljudima iz Fudbalskog saveza Srbije je da to primijete i možda me pozovu. U ovom trenutku imamo stvarno vrhunske napadače poput Aleksandra Mitrovića, Luke Jovića i Aleksandra Prijovića (igra kod Slavena Bilića u saudijskom Ittihadu op. p.), a Luka iz Eintrachta mi je jedan od najboljih drugara. Bit će teško izboriti se, ali dat ću sve od sebe.

Andrić ima 23 i pol godine, puno igrača debitiraju stariji za reprezentaciju, a pogotovo su u prednosti oni iz jačih liga...

- Vjerujem da bih i kao igrač Dinama mogao zaslužiti poziv, jer Dinamo je izuzetno veliki klub i jako cijenjen u Srbiji. Dobio sam puno poruka proteklih dana da nisam mogao izabrati bolju sredinu za razvoj svoje karijere od Dinama.

Zanimalo nas je i zašto srpska reprezentacija u nogometu nije napravila uspjeh sličan hrvatskoj, a jest u ostalim sportovima, poput košarke, vaterpola ili odbojke?

- Mislim da je ono što vi imate - jača kemija. Ne kažem da je mi nemamo, ali na SP-u mi je to tako djelovalo, da postoji puno kemije i zajedništva. A imate i izuzetno kvalitetne igrače, osvajača Zlatne lopte Luku Modrića, puno dokazanih igrača na top-razini. Nama, pak, možda treba vremena, sad smo tek počeli forsirati mlađe igrače i tražiti pravi tim. Možda ćemo za nekoliko godina dostići razinu koju hrvatska reprezentacija ima danas.

Andrić je godinu i pol u Hrvatskoj, kako je doživio HNL i kako bi ga usporedio sa srpskom Superligom?

Nogometne ikone

- Već sam rekao da je hrvatska liga u prednosti jer ima te hibridne terene i da je razina nogometa zbog toga veća jer se može igrati tijekom cijele godine pravi, normalan nogomet, čak i u zimskim uvjetima. U Srbiji nije tako, čak 30 posto sezone tereni nisu u adekvatnom stanju, izdržljivi za kvalitetnu igru. Razgovarao sam s prijateljima, svakome sam toplo preporučio dolazak u HNL ima li prilike jer ovo je ozbiljna liga. Dokazala je to i vaša reprezentacija jer skoro svi su ‘srebrni’ igrali tu ligu.

Upoznao je Komnen i jednog “srebrnog”, Antu Rebića, suigrača i prijatelja Luke Jovića. Vidjeli smo na Instagramu “Nogometnih ikona” sliku Jovića, Andrića i Rebića, zagrljenih “negdje vani”.

- Ha, slavili smo reprizu Nove godine u jednom beogradskom klubu.

Komnen, dakako, zna, da neki Dinamovi igrači i Zagrepčani vole beogradski noćni život.

- Da. Imam nekoliko drugara iz Intera i Lokomotive koji Nove godine dočekuju u Beogradu, par momaka iz Dinama također idu tamo za praznike jer taj grad pruža, kako da kažem, mnogo zabave za svačiji ukus.

Iz njegove generacije “Novozelanđana” u Eintrachtu je Mijat Gaćinović, Sergej Milinković-Savić u Laziju, Andrija Živković u Benfici, “puno se igrača prodalo nakon tog SP-a i igra u odličnim klubovima”. A kako je Komnen u Srbiji saznao za “zagrebačke modre”?

- Otkad sam se profesionalno počeo baviti nogometom, u Kragujevcu, čuo sam puno prelijepih stvari o Dinamu, kao klubu koji je u ovom djelu Europe sigurno najbolji za afirmaciju i prodaju mladih igrača. A i sâm sam znao da je najbolji i najveći klub u Hrvatskoj.

Zanimalo nas je je li kao mali slušao o derbijima nekadašnje “velike četvorke”?

- Jesam, da su bili vrhunski, a stadioni bili puni više nego je bilo dozvoljeno. Što se ostalog tiče ne znam puno.

Ispričali smo mu mi neke anegdote, primjerice, kao je Dinamo 1982. slavio naslov na autoputu Niš-Beograd. Na smartfon su mu stizali zahtjevi za intervjue iz Srbije:

- Tisuću poruka primo sam u dva dana!

Glasnogovornik Alen Lesički prepustio mu je odluku kome se javiti...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo