KALVARIJA NA PUTOVANJU

'PUTOVANJE ŽIVOTA, A NE DAJU NAM DA OSTVARIMO SAN. POTEKLE SU MI SUZE...' Otac i sin krenuli bodriti Vatrene, a onda na ruskoj granici doživjeli šok

    AUTOR:
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 23.06.2018. u 22:02

Kaliningran, Rusija, 160618.
Navijaci hrvatske nogometne reprezentacije na trgu Pobjede u centru Kaliningrada na dan utakmice Hrvatska - Nigerija na svjetskom nogometnom prvenstvu FIFA 2018.
Foto: Tom Dubravec/ CROPIX
Tom Dubravec/ CROPIX

Navijači hrvatske reprezentacije na Trgu pobjede u centru Kalinjingrada na dan utakmice Hrvatska - Nigerija

 

PRIČA PRVA Tonči Percan

Sin me cijelu godinu molio da idemo, tih 90 minuta bili smo na drugom planetu

Isuviše sam kasno shvatio da se Svjetsko prvenstvo mora doživjeti na licu mjesta. Prije polaska na put bio sam ushićen kao malo dijete. Ta prva utakmica protiv Nigerije dala mi je više doživljaja nego sva odgledana prvenstva na kauču s pivom u ruci. A ne bi ni na tu utakmicu otišao da nije zbog sina. Kad se rodio, radovao sam se što ćemo zajedno na utakmice. Valjda zbog toga što mene otac, koji je bio pomorac, nikad nije odveo na stadion u Puli, nego je to učinio stric.

Kad je imao četiri godine, počeo je trčati iza gola da bi uživao tu sekundu kad lopta udara u mrežu... Divio se mreži koja se zatresla i njezinu rastezanju te zvuku koji nastaje kad se konopac suprotstavi daljnjoj putanji baluna.

Kada je počeo čitati, znao je visinu i težinu Nike Kranjčara, te kada je rođen. A to je vrijedilo i za ostale milijunaše koji trče za balunom. Nogomet mu je postala opsesija. iako su njega fascinirali neki čudni pojedini detalji. Kad je napunio 12 godina, dobio je dijagnozu da ima lakši tip autizma.

Cijelu prošlu godinu molio me da idemo na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Popustio sam zimus.

Tončijev sin Sebastian proslavio je rođendan na utakmici hrvatske reprezentacije. Odmalena voli nogomet, a sa 12 mu je dijagnosticiran blaži oblik autizma. Utakmica u Rusiji poseban je poklon od oca

 

U Gdanjsku smo unajmili auto od i krenuli prema Kalinjingradu. Na granici shvatiš da je Rusija drugi svijet, okružen žicom, a granica sliči nekadašnjoj između Zapadne i Istočne Njemačke. Gužva nije velika. Poljak u uniformi traži ti putovnicu, kartu za utakmicu i fan ID. Sve to imaš i misliš - još malo.

- Papire za auto - kaže on. Nema ga više od pola sata. To je loš znak. - Ne možete u Rusiji s ovim autom. Vi možete, ali auto ne. Kaže to onako ležerno, ne shvaćajući da ruši moj svijet. Sinu je rođendan. Ovo nam je putovanje života, a ne daju mu da mu se ostvari životni san. Okrenuo sam lice i niz obraz je proteklo nekoliko suza.

- Jel’ to moja greška - pita sin. - Ne, ja sam idiot - kažem mu.

 

Ne isplati se vraćati u Gdanjsk po drugi auto.

- Pa ne možete iznajmljivati auto u Gdanjsku za vrijeme Svjetskog prvenstva, a da mušterije ne upozorite da ne mogu u Rusiju - raspravljam s njima, a znam da nema smisla.

Na putu za Kalinjingrad autostopiram. Neko ima samo jedno mjesto. Ili ti netko u društvu kaže da može, a onda se drugi pobune. Neko ima mjesta, ali nas neće. I tako izgubio sam pet sati na granici i nadu da ćemo stići u Kalinjingrad na Sebastijanov rođendan. Jedna grupa od četiri Hrvata dolazi u restoran. I njih su zaustavili. Traže taksi.

- Sredit ćemo to nekako - kaže mi Alen Erceg iz Splita. Šef restorana prilazi mi i kaže da može povesti mene i sina. Alen i društvo uzimaju taksi. Poljak uzima još dva Riječana koji su se isto tako nasukali na granici. Navečer smo stigli čak i u fan zonu!

Ogromna je, sin ide okolo u švedskoj majici. Ljudi mu prilaze iz svih krajeva svijeta i razgovaraju s njim. Sretan je. Na dan utakmice shvatiš da su Hrvati okupirali grad i da tu više nema lokalnog stanovništva. Ima i obitelji s djecom iz Slavonskog Broda, mladih iz Osijeka. Hrvata iz cijeloj svijeta.

Prije utakmice sunce je rasturilo oblake. Na glavnom trgu okupanom u suncu pjevaju klape. Do stadiona ima sat vremena pješke. Počeli smo marš prema Svjetskom prvenstvu. Slijedimo tok kockaste rijeke i pritoka. Stadion izgleda kao neka ogromna svemirska lađa koja će nas odvesti u svijet sreće za nekoliko sati.

Ja i sin gledamo se. Na trenutak obuzeo nas je osjećaj sreće. Tu ispred nas zagrijavaju se Luka, Ivan i Mateo. Ivica Olić ih nadgledava. Dejan skače više od klokana. Domagoj isprobava preciznost. Sin se diže i urliče. U drugom smo svijetu, svijetu sreće u jednoj svemirskoj lađi u Kalinjingradu.

Odavno nisam vidio Hrvatsku da igra tako dobro. Ja i sin gledat ćemo ih dalje na televiziji. Moramo se vratiti, pokupiti auto na granici te ga vratiti u Gdanjsk. Žao mi je što se ne mogu pridružiti Alenu Ercegu, ali nadam se od sveg srca da će ostati cijelo ljeto u Rusiji, do kraja - Alen Erceg i njegov 18-godišnji sin.

PRIČA DRUGA: Slobodan Mufić

“Leona je osnovka i već gleda Modrića uživo. Mi si takav privilegij nismo mogli priuštiti”

Slobodan Muftić živi u Švedskoj, a na utakmicu je došao sa suprugom Anom i kćeri Leonom

 

Bit ću iskren, nije to uopće trebao biti obiteljski događaj. Još od kasnog ljeta 2017. planirao sam otputovati na barem jednu utakmicu u Rusiji. Gotovo četvrt stoljeća radim kao sportski novinar, a nikad nisam imao priliku biti uživo na stadionu.

Čvrsto sam odlučio da ću popuniti i tu prazninu u životopisu, no kako se bližilo vrijeme polaska, društvo se polako osipalo. Našao sam se s dvije ulaznice viška u ruci, jedino su prijatelj Tomo i njegov 11-godišnji sin Petar ostali “uvijek vjerni” putovanju u Kalinjingrad. Rješenje sam našao u vlastitom domu u Švedskoj. Dva igrača s klupe, suprugu Anu i kći Leonu nije trebalo dugo nagovarati. Utakmica s Nigerijom u ruskoj enklavi s druge strane Baltika  na najvećoj sportskoj manifestaciji na svijetu bili su dovoljan mamac.

Samo je putovanje bilo doživljaj za sebe. Počelo je ponoćnim isplovljavanjem iz Karlskrona, nastavilo se buđenjem u Gdanjsku, a vrhunac smo iskusili na poljsko-ruskoj granici. Zajedno sa stotinama hrvatskih navijača bili smo izloženi dvosatnom “tretmanu” policijsko-carinskog aparata Ruske Federacije.

 

Gledao se svaki zarez, svako slovo, a nekoga u carinskoj upravi tamo daleko u Moskvi zanimalo je i koliko točno komada prtljage imamo. Otvorene granice EU posebno smo naučili cijeniti kad je korpulentna policajka prišla našem vozilu s ogledalcem na štapu i pomno pregledala podvozje. Bio je to, međutim, početak najljepšeg dijela  avanture. Majka Rusija dočekala nas je raširenih ruku i razbila sve predrasude. Na ulicama Kalinjingrada dočekalo nas je 20.000 hrvatskih navijača, gradskim trgovima odjekivala je hrvatska pjesma. Domaća populacija isprva se držala suzdržano prema crveno-bijeloj najezdi. Na kraju su nas pozdravljali s balkona, čestitali na pobjedi i željeli sreću. Leona i Petar hrabro su se nosili s atmosferom sportskog spektakla i upijali dojmove iz navijačke svakodnevice.

Nije mi bilo svejedno dovesti dvoje djece među fanove za koje se vežu teški izgredi i još teže kazne, ali lagao bih kad bih rekao da sam tijekom 12-satnog boravka u Rusiji vidio i najmanji incident ili osjetio i trunku nelagode. Te sunčane subote zaista je bilo lijepo navijati za Hrvatsku.

Možda je baš zbog predrasuda, sumnji i strahova među hrvatskim navijačima na Areni Baltika bilo relativno malo žena i djece. Naši su klinci bili privilegirani, a mi roditelji ponosni što smo im mogli omogućiti ovakav doživljaj.

Supruga i ja morali su duboko zagaziti u četrdesete da bismo si priuštili SP, a Leona je Modrića & društvo uživo gledala već kao osnovnoškolka. Nadam se da će se barem ona toga sjećati. I da ćemo u istom sastavu navijati za Hrvatsku 2020. na nekom stadionu u Kataru i četiri godine kasnije u Americi.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo