NEPOBJEDIVI S KVARNERA

Smrskani kralješci ne smetaju nam da igramo fanatično. Naša košarka napeta je kao prava

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2019. u 23:33

CROPIX

 

- Ajde, požuri s tim štakama, stalno te nešto moramo čekati – zeza se Lukrecija Tomušić, košarkašica u kolicima, sa svojim sportskim kolegom i prijateljem Ivanom Milinovićem.

Ovaj ne ostaje dužan, pa joj predbaci da se “ustane i dođe mu pomoći”. Lukrecija i Ivan su članovi Košarkaškog kluba za osobe s invaliditetom “Kostrena”, suigrači koji su, zapravo, čitavu ovu pozitivnu priču i pokrenuli 2016. godine. Otada su, s trenerom Sinišom Kuharićem i raznim prijateljima kluba, privukli mnoge osobe s invaliditetom u svoj klub, koji danas igra i Hrvatsku ligu košarke u kolicima. Sport je to, reći će, vrlo atraktivan i zanimljiv, ništa manje od prave košarke, a osobama s invaliditetom može pružiti razne benefite kojih neće biti svjesni dok se ne prihvate lopte i posjednu u ta sportska kolica.

Njihovu je priču upravo radi popularizacije sporta odlučio filmom obuhvatiti riječki fotograf Mirko Žorž, a taj će uradak, naslovljen “Gurati naprijed”, svoju premijeru doživjeti na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu, 30. kolovoza na ljetnoj opatijskoj pozornici.

- Početkom 2017. sam ih prvi put vidio kako igraju. Došao sam fotografirati njihovo Kup natjecanje, i shvatio sam da je sport vrlo dinamičan i napet. Osim toga, vidio sam da je ta ekipa otkačena do kraja, da se super zabavljaju i da im je humor nevjerojatan. Već dugo želim snimiti svoj dokumentarac, i kad sam skužio kako oni međusobno funkcioniraju i kakva je to vesela, optimistična klapa, odmah sam poželio to snimiti na film – govori redatelj Žorž, koji se u snimanje filma upustio bez potpora i budžeta.

Bruno Konjević / CROPIX
 

Sve plaćali sami

- Nisam htio čekati, ispunjavati prijavnice i slično. Napravio sam to par puta, ali nikada nisam dobio sredstva za film. Moja filmska ekipa i ja smo sami odlučili plaćati sve produkcijske troškove. Može se bez budžeta, treba samo biti spreman donirati vrijeme i znanje u projekt. Mi smo naš snimali godinu i pol dana, a 3 mjeseca smo bili u montaži. “Rough cut” je ispao 3 sata, a na kraju smo odlučili imati finalni cut od 23 minute. Film ima neke nedostatke, i ja sam ih svjestan, a tiču se toga da nismo imali novac za drugu kameru i kvalitetno osvjetljenje. No, mislim da smo i ovako dobili ono što smo htjeli – navodi redatelj koji je film odlučio podijeliti u tri dijela.

- Prvi dio filma prati što se tim ljudima događalo u prvim danima nakon ozljeda, kako su se nosili s tim, dok se drugi dio bavi košarkom u kolicima i prati kako su im se životi promijenili kad su je zaigrali. Treći dio filma, pak, uključuje njihove poglede na budućnost, a tijekom snimanja sam bilježio i njihove utakmice gdje se nadmeću s drugim momčadima, kao i njihov život doma sa svojim obiteljima. Tu sam htio prikazati kako međusobno funkcioniraju u svakodnevnom životu.

U filmu kroz intervjue saznajemo kako su se osjećali u svojim prvim danima nakon ozljeda koje su doživjeli, ali i kako je košarka u kolicima utjecala kasnije na njihove živote i odnos prema sebi – pojašnjava Žorž, pa mu se na riječi nadovezuju i Lukrecija Tomušić te Ivan Milinović.

Bolje od fizioterapeuta

- Ja bih taj film prikazivala u toplicama gdje ideš nakon ozljede. Zasad ne postoji nikakav program koji će pripremiti osobu s invaliditetom za život poslije, pokazati mu da se može i tako živjeti. Tamo te samo pune s crnjacima. Uče te kako obavljati fiziološke potrebe i odijevati se. Tako je zamišljen taj dio rehabilitacije, ali ja mislim da nije baš najbolji. Sve bih dala da sam mogla pogledati jedan takav pozitivan film dok sam bila u najtežim danima nakon ozljede.

Bila bih odmah krenula u sport – uvjerena je Lukrecija, koja je sa 22 godine na rođendanu svog prijatelja nezgodno pala i u istom trenu smrskala kralješke te postala paraplegičarka. Danas, nakon osam godina u kolicima, ne samo da je aktivna košarkašica, već je i jedna od voditeljica važnog riječkog kreativnog projekta ArtBazaar te uvijek pozitivna djevojka koja se svaki dan bori za sebe i druge u sličnoj situaciji.

- Mislim da je sport vrlo bitan za osobe s invaliditetom, jer tako držiš u formi onaj dio tijela koji ti je ostao i kompenziraš ono što ti ne radi. To je najbolji vid rehabilitacije, puno bolji od fizioterapeuta. Meni je danas 40, a nastradao sam sa 22 godine. Prije toga sam bio aktivan sportaš, pa sam nastavio i poslije sa sportom. Prvo sam se bavio s atletikom za osobe s invaliditetom, no prekinuo sam to kada sam s Luce pokrenuo priču o košarci 2016. godine.

Danas nas je iz dana u dan sve više, i to je super. Osobno znam mnoge osobe s invaliditetom koje se nakon ozljede zatvore u sebe, ne druže se ni s kim, a kamoli s drugim invalidima. To je loše, jer kad se družite svi zajedno, onda vidiš da nije tebi sve najgore. Moj je invaliditet, recimo, minimalan naspram Luce. Kada vidim njezinu želju i motivaciju, kako da onda ja ne budem još bolji? Ali dobro, ona je ekstreman primjer pozitive, ona je fućkala za ljudima na invalidskoj plaži par mjeseci nakon ozljede. Prema mojim zapažanjima, ljudima treba oko dvije godine da prihvate svoj invaliditet. Najbitnije je ne zatvoriti se doma – smatra Ivan Milinović koji je igrajući košarku u kolicima u kostrenskom klubu završio i u hrvatskoj reprezentaciji.

- Prišao mi je trener reprezentacije nakon prve odigrane sezone i rekao mi kako vidi u meni potencijal. Pozvao me uskoro u reprezentaciju. Bio sam jako iznenađen, jer vidio sam kako ti dečki igraju. Trebam još puno raditi prije nego se ozbiljnije približim prvoj petorci, ali ponosan sam na to da sam bio pozvan – prisjeća se Milinović pa dodaje kako mnogi od tih reprezentativaca igraju vani – u Italiji, Austriji, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini – gdje je košarka u kolicima, barem za ona najbolje igrače i igračice, profesionalni sport. Inače, košarka u kolicima igra se u miješanim ekipama, a u hrvatskoj je ligi dozvoljeno, zbog popularizacije sporta i nedostatka igrača i igračica u kolicima, da se momčadi priključe i “zdravi” igrači, koji sjednu u kolica pa zaigraju s ekipom.

Bruno Konjević / CROPIX
 

Skup sport

- Mi imamo 12 igrača i igračica s invaliditetom, i još jedno 4-5 ljudi koje se priključuju i pomažu na razne načine, u igri ili izvan nje. Ti ljudi mnogo pridonose radu kluba, jer treba puno toga organizirati. Kada idemo na gostovanja, treba pripremiti i nositi kolica, treba voziti, uskočiti u igru... Priključuju nam se prijatelji sporta, članovi familije igrača, osobni asistenti, tko god izrazi želju i može pomoći dobrodošao je. Priča košarke u kolicima raste iz godine u godinu, sve je više klubova i razina igre postaje kvalitetnija.

Međutim, skup je to sport, treba nabaviti kolica, a ova sportska koštaju u najjeftinijoj varijanti 15 tisuća kuna, no cijena nekih ozbiljnijih doseže i do 40.000. Zatim treba platiti put na gostovanje, iznajmiti kombi. Skup je to sport, ali može se. Kada smo tek počinjali, prikupili smo od privatnih donora više od 100.000 kuna da bismo uopće mogli pokrenuti klub, i nabaviti sportska kolica za sve one koji se žele baviti košarkom. Savez košarke u kolicima isto dosta pomaže da održi tu ligu, jer plaćaju gorivo i ceste za gostovanja, što je za svaku pohvalu – komentira trener ekipe Siniša Kuharić, diplomirani trener košarke, kojega smo upitali i kako se zainteresirao za sport za osobe s invaliditetom.

- Mene je kao trenera koji radi sa standardnom populacijom, djecom, koji na svakodnevnoj bazi vidi manjak motivacije kod njih, manjak želje i volje, jednostavno oduševila i inspirirala sa sportskog gledišta činjenica da sam sve to vidio kod osoba s invaliditetom. Dakle motivaciju, želju za nadmetanjem, i to od ljudi koji su u mnogo težoj situaciji od zdravih sportaša. Fascinantno mi je to i dan-danas, jer ti moji igrači i igračice daju 150 posto od sebe.

Sami se dovoze na treninge, neki dolaze iz drugih krajeva, ne žale se, ne plaču, i taj te sportski duh jednostavno kupi – odgovara trener Kuharić. Inspirativnu priču njegove momčadi, koju je u filmu ispričao riječki autor Mirko Žorž, uskoro ćete moći pogledati na festivalskim projekcijama diljem Hrvatske i inozemstva.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo