ISPOVIJEST

Radila sam budalu od sebe, pristala sam ga dijeliti: Bio je u kući sa mnom i djecom, a povremeno odlazio svojoj profesorici...

    AUTOR:
    • Moja Tajna

  • OBJAVLJENO:
  • 19.04.2019. u 15:05

serie117027, Image: 54975777, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Kad mi je došao s ultimatumom, mislila sam da ću moći podnijeti da većinu vremena provodi ovdje u našoj kući sa mnom i djecom, a povremeno ode svojoj profesorici flaute, ali nisam izdržala - kustosica Erika pokrenula je razvod

Marko mi se svidio od prvog trenutka kad sam ga upoznala. Imala sam tada trideset godina i već sam pomalo sumnjala da ću u tom našem nevelikom gradiću naići na čovjeka s kojom bih zasnovala obitelj i imala djecu. Diplomirala sam povijest, nakon studija u Zagrebu vratila sam se u rodni grad i ubrzo se zaposlila u mjesnom muzeju kao kustosica. U istom tom muzeju upoznala sam se s Markom kad je jedno subotnje prijepodne došao sa svojim nećakom, kojeg mu je povjerila sestra na čuvanje, pogledati izložbu.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Na sreću obostrana. Marko je bio ne samo privlačan, već i simpatičan i elokventan tako da me počeo ispitivati imamo li puno posjetitelja, koju sljedeću izložbu pripremamo, na što sam ja spremno i sa zadovoljstvom odgovarala makar sam shvatila da ga više zanimam ja nego izložba i odgovori vezana uz muzej. Za to vrijeme njegov nećak Slaven divio se mačevima, helebardama i graničarskim kuburama obješenima na zidu povijesnog postava i neprestano nas zapitkivao kako se s tim oružjem ratovalo.

Usprkos tome što nas je dijete ometalo, uspjeli smo jedno o drugome saznati sve ono što je u tom trenutku bilo važno za nas oboje. Marko je bio vješt na riječima i znao je upotrijebiti pravu riječ u pravo vrijeme da sazna ono što ga zanima.

- Eto, Slavene, ako si pogledao izložbu mogli bismo tetu pozvati na sladoled, kad nam je sve tako lijepo pokazala i objasnila. Radite do jedan sat, zar ne?

- Da - odgovorila sam kratko i letimičnim pogledom na sat sam vidjela da će uskoro jedan.

- Dakle, jeste li za sladoled, naravno ako ne žurite kući da što prije pripremite obiteljski subotnji ručak - ispipavao je Marko teren.

- Ne, ne žurim kući - odgovorila sam brže-bolje da se, ne daj Bože, ne predomisli.

Za nekoliko trenutaka sjedili smo na terasi i jeli sladoled. Tada sam saznala da je dvije godine stariji od mene, da se nakon studija prava zaposlio u Zagrebu i živio tamo nekoliko godina, ali kad je njegova tvrtka osnovala poslovnicu u našem gradu, rado se vratio kući.

- Ovdje mi žive roditelji i sestra, a osim toga svaki tjedan barem jedanput moram ići u Zagreb tako da mi ne nedostaju ni čari velegrada. Odgovara mi život u manjem gradu, a osim toga moj je posao takav da ga mogu obavljati bilo gdje. Potrebno mi je samo računalo i dobra internetska veza.

Ono što me prilično iznenadilo bio je njegov hobi. Rekao mi je da je aktivni član gradskog puhačkog orkestra, da redovito odlazi na probe i sve nastupe. Začudila sam se jer nema baš previše tridesetogodišnjaka koji bi u slobodno vrijeme uživali svirajući na trubu koračnice. No, sto ljudi, sto ćudi. Imala sam vrlo pozitivan stav prema glazbi, kao osnovnoškolka polazila sam nekoliko godina glazbenu školu i svirala klavir. Eh, da sam samo tada znala koliko će mi glavobolja donijeti upravo taj orkestar! 

Savršen početak

Marko i ja nismo žurili niti srljali u brak. Kada me dvije godine nakon našeg prvog susreta zaprosio, bila sam izvan sebe od sreće i naravno da sam pristala. Ostvario mi se životni san. Marko i ja smo htjeli skromno vjenčanje u uskom obiteljskom krugu, koje smo organizirali, u skladu sa suvremenim pomodarskim ruralnim trendovima, na jednom seoskom imanju nedaleko od grada.

Zajednički život počeo je savršeno. Uz naše ušteđevine i obostrane roditeljske pomoći, kupili smo u starinskoj četvrti vila kuću i uz manje građevinske zahvate stvorili smo iz nje naše obiteljsko gnijezdo. Kuća je bila prostrana i okružena vrtom u kojem sam namjeravala posaditi ruže i sagraditi sjenicu u kojoj bismo provodili tople ljetne večeri. Bio je to prilično skup zahvat, međutim kako je Markova tvrtka dobro poslovala, mogli smo si to bez većih odricanja priuštiti.

Samo nekoliko tjedana nakon vjenčanja otkrila sam da sam trudna. Marko je blistao od sreće, a kad se rodila Sabina bili smo u tom trenutku najsretniji roditelji na svijetu. Nakon dvije godina rodila se i druga kćer, Sanja, i ne znam zašto sam se od tog trenutka počela pribojavati vlastite sreće. Osjećaj da će se dogoditi nešto strašno i da će mi nešto pokvariti moj toliko željeni život iz snova bio je tako snažan da sam se jednom povjerila Marku.

- Erika, ljubavi, zašto zamaraš svoju lijepu glavicu takvim crnim mislima. Što bi nam se ružno moglo dogoditi? - rekao je Marko i bezbrižno se nasmijao.

- Ne znam. U svijetu se događaju tako ružne stvari. Pa i među našim prijateljima. Jasna je oboljela od karcinoma, Vedranu je iznenada umrla mama…

- Molim te Erika, zašto razmišljaš o takvim stvarima. Život je sazdan od lijepih i ružnih trenutaka. To su sve stvari koje se događaju, ali zajedno ćemo ih uvijek prebroditi. Ne daj Bože neke ozbiljne bolesti, ali ostalo sve nekako ide svojim tokom… - tješio me Marko i iznenađeno me pogledao.

- Ali kad je kod nas sve tako savršeno, sve je dosad išlo kao po špagi… - gnjavila sam dalje.

- Nema razloga da ne ide i dalje. Uživaj u životu sada i u ovom trenutku sa svim njegovim lijepim stvarima. Ružne se ne mogu izbjeći, a problemi se rješavaju kad naiđu. Ne treba ih prizivati, a niti čekati na njih. Ne brini za našu ljubav, ništa se među nama neće promijeniti.

Svoje riječi zapečatio je nježnim poljupcem misleći vjerojatno da je na taj način odagnao moje crne misli.

Da je moje šesto čulo savršeno radilo, uvjerila sam se već za nekoliko mjeseci Danas, nakon svega, razmišljam čak i o tome da nisam možda i sama kriva. Kad neke stvari prizivaš - očito da ti one i dođu.

Marko je cijelo vrijeme s puno entuzijazma hodao na svoje probe s puhačkim orkestrom i naravno na nastupe, ponekad i izvan našeg grada tako da sam prilično često uz utorke i petke, kad su se redovito održavale probe, i subotnje večeri provodila sama s kćerima. Ponekad bi se zaredala i dvodnevna gostovanja, a nekoliko puta čak i inozemna, koja su se znala protegnuti na cijeli tjedan. No, nisam radila od toga nikakvu dramu i ja sam u muzeju imala dežurstva izvan regularnog radnog vremena i morala sam često odlaziti u večernjim satima na otvorenja izložbi.

Opširni izvještaji

O svim nastupima Marko me uvijek na vrijeme izvještavao jer sam mu morala pripremiti uniformu u kojoj su nastupali. Osim toga svaki put nakon probe pričao bi mi kako je protekla,  koji su novi komad uvježbavali, kako onaj tikvan što svira B-klarinet već treći put uzastopce nije došao na probu, što si on misli da može dolaziti samo na nastupe.... Istina, nije me to baš previše zanimalo, ali kako sam i ja njemu ponekad pričala o tome kakvu trenutno izložbu pripremamo ili kako su me razljutili neki školarci koje sam vodila kroz muzej, a oni me nisu slušali, tako sam na pol uha slušala njegove orkestralne probleme.

A onda sam odjednom primijetila da s proba dolazi kasnije nego obično i da mi je o njima prestao pričati.

- Kako je bilo na probi? - pitala sam jednog petka kad se oko ponoći vratio kući, a ja sam ga čekala. Ležala sam u krevetu i čitala knjigu.

- Hm, sasvim dobro - rekao je kratko.

- Odužilo se to nekako večeras - rekla sam, nadajući se da ne osjeća napetost u mom glasu.

- Otišli smo s dečkima na nekoliko piva - odgovorio je nemarno.

Na par piva, pomislila sam. Na to se nema što reći, osim što Marko ne pije pivo. Njegovo omiljeno piće koje bi inače pio u društvo je crno vino.

- Pripremate se za nekakav nastup uskoro? - svrdlala sam neumorno dalje.

- Da, mislim da da - progunđao je i nestao u kupaonici.

Obično je s tuširanjem gotov nakon nekoliko minuta, sada je izašao nakon dugih dvadeset.

- A gdje? - pitala sam.

- Što gdje - odgovorio je protupitanjem.

- Gdje ćete imati taj nastup?

- Ne znam još… Ah, u stvari znam… u Rijeci, za dva tjedna.

Strovalio se pokraj mene na krevet i ugasio noćnu svjetiljku. Ja sam zaklopila knjigu, odložila je na noćni ormarić, ugasila lampu i približila mu se utisnuvši mu poljubac na čelo.

- Oprosti Erika, tako sam umoran, a i popio sam malo previše - rekao je i malo se odmaknuo od mene.

- Naravno, popio si nekoliko piva - odgovorila sam zajedljivo i otkotrljala se na sam rub kreveta. Osjećala sam se kao da me ošamario. Crv sumnje počeo me razarati, a u grudima sam osjetila takav pritisak da sam mislila kako ću se ugušiti. 

Od toga dana izgubila sam svoj kakav-takav dotadašnji mir. Sumnja i nepovjerenje izjedali su me od malog nožnog prsta do posljednje vlasi na glavi, a nesigurnost koju sam počela osjećati djelovala je na mene tako da se nikako nisam mogla opustiti i živjela sam kao u grču. Marko je počeo izbjegavati nježnosti sa mnom i sve smo se više otuđivali. Sve me to uvjeravalo da sam u pravu i da me Marko vara.

Jednom kad me opet noću probudio snažni trzaj i sva uznojena sam naglo sjela i nehotice probudila Marka koji je mrzovoljno progunđao neka spavam, nisam mogla izdržati napetost i prešla sam u ofenzivu:

- Marko, jesi li mi nevjeran? Imaš li neku drug ženu?

- Kako ti je pala na pamet takva glupa ideja - odgovorio je uvrijeđeno. - Imam puno posla pa sam malo nervozan. To je sve.

I da me razuvjeri, stavio mi je ruku na rame i pokušao me zagrliti. Međutim nisam se htjela tako lako predati, znala sam da to nije iskreno.

- Pusti me - rekla sam grubo i zbacila ruku s ramena.

- Kako hoćeš - odgovorio je uvrijeđeno, no u njegovu sam glasu osjetila olakšanje. Toliko sam ga ipak upoznala tijekom ovih naših zajedničkih godina.

Istina iz frizeraja

Od toga dana Marko se još više ohladio, a ja sam strašno zbog toga patila. Kćeri su bile male, Sabina je krenula u prvi razred, a Sanja je imala pet godina i trudila sam se da ne primijete hladnoću između nas dvoje. Uostalom, ne bi ni shvatile što se to među nama zbiva.

Iako je još uvijek u meni tinjao tračak nade da možda ipak nije sve tako crno kako naslućujem, jednoga dana istina me pogodila svom snagom u lice. Ponekad pomislim ne bi li ipak bilo bolje da sam ostala živjeti u blaženom neznanju s onim tračkom nade, jer jedan slučajni susret pokrenuo je lavinu istine pred kojom više nisam mogla zatvarati oči.

Marko mi je rekao da imaju nastup na nekakvoj proslavi u Rijeci. Ovaj put ne ide samo orkestar, već i mješoviti zbor jer se radi o nekakvoj velikoj fešti. Mogla sam na internetu pogledati o čemu se radi jer je Marko bio prilično škrt na informacijama, ali priznajem da se iz vlastitog kukavičluka nisam usudila pogledati o čemu se radi, da možda ne saznam da se nikakva proslava toga dana u Rijeci ne održava. Uglancala sam Markovu uniformu, spakirala je u kovčeg koji je Marko uzeo u jednu ruku, dok je u drugu uzeo kovčeg s trubom. 

Kćeri i ja smo ga otpratile do ulaznih vrata, Marko nas je sve tri ovlaš poljubio i otišao. Nekoliko dana prije toga dogovorila sam se da ću otići kod frizerke pa sam nakon Markovog odlaska čekala mamu da dođe na koji sat pričuvati Sabinu i Sanju dok mene nema kod kuće. Mama je uskoro stigla, a ja sam se uputila u grad. Iz minute u minutu približavala sam se gorkom trenutku istine.

Stigla sam u salon nešto ranije, sjela u naslonjač, uzela neki časopis i letimično čitajući naslove trač-rubrika čekala na red. Povremeno bih podigla pogled i u jednom takvom trenutku pogled mi se u ogledalu susreo s pogledom gospođe Ivanković, mamine kolegice s posla, koju u prvi tren nisam prepoznala jer je na glavi imala gumenu kapu kroz koju su virili pramenovi kose ljubičaste boje. Gospođa Ivanković bila je dugogodišnja članica zbora. No, u prvi tren kad sam je opazila nije mi to palo na pamet.

- Bok, Erika - veselo mi je mahnula, a ja sam joj s kiselim osmijehom odgovorila.

Gospođa Ivanković je inače bila strašno pozitivno raspoložena osoba, uvijek s osmijehom na licu i pripadala je tipu ljudi koji mogu započeti razgovor o bilo čemu. Osim toga, uvijek je imala potrebu osim pozdrava dobaciti koju rečenicu. Tako je bilo i ovaj put.

- Moram se malo urediti da sutra na onoj proslavi u Rijeci pristojno izgledam - rekla je razdragano, ne sluteći što će u meni izazvati njene riječi.

Sutra? Kakao sutra, vrištalo je sve u meni. Pa Marko je otišao prije nepunih sat vremena! Zamalo mi je pozlilo.

- Bit će to sigurno lijep nastup, pjevat ćemo uz pratnju našeg orkestra ulomke iz „Ere s onog svijeta“ na glavnom riječkom trgu - tu je gospođa Ivanković malo zastala da uhvati zraka i zatim neometano, da je cijeli frizeraj čuje, nastavila - Srećom, brzo će to završiti pa ćemo se kasno noću vratiti kući. Tako ne volim kad moramo negdje prespavati. Nigdje se ne osjećam tako dobro kao u svojoj kući…

Gospođa Ivanković je bezbrižno i neopterećeno blebetala, a ja sam teškom mukom procijedila:

- Mogu misliti. Nitko ne voli spavati izvan svoje kuće.

Osim Marka, dodala sam gorko u sebi.

- Imaš sreće Erika, tvoj Marko uvijek prvi odlazi s nastupa. Žuri svojim curama, tako uvijek kaže!

Žuri svojim curama, odzvanjalo mi je u glavi. U posljednje vrijeme Marko bi uvijek ostao prespavati nakon nastupa. To saznanje sasvim je razbilo cijeli moj dosadašnji život i otvorilo mi oči - Marko mi je već mjesecima nevjeran!

- Tko je ona? - zaurlala sam na njega kad se u nedjeljno prijepodne pojavio kod kuće.

- Tko ona? - opet mi je odgovorio pitanjem, čime me doveo do ludila.

- Molim te, prestani lagati. Prestani praviti od mene, a i od sebe, budalu i nemoj podcjenjivati moju inteligenciju. Nisam to zaslužila od tebe!

- Nije važno - dogovorio je mirno.

- Nije važno? - vrisnula sam. - Oženjen si i imaš dvoje djece. Kako dugo to već traje?

Marko je uzdahnuo:

- Ni to nije važno - a zatim na moj užas dodao - Volim je.

- Znači voliš nju. A mene, naše kćeri, nas više ne voliš? - znala sam da histeriziram, ali nisam si mogla pomoći. Neke stvari u životu ne mogu se rješavati elegantno i uglađeno.

- I vas volim - rekao je i nesretno me pogledao.

- I kako si to onda zamišljaš dalje. Hoćeš imati dvije žene? Koliko znam, mnogoženstvo kod nas nije dozvoljeno - rekla sam zajedljivo.

Privremeno odlazak

- Molim te, ne otežavaj mi to Erika, stvarno ne znam. Molim te, daj mi vremena.

