MILIJUNAŠI NA 2 KOTAČA

'Treniramo ih, masiramo i pazimo da ne budu gladni 180 dana godišnje. Ovo je posao iz snova'

    AUTOR:
    • Hrvoje Slišković

  • OBJAVLJENO:
  • 19.12.2017. u 08:18

www.portraitofanathlete.com

 

Sunčani Hvar nepuna je dva tjedna bio domaćin priprema jedne od najboljih svjetskih biciklističkih ekipa, a prije dvije godine sunce je obasjalo i sedmero hrvatskih zaljubljenika u ovaj sport nakon što je Kraljevina Bahrein, odnosno princ Naser bin Hamad Al Kalifa, odlučio stvoriti profesionalnu momčad Bahrain-Merida.

Bivši proslavljeni biciklist Vladimir Miholjević, danas, među ostalim, sportski direktor i trener, najeksponiranija je osoba iz našeg kontingenta u Bahrain-Meridi, ali i najzaslužnija za to što je veći broj Hrvata dobio priliku raditi u biciklističkom “Premiershipu”. Poput Slavena Bilića koji posvuda sa sobom vodi svoj stožer od povjerenja. Rijedak, ali vrlo pohvalan slučaj. Da im ne vjeruju i da nisu kvalitetni, ne bi ih vodili sa sobom…

- Skidam mu kapu za sve što je napravio za nas i hrvatski biciklizam. I za dolazak na Hvar, i za dovođenje u momčad - kaže tijekom razgovora Marina Boduljak, jedina ženska osoba koja je cijelu sezonu s ekipom.

Marina Boduljak

 

Strast za poslom

Kao i većina, Marina ima ozbiljan biciklistički background. Tu su natjecatelji koji su zanat tesali u Sloveniji, Austriji, Švicarskoj, Azerbajdžanu. Lijepo ih je slušati s kojom strašću pričaju o poslu od kojeg bi mnogi okrenuli glavu i kako se drže zajedno. Kad god se nekome od njih otvorila prilika za napredak, potrudili su se da u što skorije vrijeme ekipu obogate s još Hrvata. Na službenoj stranici momčadi Marina Boduljak predstavljena je kao fizioterapeut, ali ona je, kao i ostali, mnogo više od toga.

- Prvenstveno sam maserka, studiram osteopatiju, ali najviše volim kad se moje radno mjesto opisuje kao soigneur.

Francuska riječ, čiji bi jednostavniji prijevod bio “onaj koji se brine”, u svijetu biciklizma ima posebno značenje…

- Osim što masiramo, a tada smo, ako treba, i rame za plakanje, i mama i tata vozačima, naš posao je mnogo više od toga. Nikad neću zaboraviti start Tour de Francea kad smo u prvoj etapi zbog strašne nesreće ostali bez najboljeg vozača, Izaguirrea. Izgubili smo lidera ne samo za utrku, nego i za mjesece poslije toga. U tom trenutku nitko nije znao koliko su ozljede ozbiljne, osim da su teške, i tu smo se pokazali kao prava obitelj. Držali smo se za ruke i vraćali dobro raspoloženje vozačima, pokazali im da smo i dalje uz njih - na trenutak je zastala, udahnula pa nastavila s “uobičajenom” pričom…

- Uoči etape pripremamo im kolače od riže i male paninije koji se motaju u folije i dijele vozačima tijekom utrke u “feeding zonama”, brinemo se o pranju odjeće, čistimo automobile u kojima se voze ostali članovi ekipe, punimo bidone napicima, u torbe im stavljamo dodatne stvari za kišu, oni koji ranije jure u hotel obavljaju check-in, raznose prtljagu po sobama kako vozači ne bi gubili ni sekundu…

 

Vrhunski tim

Brojnima ovakve stvari nisu nimalo glamurozne, ali junaci ove priče nisu “obični ljudi”. U očima svih s kojima sam pričao izbijali su strast i ponos. Njihovo pogonsko gorivo je ljubav prema biciklizmu...

- Ničega se ne sramim iako u ekipi radim stvari koje inače ni po svojoj kući ne bih radila. Neka si drugi ljudi misle što god hoće, ali predivno je biti dio vrhunske biciklističke ekipe. Tijekom Tour de Francea 30 sam se dana budila u sedam ujutro i ne bih prestajala s poslom do 23 sata. Zvuči naporno, ali meni je to bio najljepši i najlakši posao.

Impresivno je i međusobno poštovanje između vrhunskih vozača, na čelu s jednim od samo šest biciklista koji su u povijesti osvojili sva tri Grand Toura, Vincenza Nibalija, i ostatka ekipe, a na Hvaru ih je bilo više od 70. Pitanje je međusobnog povjerenja jer se u svakome od njih, u njihovim rukama i nogama, krije sekunda ili dvije koja može odlučiti pobjednika utrke.

Marina na utrkama i pripremama godišnje provede između 160 i 180 dana. S obzirom na takav itinerer, velika je sreća da ni osobna ljubav ne pati. U ljubavnoj je vezi s mehaničarem u ekipi Massimom Demarinom

Massimo Demarin

 

- Ovako je najljepše. Imamo posao iz snova i radimo ga zajedno…

Massimo Demarin je 20 godina bio natjecatelj i takvo iskustvo mu je stvorilo prednost u konkurenciji s drugim mehaničarima…

Odlučuju milimetri

- Mogu predvidjeti njihove želje i očekivanja, ali ništa od toga ne bi bilo bez strasti prema biciklima. I dok sam bio vozač znao sam da ću ovako nastaviti karijeru. Posao je stresan, ali ne može biti drugačiji kad jedan detalj, jedan milimetar u visini sjedala ili položaju volana može vrijediti milijun eura.

U ekipi je ukupno devet mehaničara, a na velikim utrkama uz ekipu su četvorica. Ako u utrci nastupa devet vozača, oni se brinu za 45 bicikla.

- Podijeljeni smo među one koji voze kamion i koji u vozilima ekipe prate vozače. Najveći posao je nakon utrke, tada servisiramo i peremo bicikle. Ritam je ponekad ubitačan, ali, kao što sam rekao, bez strasti ne možeš biti dio biciklističke ekipe. Ujutro, uoči starta, samo napumpamo gume, provjerimo prijenose… Doručkujemo kao normalni ljudi - nasmijao se i Demarin.

I potražio još riječi kojima bi potvrdio da radi posao iz snova…

- Još ima dana kada ne shvaćam da sam dio ekipe iz svjetskog vrha. Radim na Giru, Touru… kao da sam na Marsu, na nekom drugom svijetu. Vjerujte mi, postoje ljudi koji bi platiti da mogu ovo raditi. Neki će odmahnuti rukom i samo reći “on je mehaničar”, ali ja sam ponosan na svoj posao.

Alan Dumić

 

Drugi hrvatski mehaničar u ekipi je Alan Dumić.

 

- Vozači cijene nas iz sjene jer svi radimo za tu sekundu, dvije, tri bolje vrijeme… Staviti vozača u pravu poziciju je ravno Nobelovoj nagradi i na tome svi rade. Cijelu prošlu sezonu prošao sam s Nibalijem. Ne ponaša se kao zvijezda, nego je momčina na pravome mjestu. Zapaža niz detalja kako bi se smanjio otpor tijekom vožnje i popravio rezultat.

Dumić je često u vozilu koje tijekom utrke prate vozače…

- Najteže mi je kad čujem da je netko pao. Kad sam prvi put vidio krvavo lice, slabo mi je bilo.

Juraj Ugrinić

 

Najnoviji Hrvat u ekipi je Juraj Ugrinić, i službeno u dvojnoj ulozi: fizioterapeut i vozač autobusa. Nedavno je napravio transfer iz švicarske momčadi u Bahrain-Meridu. I on je bio biciklistički prvak Hrvatske, a kad se pruži prilika, Liga prvaka se ne odbija.

- Osim što masiram, zadužen sam i za vožnju 14 metara dugog autobusa. Radio sam u najuređenijoj zemlji na svijetu, ali Bahrain je, ipak, Bahrain. Bolje financije, Pro Tour… Ovakva ponuda se ne odbija.

Miholjević nije jedini hrvatski “šef” u Bahrain-Meridi, dobrih rezultata ne bi bilo ni bez chefa Vlade Hrvatina

Kuhar Vlado Hrvatin (lijevo)

 

- Radio sam u restoranima u Francuskoj i Italiji, ali nema veće časti nego kuhati za šampione.

Ovdašnji šampion je, to ste već saznali iz većeg dijela ovog teksta, Vincenzo Nibali…

- Prava faca, kul tip. Kao i ostali vozači, i on je svjestan koliko je prehrana važna za organizam i samim tim za rezultate. Ne može se dogoditi da se itko od njih želi prošvercati, nagovarati nas da im skuhamo nešto drugo - nasmijao se Hrvatin.

Gotovo cijelu prošlu godinu proveo je na putovanjima, ove godine mu je lakše jer ima pomoćnika.

- Budimo se prije sedam, a na spavanje ne idemo prije ponoći. I tako iz dana u dan. U svakom hotelu imamo svoj kutak, dio kuhinje gdje spremamo hranu po napucima nutricionista.

 

Gladni kao vukovi

Često u golemim količinama, posebno u danima u kojima se tijekom iscrpljujućih etapa potroši i do 8000 kalorija pa dnevno pojedu ono za što “normalnima” treba tjedan dana. Bicikliste već u autobusu čeka hrana kojom kreću u obnovu organizma, poput, primjerice, čiste kuhane riže koju začine s “tonom” meda. I smažu za čas…

- Gladni su kao vukovi, ha ha…

Svi će redom reći kako s ponosom nose boje Bahreina, ali većina njih još nije imala priliku posjetiti “maticu” i upoznati se s vlasnikom. Jedan od onih koji je “opipao” 30-godišnjeg vlasnika momčadi, šeika Nasera bin Hamada Al Kalifu, je Ozren Müller, “glasnogovornik”.

- Nije ni blizu naših stereotipa o arapskim bogatašima. Da je takav, vozio bi se u pozlaćenom automobilu i kupio nogometni klub u Engleskoj. Princ Naser je sportaš koji je mogao kupiti nastup na Ironmanu, ali nije želio nastupiti sve dok se svojim sportskim rezultatom ne kvalificira. Veseli se svakom dobrom rezultatu, on je jedan od nas i najradije bi bio s nama u trenirci, ali mu protokol to ne dozvoljava. Predsjednik je olimpijskog odbora, ima štalu sa 450 konja, bavi se sokolarstvom… Sin je kralja, ali i veliki sportaš - priča Müller.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo