Svoju pravu svrhu, na sreću, nikada nisu ispunili. U vrijeme prijašnje države bili su vojna i javna tajna o kojoj se pričalo ispod glasa, a uskoro bi mogli postati javno dobro otvoreno svima koje zanimaju povijesne okolnosti iz vremena Hladnog rata i koje bi lokalnim zajednicama trebalo donositi dodatni prihod. Bunkeri koje je tadašnja JNA gradila u 50-im godinama prošloga stoljeća kako bi se u vrijeme kada je svijetu prijetila nova ratna kataklizma “obranila od vanjskog neprijatelja”, trebali bi osvježiti i ojačati turističku ponudu istočne Hrvatske. Konkretno, Aljmaša u hrvatskom Podunavlju.
Prva ideja
- Mnoštvo je ljudi u svijetu kojima je infrastruktura iz doba Hladnog rata zanimljiva i atraktivna, o čemu svjedoče i nama najbliži primjeri s bunkerom u Nacionalnom parku Paklenica te u susjednoj Sloveniji. Kako ja dolazim s područja općine Erdut u čijem je sastavu Aljmaš, upoznata sam s postojanjem bunkera iz hladnoratovskog doba koji su izgrađeni u Aljmašu,pa sam predložila čelnicima Općine Erdut i Osječko-baranjske županije da krenemo u osmišljavanje priče koja bi trebala rezultirati otvaranjem bunkera za javnost - priča nam Snježana Brzica, pomoćnica ministra turizma i svojevrsna kuma ovog potencijalnog projekta. Ističemo potencijalnog, jer on ponajprije ovisi o tome hoće li Europska unija prepoznati ovu priču i ocijeniti je dovoljno atraktivnom za sufinanciranje.
Muzej i multimedija
Uređenje bunkera u muzej ili multimedijsku dvoranu koja bi trebala pričati priču o Jugoslaviji u doba Hladnog rata te svim okolnostima koje su do njega dovele, odnosno vojnim i političkim odnosima između država s jedne i druge strane željezne zavjese, naime planira se putem osječke Regionalne razvojne agencije nominirati kao projekt prekogranične suradnje sa susjednom Mađarskom. Koja također na području Pečuha ima takve bunkere, građene s istom svrhom i u isto vrijeme. Naravno, Mađarska je bila s druge strane željezne zavjese, a dvije susjedne države tada su bile neprijateljske. Konačno, bunkeri su s obje strane granice građeni kao obrana jednih od drugih i obrnuto. Sada bi, pak, Hrvati i Mađari zajedničkim snagama trebali povući novac iz Bruxellesa kako bi podsjetili na prošlost, na neki način je i oživjeli.
- Svi smo mi znali što je to bilo, ali nitko o tome nije smio pričati. U Aljmašu su dva identična bunkera. Jedan je ispod Kalvarije, našeg križnog puta u sklopu Svetišta Gospe od Utočišta, a drugi je ovaj - pokazuje nam Ivica Stanković, predsjednik VMO Aljmaš i općinski vijećnik u Erdutu, velika poluotvorena željezna vrata u surduku koji nadvisuje moćni Dunav. Oko nas su vikendice, uglavnom Osječana. U vrijeme kada je bunker građen tu nije bilo nikakvih građevina.
Izlaz na Dunav
- Naši stari pričali su da su znali za vojsku, ali ne i što rade. To se tek kasnije doznalo, a čak su trojica vojnika, inženjeraca, koji su gradili bunkere ovdje upoznali svoje supruge i poslije odsluženja vojnog roka ostali u Aljmašu. Međutim, o bunkerima nisu pričali - rekao nam je Stanković. - Niti jedan od te trojice danas nije među živima - dodao je dok s njim te Davidom Sušcem, donačelnikom Općine Erdut, i Dominikom Jungom, općinskim vijećnikom iz Aljmaša, ulazimo u utrobu surduka. Ovaj je ulaz, inače, sve do sredine 90-ih bio zatvoren betonskim gredama nad kojima se nadvio divlji bršljan. Skriven od pogleda. Svjetla nema pa nam pomažu lampe. Iako je izgrađen prije više od 60 godina, bunker izgleda nevjerojatno očuvano. Čak je i boja njegovih zidova još bijela. Unutrašnjost je, pak, vrlo jednostavna. U biti je riječ o dva tunela dužine po 200-tinjak metara, koji vode prema dunavskoj strani, a na čijim su krajevima, kažu naši vodiči, “mjesta za topove koji su bili usmjereni prema Dunavu za slučaj napada s riječne strane”.
U sklopu bunkera jedna je tzv. obična prostorija, pretpostavlja se oružarnica, ali i po dvije s dvostrukim blindiranim vratima. U njima nalazimo cijevi sustava ventilacije, ali i zahrđale konstrukcije četiri viseća kreveta, iz čega zaključujemo da su to bile spavaonice za vojnike. Nevjerojatno je da se kotač na vratima i danas normalno okreće.
Povjesničar Tvrtko Jakovina o povijesnoj vrijednosti kompleksa: 'Tu je dokaz da tadašnja SFRJ i Mađarska nisu baš bile isto'
Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, povjesničar i autoritet za teme iz 20. stoljeća, napose 2. svjetski rat i Hladni rat, smatra da bi ova ideja mogla biti atraktivna “jer je na neočekivanom mjestu, ali ne može konkurirati bunkerima kod Viteza i Bihaća”.
- Albanci su u takvim bunkerima radili diskoklubove, ali za turizam bi se moglo nešto napraviti, nekakva depadansa Hladnog rata, Muzej života na granici ili nešto slično, no nisam siguran da će priča uspjeti jer je tu nekoliko problema. Osnovni je taj što se to ne uklapa u narativ naše sadašnje vlasti jer taj bunker dokazuje da su bile razlike između Jugoslavije i Mađarske. Poznato je, naime, da je Tito najveće probleme u to doba imao upravo s mađarskim Staljinom, Matyasom Rakosijem, i zbog njega je iz Jugoslavije prema Mađarskoj bio veliki animozitet. Tu je priču nemoguće ispričati iz sadašnje Hrvatske tako da bude dovoljno istinita i atraktivna jer biste Jugoslaviju morali pokazati pozitivnijom nego što je želimo gledati. Ja bih je osmislio tako da se poštuju pravila struke, a to u ovom trenutku neće ići jer će morati prikazati slojevitu prošlost koja će Jugoslaviju pokazati barem boljom od Rakosijeve Mađarske, a to ne ide, jer smo mi, po novom, bili najgori, usporedivi sa Sjevernom Korejom - komentirao je pomalo cinično Jakovina.
Sklonište za bolesnike
- Ovo je bio tzv. bojni bunker, dok je onaj u centru, ispod Kalvarije, bio namijenjen za smještaj pacijenata iz osječke bolnice u slučaju napada. U selu je još jedan manji, zapovjedni bunker - kažu sugovornici, koji mnogo očekuju od uređenja bunkera.
- Puno ljudi nije se ovdje vratilo nakon mirne reintegracije. Oni koji jesu okrenuli su se vinogradarstvu, vinarstvu i kontinentalnom turizmu, a ova priča bi se sjajno uklopila u našu ponudu - ističe Sušac, dok Stanković dodaje kako pokraj Aljmaša, koji ima i riječnu luku, godišnje prođe oko 400 kruzera, uglavnom s američkim turistima “kojima bi ovo sigurno bilo zanimljivo”. Brzica je istaknula i kako bi se taj projekt “sjajno uklopio u cikloturizam, pri čemu bi Aljmaš bio završna postaja svojevrsne turneje po bunkerima s jedne i druge strane željezne zavjese”. Međutim, za to treba osigurati EU novac, na čemu već rade stručnjaci RRA. Važan korak učinjen je i na nedavnoj sjednici Vlade u Osijeku kada je donesena odluka da se vlasništvo nad bunkerom s MORH-a prenese na Osječko-baranjsku županiju i Općinu Erdut.
Urediti i njemačke bunkere
- Sada kada je to u vlasništvu lokalnih jedinica imamo prvi preduvjet za nominiranje, ali već smo i prije počeli s pripremama tako da ćemo i mi i Mađari biti spremni kada početkom 2018. bude raspisan natječaj. Svatko će raditi svoju priču, a mi ćemo u svoju uključiti povjesničare kako bismo što vjernije prikazali okolnosti iz onoga doba - rekao je Stjepan Ribić, direktor RRA Osijek, dok je Brzica istaknula da je intencija “prikazati kako je to bilo, što se radilo, za što se pripremalo...”.
U sklopu projekta bit će predloženo i uređenje dva manja bunkera u Batini ispod poznatog spomenika Pobjede u čast poginulih pripadnika ruske Crvene armije. Ta dva bunkera zapravo su njemački bunkeri iz 2. svjetskog rata i oni će, naravno, pričati neku drugu priču.