Prije točno dva tjedna, 24. studenog, neprofitna organizacija Are You Serious? Objavila je na Facebooku potresno svjedočanstvo 15-godišnjeg Afganistanca Rashida čija je sestra poginula prelazeći prugu usred noći na granici Hrvatske i Srbije. Njegova je obitelj nakon godine dana čekanja u srpskom kampu i nadanja da će dobiti legalan prolaz do Mađarske, odlučila granicu prijeći ilegalno.
‘Dva sata smo prolazili Hrvatskom kada nas je policija uhvatila i rekla da se moramo vratiti u Srbiju. Bilo nas je osmero te noći, 20. ili 21. studenog. Bilo je mračno i bili smo umorni. Moja je majka pitala mogu li nam dopustiti da tamo provedemo noć, jer smo putovali s dvojicom male braće, od kojih jedan ima 3 godine, a drugi 1 godinu i 6 mjeseci.
Policija nam je rekla da nas vodi na željezničke pruge i tamo nije bilo svjetla. Nitko nije rekao ništa o vlaku, nitko nas nije upozorio. Nismo znali. Hodali smo i iznenada smo začuli zvuk vlakova. Svi smo skočili na stranu - svi, osim Madine.
Vlak se zaustavio, a kroz svjetlo sam je vidio kako leži lica prema dolje. Prišao sam joj, podigao glavu i vidio krv. Podigao sam je i uzeo je u svoje ruke’, napisao je Rashid.
Stravična sudbina djevojčice čija je obitelj pobjegla iz zemlje zbog prijetnji smrću, brzo se proširila internetom, a ovim se slučajem pozabavio britanski Guardian.
Kad je vlak udario šestogodišnju Madinu Hussiny, njezina je obitelj u panici dotrčala do hrvatske granične policije preklinjući za pomoć dok su na rukama nosili njezino malaksalo tijelo. Madinina majka Muslima Hussiny rekla je za britanski list da se nisu imali kome drugome obratiti. Njezina je kćer kolateralna žrtva sve veće krize duž europskih granica. Humanitarne organizacije i aktivisti već neko vrijeme upozoravaju na patnju koje izbjeglice proživljavaju. Tisuće migranata i izbjeglica nalazi se u Srbiji gdje su im gotovo nikakve šanse za dobivanje azila i slaba je nada da će granicu prijeći legalno. Zato pribjegavaju očajničkim metodama ne bi li se dokopali Europske Unije, a Hrvatska, Mađarska i Bugarska odgovaraju prisilnim tjeranjem ljudi natrag, često nasilnim, tvrde organizacije poput Human Rights Watch i Médecins Sans Frontières, piše Guardian.
Obitelj Hussiny napustila je svoj dom nakon što je otac Rahmat Shah dobio više prijetnji smrću jer radi u policiji. Prvo su preselili u glavni grad Afganistana, Kabul, no prijetnje su išle za njima pa su odlučili krenuti prema Europi početkom 2016. Godinu dana kasnije stigli su u Srbiju.
Umorni, promrzli, gladni...
Taj dan koji je završio tragedijom, počeo je s puno nade. Muslima je odlučila krenuti dalje sa šest od desetero djece jer je čula da su kontrole na hrvatskoj granici posljednjih mjeseci slabije. Kaže da je grupa s četvero djece mlađih od 10 godina prešla granicu i ušla u Hrvatsku preko polja i ograda i nakon višesatnog hodanja. Nekoliko sati kasnije uhapsila ih je policija u parku gdje su se odmarali. Muslima se prvo razveselila policiji misleći da će ih odvesti u stanicu gdje će službeno moći zatražiti azil, no umjesto toga policija ih je vratila do željezničke pruge i potjerala ih natrag u Srbiju.
‘Preklinjala sam ih - ako nas nećete primiti, molim vas, pustite nas da ostanemo samo večeras. Zbog vremena i svega strašno smo umorni i iscrpljeni, promrzli smo i gladni, a djeca su još mala. Međutim, ponijeli su se nehumano’, rekla je.
Oprečne priče
Kako piše britanski list, hrvatske vlasti negiraju da je Madina i njezina obitelj ikad stupila na hrvatsko tlo prije smrti ili da je granična policija odigrala bilo kakvu ulogu u vraćanje obitelji preko pruge. Kažu da je obitelj bila s druge strane pruge kad je dijete udario vlak, ali su na hrvatskoj strani potražili pomoć. ‘Naglašavamo da hrvatska granična policija nije ni na koji način pridonijela ili uzrokovala stradavanje i smrt djeteta’, priopćili su iz MUP-a dodajući da pri postupanju s izbjeglicama poštuju sve europske zakone.
No, mnoge humanitarne organizacije pričaju drugu priču navodeći da imaju dokumentirano stotine slučajeva u kojima se natrag protjeruju ljudi s legalnim pravom za traženje azila, a pritom se često koriste nasilne metode. Početkom godine Médecins Sans Frontières upozorili su na učestale batine, korištenje suzavca i napade pasa kojima policija tjera izbjeglice.
'Tako je mala bila... Ponašali su se prema njoj kao prema psu'
Muslima je ispričala kako je, prisiljena prelaziti prugu po mrklom mraku, bila koncentrirana na stariju kćer koja je teturala zbog umora i pala dok je prolazio vlak. Tad je shvatila da nema njezine miljenice. Uz pomoć svjetla na mobitelu pronašao ju je Medinin stariji brat. Nadali su se da je samo pala, ali onda su vidjeli krv. ‘Rashid joj je skinuo kapu i vidio krv. Krvi je bilo posvuda. Podigla sam je i nije davala znakove života’, priča Muslima. Pojurili su policiji po pomoć, no oni su ih samo sve potrpali u kombi ignorirajući Rashidove krikove da im treba medicinska pomoć. Dijete su prebacili u kola hitne pomoći, no Muslimi nisu dozvolili da bude kraj svog djeteta. Kćer je ponovno vidjela nekoliko dana kasnije, tijelo joj je bilo posve hladno, no blato i krv su joj i dalje bili razmazani po licu.
'Došla je policija i sjedio sam u policijskom automobilu s Madinom dok je ostatak obitelji bio vani. Ne znam je li bila mrtva ili živa, ali mislim da je bila mrtva. Nakon nekog vremena došla je hitna i odveli su Madinu. Htjeli smo ići, posebno moja majka, ali nisu nam dopustili. Prvo nam nisu rekli kamo su je odveli.
Moja majka je stalno ispitivala: Gdje je moje dijete? I htjeli smo ići u Zagreb čekati vijesti o Madini. Policija nam je rekla da je Madina odvedena u beogradsku bolnicu i odlučili smo otići u Beograd. Ali kad smo stigli u Beograd, ponovno smo pitali i rekli su nam da Madina nije bila tamo', svjedočio je Rashid.
‘Uvijek se smijala, uvijek. Svi su je voljeli. Jako je puno pričala, ali nije bila dosadna, bila je slatka. Tretirali su je poput životinje, poput psa. Tako malo tjelešce, a nisu se ponašali prema njoj kao prema osobi’, rekla je starija sestra Nilab (17) sa suzama u očima.
'Radije bih da nas sve ovdje odmah pokopaju'
Idućih su se dana pokušavali doći do informacija gdje se nalazi njezino tijelo, kad će je moći pokopati, je li uopće mrtva… Tu kobnu noć proveli su u policiji u Srbiji u prostoriji samo sa stolicama i stolovima, još uvijek prljavi od Medinine krvi, promrzli, gladni i očajni od tuge. Danima su čekali potvrdu da je mrtva i da mogu preuzeti njezino tijelo, i to tek uz pomoć humanitarnih organizacija.
Srpske su vlasti zaprijetile obitelji da moraju pokopati tijelo odmah inače će svi biti deportirani, no pritom im nisu omogućili pokop uz muslimanske običaje. ‘Rekla sam im da bi radije da nas sve odmah ovdje pokopaju, nego da se na ovakav način opraštam od kćeri’, rekla je očajna majka.
Madinin grob nalazi se na rubu lokalnog groblja kraj Šida gdje je djevojčica provela svoje posljednje poslijepodne. Njezin grob nema nikakve oznake, no njezina se obitelj moli da je ne zaborave. ‘Molimo vas, proširite našu priču jer ona je došla u ovu zemlju puna nade’, rekao je njezin otac koji još uvijek čeka smrtovnicu šestogodišnje kćeri.