NANA NADAREVIĆ

TKO JE ZAGREPČANKA KOJA JE POKRENULA LAVINU NA INSTAGRAMU 'Svake 3 sekunde stigne mi nova ispovijest zlostavljane žene. Odgovorim na svaku poruku'

    AUTOR:
    • Petra Plivelić

  • OBJAVLJENO:
  • 20.01.2020. u 23:48

Zagreb, 170120.
Nana Nadarevic, kcer glumca Mustafe Nadarevica.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Nana Nadarević

 

Kratki crni espresso. Bez šećera. Naručila je čim smo sjeli u kafić na intervju prije fotografiranja. Nana Nadarević je osoba koja sve obavlja u petoj brzini, brzo shvaćam.

Ima valove u kosi, na kojima joj zavidim, zarazan osmijeh i sva je u crnom - crna dolčevita, crna suknja, crne marte. Je li to zato što je ta boja obilježila pokret Me Too, pitam je.

- U ovom slučaju da, u crnom sam s tom namjerom. No, iskreno, u mom ormaru prevladava crna jer je to jedina boja u odijevanju koja ne zasjenjuje make-up koji uvijek mora biti u fokusu prema pravilima brenda za koji radim - govori 33-godišnja Zagrepčanka, PR managerica za kozmetički brend MAC Cosmetics za šest zemalja u regiji.

Nakon studija Međunarodnih odnosa i komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti radila je u agenciji za odnose s javnošću, zatim u startup kompaniji, da bi se prije sedam godina zaposlila u tvrtki Orbico Beauty, vodećem distributeru kozmetike u Europi, dijelu Orbico Grupe. Beauty biznis je u jeku društvenih mreža postao nevjerojatno brz, dinamičan i propulzivan - stoga je to branša u kojoj se Nana snašla savršeno.

Ona je kći slavnog glumca Mustafe Nadarevića i njegove druge supruge, televizijske urednice na HRT-u Snježane Nožinić, s kojom ima i sina Ašu.

- Imala sam djetinjstvo kao i svako drugo dijete na Trešnjevci - dane ispunjene vožnjom na biciklima i školskim obavezama vukući dosadnog mlađeg brata za sobom. Tipična sudbina starijeg djeteta - smije se Nana. Oduvijek je htjela posao u kojem će se razvijati neovisno o svojim roditeljima, koji su uvijek pružali podršku njoj i bratu da odaberu svoj put. Tako je ona završila u odnosima s javnošću.

Zatrpani inboks

Na stolu njezin mobitel svake tri sekunde vibrira i zasvijetli. Ispričava se pa brzinski baca pogled. Ima poslovnih mailova, ali i novih 50 traumatičnih iskustava seksualnog uznemiravanja žena. Lavina koju je pokrenula na Instagramu se ne zaustavlja.

 

Šlatanje djevojčica u školi ili žena na poslu, trljanje u tramvaju, pipkanje u busu, prijetnje neprolaskom u autoškoli, susjed koji te povlači u krilo, prijetnje silovanjem u osnovnoj školi ili, pak, kod kuće, liječnik koji inzistira da skineš grudnjak kako bi ti izmjerio tlak, vodoinstalater koji ne želi otići iz tvog stana nego nasrće na tebe, uberovac koji satima nakon vožnje još stoji parkiran ispred tvoje kuće jer si maknula njegovu ruku s koljena kad te vozio s izlaska kući... rečenici nema kraja.

Kad vam se dogodi ovakvo što, možete odmahnuti rukom, pokušati zaboraviti i nesvjesno strahovati svaki put kad se nađete u tramvaju u gužvi, u taksiju ili kod liječnika koji nije žena jer niste sigurni što se dogodilo, je li to normalno ponašanje zato što ste se nekome svidjeli ili je to ipak neprimjereno. To je siva zona u kojoj, kaže Nana, postoji jasno razlikovno pravilo: ako se morate pitati je li nešto seksualno uznemiravanje, onda uvijek - jest.

- Cijeli dan mi stižu poruke, čak mi se inboks u jednom trenutku smrznuo i zablokirao, popustio pod silnim pričama koje su se krenule slijevati. Inboks nije mogao podnijeti teret koji žene podnose svaki dan. Nisam sve ni uspjela objaviti, ali došlo je sigurno oko 1000 poruka žena iz regije - objašnjava Nana, koju u ovom trenutku slobodno možemo prozvati Instagram ratnicom koja je podigla glas stotina žena.

A sve je počelo odlaskom u kino prije tjedan dana.

Nana i njezin dečko Silvije Pleština veliki su filmofili, pa tako nisu propustili na kinoplatnu pogledati novi hit film redatelja Jaya Roacha “Bombshell” (“One su bombe”) sa Charlize Theron, Nicole Kidman i Margot Robbie u naslovnim ulogama, koji je nominiran za tri Oscara, a snimljen je prema istinitom događaju, slučaju seksualnog uznemiravanja u kompaniji Fox News.

- Ni sama ne znam koliko često idemo u kino dok ne pogledam mjesečni izvod kartice, a onda počnem računati koliko sam hrane mogla kupiti za taj novac. Ali nema veze, filmovi me isto hrane. Često dok sjedim pokraj svog dečka, a kinodvorana se počne zamračivati i kreće uvodna špica filma, pomislim: ‘Nema bolje stvari na svijetu’ - opisuje Nana. Svog dečka Silvija upoznala još tijekom studija na Fakultetu političkih znanosti koji su oboje pohađali, a zajedno žive već osam godina.

Pleština je poznat javnosti jer je sa samo 19 godina 2007. na kvizu “Tko želi biti milijunaš?” osvojio 250.000 kuna. Novac je potrošio na čašćenje frendova, opremanje stana i putovanja, ali i na ulaganje u burzu i fondove. Danas, pak, radi u digitalnom marketingu, a bavi se i sastavljanjem pitanja za “Potjeru” te kvizove po narudžbi.

- ‘Bombshell’ je jedan od filmova Me Too vala i odlično prikazuje seksualno uznemiravanje i zlostavljanje na poslu. Dojmilo me se što prikazuje ‘sivu zonu’ seksualnog nasilja. Siva zona obuhvaća neke dvojbene situacije seksualnog uznemiravanja oko kojih još nije dovoljno podignuta svijest kod žena. Mislim da nam nedostaje empatije za svakodnevno uznemiravanje koje žene doživljavaju na poslu, u školi, na ulici ili u javnom prijevozu. To se doživljava kao normalna stvar.

Ono što sam htjela jest povesti debatu na Instagramu kako bismo razmijenile iskustva i rasplele tu ‘sivu zonu’ te prestale te stvari nazivati ‘pipkanjem’, nego ih napokon nazvati imenom koje zaslužuju - seksualnim uznemiravanjem i napastovanjem - objašnjava Nana, koju na Instagramu prati više od 16.000 ljudi, mahom žena.

Iako Instagram inače uglavnom koristi za zabavu, objavljujući svoju svakodnevicu s dozom humora, fotografije s putovanja i crtice iz života, s ovim brojem pratitelja trenutačno je u poziciji da može povesti razgovor s većim brojem ljudi o temama koje ju zaokupljaju.

Tako je nakon povratka iz kina nakon videoporuke u kojoj objašnjava zašto bi sve žene trebale pogledati “Bombshell”, u jednom trenutku pitala svoje pratitelje: “Sigurno svaka od nas ima iskustva sa seksualnim uznemiravanjem: u školi, javnom prijevozu, na poslu, doma, na ulici... Jel’ tako?”.

I tada je krenula lavina.

Osjećaj odgovornosti

- Očekivala sam nekoliko iskustava u kojima će se govoriti o šlatanju u školi, trljanju u tramvaju, neumjesnim komentarima profesora ili šefova. Očekivala sam da ćemo se do kraja dana svi složiti da su to situacije s kojima se ne smijemo pomiriti te da ih ne smijemo tolerirati. Međutim, tema je u samo nekoliko sati postala puno teža i mučnija.

Poruke mi šalju žene svih dobi, od djevojčica od 14 godina do žena koje prepričavaju vlastita iskustva i iskustva svojih majki i žena iz obitelji. Odlučila sam objavljivati odgovore koji su mi počeli pristizati, jer je bilo puno priča koje se na prvu nisu činile strašnima, ali su žene zbog njih kroz život nosile strah, sram i poniženje. Htjela sam da se vidi kakav efekt na ženu može imati seksualno uznemiravanje, posebno ako se ponavlja tijekom cijelog njezinog života u gotovo svim segmentima društva - ističe Nana. Ubrzo, njezine objave skupile su više od 10.000 pregleda.

- Pročitala sam sve do jednu poruku i odgovorila na svaku od njih. Mislim da je moj odgovor minimum koji mogu pružiti ženama koje su se izložile sa svojim bolnim iskustvima, i to često s profila na kojima im stoji ime i prezime, fotografije njihove djece, muževa i kompletan život. Dok ih čitam, prvo se osjećam tužno, pa ljuto, pa odgovorno. Imam osjećaj odgovornosti objaviti te priče kako bi sve žene vidjele i znale prepoznati kad im se događa seksualno nasilje - objašnjava. Sama se, priznaje, nije susrela sa seksualnim uznemiravanjem.

- Imala sam sreću da me odgojila samosvjesna i snažna mama koja me od najranijih dana naučila da se zauzimam za sebe i da me nitko nema pravo maltretirati. No, ne odrastamo svi u istim uvjetima i nemamo svi isti odgoj. A opet, tu imate i drugu stranu, baš zato što sam se zauzimala za sebe često sam bila okarakterizirana kao ‘ona s dugom jezičnom’ ili ‘agresivka’. To vam je tako, društvo će vam zalijepiti etiketu kako god okrenete - rekla je Nana.

Voljela bih, kaže, da zajedno naučimo nove generacije da se pažnja iskazuje drugačije te da šlatanje, štipanje i fućkanje za djevojčicama u osnovnoj školi nije u redu. Na Instagramu joj se javilo i nekoliko djevojaka koje kažu da ih u školi nitko nije šlatao i da su tada bile nesretne, a danas uviđaju koliko je to apsurdno. Jasno je da nisu htjele grube dodire, nego malo pažnje, a pažnja se iskazivala samo kroz grubost i šlatanje. Zato Nana želi da sva djeca jednog dana znaju iskazati pažnju suprotnom spolu na pravi način.

Ako polazimo od postavke da gotovo svaka žena ima barem jedno iskustvo sa seksualnim uznemiravanjem, znači li to da je i gotovo svaki muškarac seksualni zlostavljač, odnosno da je barem jednom u životu napravio potez koji se može smatrati seksualnim uznemiravanjem, pitamo je.

Potpora dečka

- Ne mislim to, ali mislim da su obje strane zbunjene kad je riječ o toj ‘sivoj zoni’. Često muškarci čine nešto za što uopće nisu ni svjesni da je neprimjereno i zato je potrebna edukacija od djetinjstva. Potrebno ih je odgajati da znaju i razumiju razlike među nama te granice koje se nikada ne smiju prijeći.

Osim toga, prestanimo podcjenjivati muškarce uz opravdanja poput ‘boys will be boys’ ili ‘takvi su svi muškarci’, nego im dajmo priliku da budu bolji. Naučimo sve spolove dok su još djeca da je svaki oblik seksualnog nasilja neprihvatljiv - objašnjava Nana, kojoj je Silvije, kaže, bezrezervna potpora u svakom segmentu života, pa tako i sada.

- Prati storyje koje objavljujem, pa je i sam razvio dodatnu svijest o razmjeru ovog problema - dodaje Nana, koja ne želi da sve ostane samo na storyjima te se planira angažirati u jednom nadolazećem projektu o kojem zasad nije htjela govoriti.

- Smatram da se svijest mijenja te da se sve više govori o ovoj problematici. Unazad godinu dana je i inicijativa Spasi me (pod vodstvom Jelene Veljače, op. a.) učinila mnogo za podizanje svijesti kad je riječ o problemu nasilja. Sjećam se da smo Silvije i ja na prosvjedu na Tomislavcu stajali okruženi ženama, muškarcima i djecom te sam napokon osjetila pripadnost nekoj skupini.

Atmosfera je bila nabijena emocijama i svi smo osjetili taj tektonski pomak jer su se predlagale konkretne mjere koje bi utjecale na rad institucija i bolju zakonsku regulativu. Ipak, potrebno je da svi ulažemo dodatan napor kako bi se teme obiteljskog i seksualnog nasilja što češće nalazile u javnom diskursu. Jedino tako možemo mijenjati svijest - sigurna je Nana.

Može li se i tvoj potez razviti u nešto slično pokretu Spasi me, pitamo za kraj.

- Imam osjećaj da se ovaj moj spontani potez trenutno pretvorio u grupnu terapiju i voljela bih ženama pružiti i više od toga. Svakako razgovaram s udrugama i medijima te tražim način na koji bih mogla konkretnije pridonijeti ovoj temi - objašnjava Nana.

U našem je društvu postalo uobičajeno okriviti  žrtvu

Je li Nana Nadarević učinila dobru stvar objavivši tisuću iskustava seksualnog uznemiravanja na svom Instagram profilu i zašto se žrtvama lakše povjeriti nepoznatoj osobi na društvenoj mreži nego nekom bližnjem i prijaviti kazneno djelo, upitali smo psihologinju i blogericu Maja Vujčić Vračević, koja istražuje nove spoznaje u dječjoj psihologiji i psihologiji žena.

- Sve vrste seksualnog uznemiravanja, od blage, naizgled nevine opaske, ali s ružnom pozadinom, pa do seksualnog zlostavljanja koje je kazneno djelo, za žrtvu nose oblike stigme i srama jer je u našem društvu postalo gotovo uobičajeno okriviti i preispitivati žrtvu - što je ona napravila da je to zaslužila, odnosno što je napravila da se dovela u tu situaciju. Često i sam počinitelj krivnju preusmjerava na žrtvu s izgovorima, primjerice, da se nisi u uredu tako provokativno odjenula, ja te ne bih ni pipnuo, da nisi imala toliki dekolte, da nisi sjela u auto...

Zbog toga žrtvu prati stalan strah od osude i srama, osjeća krivnju, pa joj je teško o svemu naglas progovoriti. A kada se žrtve i odluče progovoriti, ponovno proživljavaju traumu jer sustav i okolina ne djeluju podržavajuće, nego ponovno osuđuju žrtvu. Primjerice, pogledajte samo to opetovano ispitivanje i prepričavanje zlostavljanja, prvo policiji, pa državnom odvjetništvu, pa na prvom, trećem, petom ročištu... Trauma se samo produbljuje i tjera žrtvu u sram i osjećaj krivnje. Stanje se tako zapravo samo pogoršava - objašnjava psihologinja.

- Društvene mreže nude nam anonimnost, možete ispričati svoje iskustvo, postići olakšanje bez reperkusija. Vidim te, čujem te, nisi sama - to su tri poruke koje žrtve trebaju i moraju dobiti kroz neku vrstu podrške, bilo da se radi o bližnjima, udrugama, inicijativama ili Instagram objavama. Prema tome, Nana je učinila odličnu stvar, jer svatko treba progovarati o ovakvim temama, bilo da ste Instagram influencer ili mama koje želi naučiti dijete čiji su i koji dodiri primjereni. - ističe psihologinja Vujčić Vračević, koja smatra da prosvjedi i ovakve Instagram borbe potiču pozitivnu klimu u društvu i da je to svakako korak naprijed.

- Od inicijative Spasi me, koju svakako podržavam, dogodila se promjena u načinu razmišljanja, no sada je potrebno da se te promjene preslikaju i na institucije - naglašava psihologinja.

Sanja Sarnavka: Ovakvi slučajevi često osnažuju žene i potiču ih da kažu što ih tišti

O tome zašto je toliki broj žena odlučio preko Instagrama podijeliti svoje priče s Nanom Nadarević razgovarali smo i s aktivistkinjom Sanjom Sarnavkom. - Vjerojatno su te žene podijelile svoja iskustva i s nekim od svojeg užeg kruga ljudi, ali dosad nisu izlazile u javnost. No, ovakvi slučajevi u kojima javne osobe, a ne samo udruge i feministkinje kojih se svi boje i misle da su čudne, pokrenu priču o zlostavljanju, često osnažuju žene i potaknu ih da ispričaju nešto što ih tišti - kaže nam gospođa Sarnavka pa uspoređuje taj “val” dijeljenja iskustava o seksualnom zlostavljanju s Nanom Nadarević s onim koji se dogodio uz pokret #spasime.

- Tu je sa svojom pričom u javnost, među ostalima, izašla Edina Dedić, koja je odlučno dala do znanja da je svjesna da se ne treba sramiti situacije u kojoj se našla jer je ona ta koja je žrtva. To je i brojne druge potaknulo da progovore, žene su svojim groznim pričama pokazale koliko je u ovome društvu različito biti žena i biti muškarac. Na #spasime prosvjedu u konačnici se skupilo oko 10.000 ljudi, i žena i muškaraca, koji su pokazali da su svjesni diskriminacije i povreda prava žena - priča.

A u povredu tih prava, kaže Sarnavka, itekako ulaze trljanje u autobusu, šlatanje, diranje bez dozvole, pipkanje u taksijima, neprimjerene poruke i dodiri na radnom mjestu, odnosno sve one situacije koje su se donedavno smatrale “sivom zonom” seksualnog zlostavljanja. - Gotovo da nema žene koja nije doživjela takav oblik zlostavljanja. Da stvar bude gora, ženi bi zbog toga bilo nelagodno i dobila bi salvu uvreda ako bi na nešto takvo reagirala. Vrijeme je da se promijeni to da se žrtve srame, a nasilnici ne.

To su situacije koje rijetko doživljavaju muškarci. Prije je bilo normalno da frajeri na cesti fućkaju ženi, a ženu bi u obrnutoj situaciji svi osuđivali. I sama sam se kao mlada nalazila u takvim situacijama. Jednom sam doživjela da me frajer u prolazu pljesnuo po stražnjici, na što sam se pobunila. Moja starija sestra se sledila od straha jer je krenuo prema meni, no ja sam ga pitala što bi učinio da mu netko tako ‘tresne’ sestru, na što mi se on ispričao - sjeća se Sarnavka.

Iako se još često događa da se žensko tijelo “komentira i vrijeđa ako žena nije ljepotica, iz čega proizlazi i diranje te zlostavljanje”, Sarnavka vjeruje da smo kao društvo na dobrome putu da veliki dio javnosti bude senzibiliziran na takve problema. - Ovo više nije borba usamljenih grupa žena. Nedavno smo svjedočili i slučaju policajke koju je šef seksualno zlostavljao pa je na sudu oslobođen.

U samo 24 sata prikupili smo dvostruko od svote novca koja je bila potrebna da policajka podmiri sudske troškove, jer ju je sustav uz sve još odlučio i kazniti. Ipak, nama je bilo iznimno važno to što su i mediji pokazali da ovakvu presudu smatraju nepravednom i što su građani donacijama također barem djelomično pokušali ispraviti nepravdu.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo