Možda nisu prvi put vidjeli more, ali su zato, barem većina njih, prvi put izašli iz svoje zemlje i uživali u istinskoj slobodi. Naime, tinejdžeri i tinejdžerice franjevačke mladeži od 14 do 17 godina iz Palestine ovih dana prvi put ljetuju u Hrvatskoj, u organizaciji njihove franjevačke župe u Betlehemu, a njihov prvi dojam o Hrvatskoj je “mi bismo ovdje najradije ostali”.
Zatekli smo ih u društvu njihova vodiča, 35-godišnjeg fra Sandra Tomaševića iz Rijeke, dok obilaze pulsku Arenu, nakon čega su se uputili prema Poreču i Rovinju. U Istri borave od 31. srpnja do 6. kolovoza, i to u kampu Veli Jože u Savudriji. A planovi su im veliki. Nakon Istre idu do Kvarnera, pa na Plitvička jezera. Nakon dolaska već su obišli Zagreb i Trsat tako da im je put do Savudrije iz Palestine trajao 24 sata.
- Kada smo došli ovdje, najprije smo bili oduševljeni ljepotama Hrvatske. A drugo što nas je oduševilo taj je osjećaj slobode. U Palestini te svi stalno osuđuju i stalno imaš osjećaj da si nešto kriv. Čak i kada napraviš nešto dobro, ljudi te diskriminiraju. Dakle, uvijek si u krivu, što god učiniš. Ovdje svatko radi što želi, nitko nikoga ne gleda. Možeš biti ono što jesi. To je fantastičan osjećaj zbog čega se najradije ne bismo vratili - otkrili su nam Christine Ateeg, Razan Murcus i Antone Hosh, koji guštaju u svakoj sekundi u Istri. Dodaju da su oduševljeni i spomenicima kulture iz svih povijesnih razdoblja, prirodom kakvu ne viđaju svaki dan, ali i morem i kupanjem.
- Imate jako puno stabala. Kod nas u Palestini krajolik je sasvim drugačiji. Uživam u tom zelenilu. I more je super. Naše je puno slanije od vašeg. I ljudi su jako dragi i ljubazni. Ovdje je i puno čistije - priznaje nam kroz smijeh 14-godišnja Christine na odličnom tečnom engleskom jeziku.
Djevojke žele biti detektivke
Naime, ovi mladi ljudi gotovo svi, uz arapski, govore perfektno engleski jezik, a među njima ima i onih koji idu u američke srednje škole. Trinaestogodišnji Antone je jedan od njih. On namjerava jednoga dana biti terapeut ili glazbenik, a svoju će sreću na studiju pokušati naći u Italiji.
- Kada završim srednju školu, neću ostati u Palestini. Ovo mi nije prvi odlazak iz zemlje. Naime, majka mi je iz Hondurasa pa sam bio tamo, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. U Hrvatsku sam se zaljubio i predivno mi je što me ovdje nitko ne gleda ili mi ne govori kakvu imam majicu ili slično. U Palestini, kod nas doma, to je svakodnevna stvar. Nije da nas tako gledaju jer smo katolici, to je općenito mentalitet s kakvim se susrećemo. Možda je kod vas u Hrvatskoj to jednostavno jer imate pretežno samo jednu vjeru. Kod nas je suživot triju vjera - priča nam Antone u ženskom društvu. Naime, na ovaj put zaputilo se 15 djece, od kojih su trojica dječaci. Zanimljivo je da izvan Palestine svoje obrazovanje žele naći i Christine te 15-godišnja Razan, a obje žele biti detektivke. One idu zajedno u razred.
- Planiram otići u New York i tamo studirati - priznaje nam Razan.
Kako nam kaže vođa njihova puta, fra Sandro Tomašević, ovo je prvo takvo putovanje mladih Palestinaca u Hrvatsku, a župa Betlehem htjela im je to omogućiti jer inače rijetko imaju priliku vidjeti svijeta. Em zbog političke situacije u tom dijelu svijeta, em zbog financijske nemogućnosti.
- Prije godinu dana razgovarao sam sa župnikom župe Betlehem, fra Ramijom, i imali smo ideju kako bismo doveli djecu iz naše župe u Hrvatsku. Naravno, oni si to zbog ekonomsko-političke situacije koja vlada u Palestinskoj samoupravi ne mogu priuštiti. Ovim putovanjem htjeli smo ih izvući iz te situacije i donijeti im nešto novo, a to je sloboda i ljepota naše zemlje. Ne samo turistička. U kampu Veli Jože u Savudriji, gdje smo smješteni, imamo i duhovnih sadržaja. U susret su nam izašli razni donatori, a i sve ulaznice za parkove dobili smo stvarno po jako niskim cijenama - rekao nam je fra Sandro dok smo čekali mlade Palestince da obiđu Arenu. Sretan je što je njihov pothvat uspio, ali ne samo to. Sretan je i što su oni prezadovoljni što su došli i što su oduševljeni njegovom domovinom. Baš zato želi s ovim projektom nastaviti i iduće godine.
- Lijepo ih je gledati kako su sretni i zadovoljni. Prvi dan kada su došli, rekli su da se ne žele više vratiti. Mogu disati punim plućima. To je nama normalno i možda više to ne znamo cijeniti, okrenuti smo svojim problemima. A kada ovako netko dođe, onda stvarno vidimo kako je kada netko ima problema. A i prije puta svi su pitali kada ćemo konačno krenuti jer su jako željeli vidjeti Hrvatsku. I u Palestini se zna za nas te svi govore kako smo lijepa zemlja. Jedino ne znaju točno gdje se nalazimo. Kada sam im govorio o Hrvatskoj, smještali su nas negdje pokraj Rusije pa su ostali iznenađeni što let avionom od Tel Aviva do Zagreba traje samo tri sata - priznaje nam ovaj franjevac koji je u Palestini u službi već nekoliko godina. Vratio se u Svetu zemlju nakon što je nekoliko godina nakon zaređenja bio župni vikar u zagrebačkom naselju Siget. Naime, fra Sandro je najprije studirao teologiju u Zagrebu, a potom je studij teologije tri godine nastavio u Jeruzalemu i tada se vezao za tu zemlju. Znao je da će se tamo vratiti.
- Jednostavno me to vuklo natrag. Htio sam neko vrijeme biti župnik, ali sam znao i da se želim vratiti u Svetu zemlju. U Svetoj zemlji sada je deset hrvatskih franjevaca, a ja sam u župi Betlehem već dvije godine. Ona se ne brine o svojim župljanima samo u duhovnom smislu, nego i materijalnom. Imamo stipendije humanitarne naravi, potaknuli smo i tri-četiri projekta kojima smo omogućili našim župljanima, koji nisu u stanju platiti stanarinu, stanovanje u Betlehemu. Franjevački red ovdje je aktivan više od 800 godina. Jedini su koji su očuvali vjeru na ovim prostorima. Mi se, dakle, skrbimo za takozvano živo kamenje. Broj kršćana se smanjio zbog političke situacije koja je nastala, ali i ekonomske. U Betlehemu je pretežna vjera islam. Nekada je na tom području 99 posto populacije bilo kršćanske vjere, sada je to tek 15 do 20 posto, a u našoj župi baratamo brojkom od šest tisuća katolika i pet tisuća kršćana ostalih denominacija - priča nam fra Sandro.
Dodaje da su ljudi tamo praktični vjernici. To znači da jako puno drže do crkve, svake su nedjelje na misi, redoviti su na ispovijedima i svim ostalim aktivnostima kao što je to nekada bilo i u Hrvatskoj. Obiteljske vrijednosti na prvome su im mjestu, a vjerski se vođe posebno cijene i poštuju. Vjera se prakticira na dnevnoj bazi, a samo u njihovoj župi je 13 župnih zajednica.
- Tu župnik još ima figuru autoriteta kojega se sluša. Ljudi se župnicima povjeravaju sa svojim osobnim problemima - priča nam mladi franjevac.
Naučeni na suživot
Dodaje da je život na tom području, koje je poprilično izolirano, posve drugačiji od onoga u Hrvatskoj. Ipak, nije sve kao što se govori u vijestima.
- Nema toliko sukoba i napetosti kao što se možda može dobiti dojam kada gledate vijesti. Hvala Bogu, nije tako. Napetosti su više-manje svedene na pojas Gaze i područja gdje se sukobljavaju Palestinci s policijom Izraela, ali to nije toliko koliko je bilo prije. A tome svjedoči velik broj hodočasnika i ostalih posjetitelja koji dolaze u Svetu zemlju, njih oko osam milijuna. Živi se normalan svakodnevni život, iako se Palestinci ograničeno kreću zbog check-pointa.
Ne bih rekao ni da postoje trzavice između stanovništva islamske vjere, koji su u većini, i onih kršćanske vjere. To je jedan narod s dvije vjeroispovijesti. Palestinci islamske vjere nisu u povlaštenom položaju zbog toga što su u većini. Svi su naučili živjeti u suživotu. Ponekad se dogodi neki incident, ali to nije česta pojava. Ali ipak, kada prvi put dođete tamo, naravno da doživite kulturološki šok i prestrašite se. I meni je bilo tako dok se nisam navikao. Jer, ljude u Palestini od Izraela ne dijeli samo fizički zid, nego, nažalost, i onaj mentalni u glavi - priča nam svoja iskustva fra Sandro.
Kaže da je ponekad teško odrastati u takvoj sredini gdje ne postoji potpuna sloboda, zbog čega se mladim Palestincima u Hrvatskoj to sviđa više od mora, Arene i spomenika.
- Oni su na to naviknuti. Primjerice, praktički do posljednjeg dana nismo znali hoćemo li krenuti na ovaj put ili nećemo, iako smo karte, zahvaljujući našim sponzorima, već bili kupili. Avion nam je išao u 4 ujutro, a dozvole smo dobili prethodni dan u 17 sati. Jesu li djeca bila razočarana? Nisu. Oni su se već pomirili s tim da ne idemo, tako da su bili oduševljeni kada su čuli da su ipak svi papiri gotovi. A ima ljudi koji nikad nisu napustili Palestinu, niti će to moći. Ljudi su se s tim pomirili - priznaje fra Sandro.
Toga su svjesni i mladi Palestinci koji kažu da je to njima sasvim normalno.
- Da, do posljednjeg trena nismo znali što ćemo. Već smo mislili da nećemo niti doći, ali su se u posljednji tren stvari promijenile. Doduše, za Hrvatsku je bilo puno lakše dobiti dokumente nego, primjerice, za SAD - kaže nam Antone.
Što se tiče hrvatskih franjevaca u Svetoj zemlji, fra Sandro kaže da ih je trenutačno tamo deset. Napominje da ih je toliko jer je povezanost Hrvatske i Svete zemlje uvijek bila jaka.
- Ta tradicija traje već 800 godina. Hrvatski franjevci su jako pridonosili Svetoj zemlji i životu tamošnjih stanovnika. Imamo, naravno, studente koje šaljemo u Jeruzalem, a posljednjih godina imamo i puno misionara koje šaljemo na sveta mjesta. A ona je za nas “biser-misija”. To je i prva misija nas franjevaca - zaključuje fra Sandro.