- Vremena? - ponovila sam kao jeka. - Vremena za što?

- Pa da to sve sjedne na svoje mjesto. Moram razmisliti kako ću i sam dalje, kakve ću korake poduzeti, a za to mi je potrebno vremena.

Zurila sam u njega kao da govori kineski. On treba vremena da razmisli o svom daljnjem životu. Nikakvo „žao mi je“ ili „oprosti“, nikakve takve riječi. On treba vremena!

I Marko si ga je zaista uzeo. Vremena, mislim. Pokupio je nekoliko svojih sitnica i odselio se u hotel. U prvi tren pomislila sam da je otišao onoj drugoj, još uvijek mi nepoznatoj, međutim saznala sam da je ipak u hotelu.

- Sramota - vrištala mi je u slušalicu njegova mama. - Mogao se vratiti kući, ako već ne može biti s tobom, a ne otići u hotel kao da nema nikoga.

Što reći na to?

- To trebate raspraviti s Markom, mama - pokušala sam je usmjeriti na pravu adresu. - Ja nisam kriva…

Klik. Moja svekrva mi je spustila slušalicu. Njen sin je našao drugu i za to sam izgleda sama kriva.

Suludi ultimatum

Nakon otprilike dva tjedna Marko se iznenada pojavio na našoj sjenici okruženoj ružičnjakom, koju sam nekad uređivala s toliko ljubavi. Sada sam mehanički trgala ocvala pupoljke. Glava mi je bila puna briga i neizvjesnosti kakav će biti potez mog nevjernog i neodgovornog muža. U međuvremenu sam saznala da je „ona“ nastavnica u glazbenoj školi i da predaje flautu. Naravno, i članica je gradskog orkestra.

Je li to kraj našeg braka koji je započeo s ljubavlju, razumijevanjem i slogom? Zar mu kćeri i ja zasta više ne značimo ništa? Mogu li prijeći preko nevjere, ako se vrati? Želim li uopće da se vrati? Da, želim - bez razmišljanja i spontano je odgovorilo moje srce.

I sada, sasvim iznenada, Marko stoji ispred mene.

- Bok, Erika.

Bez riječi sam ga promatrala.

- Kako si? - nastavio je.

- Što hoćeš? - odgovorila sam, ignorirajući njegova pitanja.    

- Htio bih razgovarati s tobom - rekao je mirno. 

- Aha - primila sam na znanje.

- Imam prijedlog… - započeo je.

- Slušam.

- Volim tebe i djecu iznad svega na svijetu i strašno mi je žao što je do ovoga svega došlo… ali ja volim i nju… Nikoga ne bih htio izgubiti.

Zurila sam u njega s nevjericom. Zacijelo se šali. Kako to misli?

- Kako da shvatim ove tvoje riječi? - uspjela sam sročiti pitanje.

- Htio bih tebe i našu djecu, ali ne želim se odreći niti nje.

Počela sam se smijati, dok je Mrko napeto iščekivao moj odgovor.

- To ne misliš ozbiljno, zar ne? - pitala sam i dalje se smijući.

Na takvu Markovu neumjesnu izjavu mogla sam se samo nastaviti smijati.

- Molim te, razmisli o tome, Erika. Ja sam to zamislio tako da većinu vremena provodim ovdje u našoj kući s tobom i djecom, a povremeno odem Ljiljani.

Aha, Ljiljani, dakle. S nevjericom sam gledala mog inače tako inteligentnog i trezvenog muža, uspješnog pravnika, nadarenog za glazbu, brižnog i nježnog oca i nekad tako dobrog i pažljivog muža. Kamo je nestao?

- Morala bi me povremeno dijeliti s njom.

Bože, neki ljudi su najpametniji kad šute.

- Dijeliti te s njom… - ponovila sam misleći da ne čujem dobro.

- U središtu mog života uvijek bi bila ti i naše kćeri, ali ja trebam i nju. Razgovarao sam s Ljiljanom i ona je pristala. Razmisli i ti o tome.

Kako se iznenada pojavio, tako je iznenada i nestao. Ostala sam i dalje trgati ocvale pupoljke i razmišljati.

Razmišljala sam dan i noć nad tim ultimatumom, jer to i nije bio ništa drugo nego ultimatum - ili ovako ili nikako. Na kraju sam se povjerila mami.

- Volim ga - rekla sam plačući. - Ne želim ga izgubiti - jecala sam obješena oko njenog vrata. - Samo neka mi se vrati… makar i na pola - ronila sam suze.

- Nadam se da to ne misliš ozbiljno, Erika - rekla je mama i protresla me da mi je glava letjela s jedne strane na drugu.

- Zaboga, saberi se - rekla je oštro. - Gdje ti je dostojanstvo! 

- Mislila sam da ćeš mi pomoći - cvilila sam.

- Ne mogu ti pomoći, dijete. Neke stvari moraš odlučiti sama. Ali kako god odlučiš, znaj da ću uvijek biti uz tebe, bez obzira što mislila o tvojoj odluci.

Sasvim sluđena zaključila sam da ću prihvatiti Markov prijedlog. Živjet će sa mnom i djecom, a povremeno će otići onoj drugoj. Ja ću ipak i dalje biti njegova žena, djeca će i  dalje imati oca, a ona druga će biti samo tajna ljubavnica. Možda trebam samo biti strpljiva i jednoga dana mi se Marko vrati.

Kad je sljedeći put došao kući, rekla sam mu da prihvaćam njegov prijedlog.

- Znao sam da ćeš me razumjeti, Erika - rekao je.

- Nadam se da ćeš i ti razumjeti mene ako ti kažem da te molim da svoju vezu čuvaš u maksimalnoj diskreciji i da se s njom ne pokazuješ u javnosti.

- Naravno, to se podrazumijeva - rekao je Marko, brzo se pokupio i za sat vremena vratio sa svojih par krpica.

Tako je započeo naš život o kakvom dosad nisam mogla ni sanjati. Kad sam razmišljala o tome da se Marko vrati, onako teoretski mi se činilo da u moći podnijeti njegove odlaske flautistici Ljiljani. Međutim, svaki put kad je izbivao iz kuće, poludjela bih od ljubomore i razdirala me pomisao da je sada s onom drugom.

Prošlo je nekoliko mjeseci i ja sam se uzalud nadala da će Markova zaljubljenost ili opsjednutost onom drugom, što god to bilo, proći. Međutim vrijeme je prolazilo, a ja sam svog muža stalno dijelila.

U gradu kao što je naš naravno da ništa dugo ne može ostati tajna. Ponekad bih osjetila sažaljive poglede kolega, a u nekoliko navrata kad sam ušla u zajedničku kuhinju popiti kavu, razgovor koji su vodile moje kolegice naprasno je bio prekinut. Nisam trebala biti previše pametna pa da zaključim kako sam očito bila tema razgovora.

Jednoga dana, prolazeći pokraj hotelskog restorana kroz staklo sam vidjela poznati lik. Marko je sjedio za stolom uz prozor s Ljiljanom. I ne samo što je sjedio, već ju je držao za ruku i zaljubljeno su upijali jedno drugo. Tada sam shvatila da sam proteklu godinu radila budalu od sebe. Na temelju ovoga što sam sada imala prilike vidjeti, lako mi se može dogoditi da na kraju ja budem ona koja će biti ostavljena.

Dokazujem nevjeru

Nisam više išla kući plakati na mamino rame, već sam kao odrasla i zrela osoba otišla odvjetniku specijaliziranom za brakorazvodne parnice. Nikome ništa nisam govorila. Dokazala sam Markovu nevjeru čime se cijeli proces ubrzao. Kćeri su pripale meni, a Marko ih ima pravo viđati u terminima koje je sud odredio. Ne branim mu to i ne radim mu nikakve poteškoće, znam da ih voli. Kuću smo prodali, podijelili novac jer smo svi zajedno, mi a i naši roditelji, u nju ulagali. Kupila sam stan nedaleko od roditeljske kuće.

Naizgled je sve u redu. Dalje radim svoj posao, odgajam kćeri. Posao i djeca pričinjavaju mi najveće zadovoljstvo. Ali inače, osjećam se praznom.

Marko je otišao u Zagreb, učiteljica flaute ostala je u našem gradu kao podsjetnik na moj propali brak. Ljubav je izgleda pukla.

Ne osjećam se zlurado sretnom zbog toga. Žao mi je što sam deset godina života posvetila čovjeku koji to nije zaslužio, ali koji je i te kako zaslužan što sam izgubila želju da ikad više sagradim sjenicu s ružičnjakom u kojoj bih s voljenom osobom provodila tople ljetne večeri.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo