Hannah Jenkins ujutro govori engleski, a poslijepodne njemački. No, to nije njezin izbor, već nešto na što je prisiljava njezin mozak. A sve je počelo s jednom biciklističkom nesrećom.
Njezin partner Andrew Wilde je bio na putu kad je primio poruku iz koje je razaznao samo dvije riječi: pas i bolnica. Odmah je znao da nešto nije u redu.
Tekst poruke je bio na njemačkom, Hanninom materinjem jeziku, no Andrew ga nije poznavao jer su njih dvoje uvijek komunicirali samo na engleskom.
Hannah je bila kod kuće u Velikoj Britaniji i vodila njihov posao treniranja pasa, dok je Andrew otputovao u SAD na međunarodno natjecanje u gađanju. Nazvao je Hannin broj telefona, no nije bilo odgovora. S nelagodom je počeo nazivati sve bolnice u Berkshireu, no nije mogao dobiti nikakvu informaciju. Znao je da se mora vratiti kući.
Kad je stigao, zatekao je potpuno drugačiju Hannu od one koju je ostavio.
Dan prije nego je Andrewu poslala onu zbunjujuću poruku, vozila se biciklom kroz obližnji park i sudarila s drugim biciklistom. Nije se sjećala ničega, no kasnije je doznala da je nepomično ležala na zemlji i krvarila kad je došla hitna pomoć. Oni su je prevezli u bolnicu i identificirali preko osobne koju je imala uz sebe.
Biciklist s kojim se sudarila pričekao je da stigne pomoć i kazao da nije vozio brže od 30-ak km/h, no nakon toga je otišao i više se nije javljao.
Hannah je bila u dosta teškom stanju i nije bilo sigurno hoće li preživjeti. Kad se napokon osvijestila, nije imala pojma gdje je, ni što se dogodilo, kao ni zašto - bar joj se tako činilo - nitko ne govori engleski.
- Ništa nisam razumjela. Osjećala sam se kao da sam se probudila u stranoj zemlji i nikoga nisam razumjela. Nije mi bilo jasno zašto mi se obraćaju na jeziku koji ne razumijem, rekla je Hannah.
Iz svojih zbrkanih misli napokon je razaznala nešto za što joj se činilo da je njezino ime i datum rođenja te je to ponavljala svakome tko bi naišao. Liječnici su bili zbunjeni jer su svi dokumenti upućivali na to da je Hannah živjela i radila u Velikoj Britaniji te se prezivala Jenkins, a ipak nije znala ni riječi engleskog.
Nakon nekog vremena, nazvali su njezinu sestru Margaret koja je tražila da joj daju Hannah na telefon. Hannah je bila presretna da napokon može razgovarati s nekim koga razumije, što je dodatno iznenadilo liječnike jer je do tada mrmljala samo neke nepovezane i nerazumljive riječi.
Hannah je za Margaret imala puno pitanja, kao na primjer zašto joj se liječnici ne obraćaju na engleskom.
- Ali oni govore engleski, rekla joj je Mrgaret.
Čini se da je udarac izbio Hanni iz glave kompletno znanje engleskog te joj je ostao samo njemački koji je naučila kao dijete i na kojem je razgovarala sa sestrom.
Hannah i Margaret odrasle su u obitelji poliglota: majka im je govorila četiri jezika, a otac čak sedam.
- Njemački je bio prvi jezik koji sam progovorila. U obitelji smo imali pravilo da kod kuće uvijek govorimo njemački kako ga ne bismo zaboravili. Kad sam bila u bolnici, činilo mi se da oni ne govore engleski i nije mi bilo jasno zašto, kaže Hannah.
Hannah je iskusila nešto što se naziva gubitkom drugog jezika, objasnio je neurokirurg Colin Shieff.
- Naši su mozgovi vrlo osjetljivi i sve što poremeti taj naš kompjutor može imati utjecaja na riječi koje izlaze. Ne postoji algoritam po kojem bi određena ozljeda značila gubitak njemačkih riječi ili engleske gramatike, no ti se gubici doista događaju.
Shieff kaže da će nam vještine i znanja koja smo naučili još kao mali najvjerojatnije ostati jer je to nešto što je ugrađeno u nas oduvijek. S druge strane, najbrže gubimo ona znanja koja su zadnja došla.
Nakon nesreće, Hanni fizički nije bilo ništa - imala je tek nekoliko modrica. No, preko sestre koja joj je bila prevoditeljica, saznala je da je pretrpjela ozljedu mozga i da će joj trebati godine da se oporavi.
Otišla je kući i čekala Andrewa.
- Puno sam slušala radio. Ne znam koliko sam razumjela, no tek kad mi se partner vratio kući, shvatila sam koliko mi je engleski oštećen.
Hannah i Andrew bili su zajedno već osam godina, no sada se nisu mogli razumjeti. Sporazumijevali su se raznim pokretima, signalima i gestama, ali kako je vrijeme prolazilo, Hannin se engleski popravljao i to, zanimljivo, prvo u pisanom obliku pa tek onda u govoru.
- Ponekad bismo se dopisivali ili si slali e-mailove iako smo bili u istoj sobi. Naš je odnos bio pod velikim pritiskom. No, Andrew mi je bio velika podrška i ne bih uspjela bez njega, kaže Hannah.
Andrew je na poslu uzeo dužu pauzu kako bi bio uz nju. Njezin se engleski malo po malo popravljao, no trebalo je tri godine da ponovno progovori.
- Ujutro sam dobro i normalno govorim. No, popodne me uhvati umor i prebacim se na njemački. Sama sebi ostavljam poruke na njemačkom i ne naprežem previše dio mozga zadužen za komunikaciju, tako da imam energije razgovarati s Andrewom kad se on navečer vrati kući.
Par se morao pomiriti i s činjenicom da će se zbog nesreće možda promijeniti i Hannina osobnost te da možda više neće biti ista osoba.
- To je bilo najteže prihvatiti. Kao da se moraš pozdraviti sa starim sobom i ponovno se upoznati. Doista sam se borila s tim i sama sebi govorila da sam ista, priča Hannah.
Hannah je osjetila nekoliko manjih promjena u osobnosti. Više nije onako strpljiva kao što je bila radi čega je morala zatvoriti svoju firmu i više ne radi s psima. Sada se bavi fotografijom, a upisala je i fakultet. Također, počela se baviti gađanjem iz puške kako bi popravila fokus.
- Pucanje se opisuje kao vještina slična meditaciji. Mislim da je to točno jer moraš u potpunosti zaboraviti na sve oko sebe i usredotočiti se na metu. Kad sam počela, mogla sam se fokusirati tek 20 minuta, no sada sam usredotočena i po sat i pol.
Iako ju je nesreća jako promijenila, Hannah kaže da se naučila nositi s promjenama.
- Morala sam naučiti da sam ovo nova ja. Ponovno sam sretna u vlastitoj koži.