Žena-kraljica. Majka još nije postala, a kroz smijeh nam kaže: "Doći će i to, sve u svoje vrijeme!" Od prve jutarnje budilice, kad pali motore na superbrzi pogon već u 4.30 ujutro, do poljupca za laku noć, kad umorna zaspe, ona doslovno ne staje. Sve mora funkcionirati, piše Slobodna Dalmacija.
Posao mora biti odrađen, baš kao i trening na popularnom kaštelanskom "crossfitu“, a za kraj dana vrijeme odvaja za svog dugogodišnjeg dečka. Ostaje samo jedno pitanje – tko je pobogu ta svestrana i marljiva Kaštelanka?
Evo i odgovora. Ona je Ivana Pelivan, 34-godišnja diplomirana ekonomistica, zaposlena u obiteljskoj mesnici i tvornici suhomesnatih proizvoda gdje se suši i najbolji pršut koji je dobio zlatnu medalju na nedavno održanom sajmu u Sinju.
Ona je kćerka Mirana Pelivana Mrkija. To vam je onaj snagator šta ga 20 godina na radošićkoj bikijadi nikad niko nije bacija na ruku. Radi, kako nam kaže, sve i svašta, od čišćenja mesnice u 5 ujutro, vođenja papira, prodaje, nabave... Ama baš sve.
Nosim meso, višan ga, perem podove
- Moj dan kreće od 4 i po ujutro kad ustajem i sređujem se za odlazak na posao u mesnicu, gdje u 5 sati majka i ja vadimo meso na izloge kako bi mesarima bilo sve spremno. Nakon toga kuham kavu i 45 minuta zajedno s majkom uživam u ispijanju i surfanju po Instagramu.
Ja u svom filmu, pratim šta ima novoga, tko je što objavio, tko je gdje otputovao, tko je kupio koji komad robe, a majka igra na igrice. Nakon toga nastavljamo radit. Ja se hvatam u koštac s pršutima, režem, slažem. Od pršuta, kobasica, buđole i pancete koju obožavam.
Oko jedan sat idem do Pakova Sela kraj Drniša, gdje imamo tvornicu za preradu i sušenje mesa. Tu pomažem svom bratu Tomislavu, inače strastvenom ljubitelju dobre pisme, ali i Hajduka, nosim meso, vješam ga na mjesta za sušenje, perem podove. Radim sve kako bi bratu malo olakšala jer on ne staje nikako - opisuje nam svoj radni dan naša sugovornica.
Poslijepodne, ako joj je slobodno, sređuje papire i račune, igra se sa svojim nećakinjama i obvezno popije kavu sa svojom rodicom Valerijom (našom kolegicom novinarkom op.a.).
- Protresemo sve šta imamo, nekad pola sata, a nekad i dva, a nakon kave posvetim se sportskom životu i idem na trening, na crossfit u Kaštel Lukšić, gdje pozorno slušam i radim ono što naredi trener Ante Carev. A na treningu se, uz to što se zdravo izmorim, opet malo i opustim.
To mi puno znači jer se psihički odmorim, upoznajem nove ljude, jednostavno mi je lijepo i zanimljivo i gušt. Prije treninga malo proćakulam s prijateljicama Marijanom, Katom, Zorom, Sarom, Mirnom, Ivanom i Zrinkom... Trener Ante je stručnjak samo takav, obrazovan za svoj posao, sve nam pojasni, kako raditi vježbu, kako ne raditi, na što paziti... Ponosna sam kad dignem veću težinu, a i gušt je kad te trener zbog toga pohvali i kaže da sam rijetka koja može dignit toliku težinu - kazuje nam Ivana.
Skupila sam to od oca!
- Ja volim biti jaka, valjda sam to skupila od oca. Bildanje mi nije napeto, ali volim istraživati svoju snagu i svoje mogućnosti putem zdravih vježbi. Meni nije problem pokušat dignit šipku tešku i od 50 kilograma. Ako mogu - super, a ako ne ide, odustanem i smanjim težinu. To mi pomaže i u poslu.
Jer kad treba radit cili dan, nitko te ne pita možeš li ili ne. Tijekom treninga ne gledam druge, posvetim se isključivo sebi, a nakon treninga sam mrtva. A ja to volim, ono da me se vojnički izmori - kaže nam Ivana, posebno spominjući svoju najbolju prijateljicu - domaću pancetu.
- I to onu masniju ilitiga osam naprama jedan u korist masnoga. Ali onoga zdravog i domaćeg masnoga koje ne stvara celulit, već djeluje kao antibiotik - kroz smijeh nam kaže naša sugovornica Ivana.
- Ponosni smo na sve nagrade koje je naša firma dobila za pršute koji su za polizat prste, ali ja sam osobno strastvena obožavateljica prave domaće pancete. A naša panceta je takva - topi ti se u ustima. Još mi malo fali prakse da izrežem lipu tanku fetu pršuta, brat Tomo je ipak glavni profesionalac u tome. Naši pršuti su uvijek u samom vrhu po kvaliteti - hvali nam se Ivana prepušajući i bratu par riječi.
- Mi smo bazirani na kvaliteti i uistinu imamo pohvale za naše proizvode. Imamo tvornicu sušenja na fenomenalnome mjestu, svinje uzgajamo do većih težina i starosti do oko godinu i pol. Postali smo prepoznatljivi po većim pršutima i pancetama. U ovom poslu nije lako, ali stigne se sve. Kad čovik radi, ne boji se gladi - kroz smijeh će Tomislav Pelivan, navodeći kako je posao kojim se bave jako rizičan u pogledu vremenskih prilika koje imaju veliki utjecaj na samu kvalitetu proizvoda koje Pelivani plasiraju na tržište diljem Hrvatske.
I za kraj pitamo Ivanu kad se stigne posvetit momku, na što nam odgovara:
- Nađem navečer vremena i za njega. A šta ću kad mi je dobar. Kad treba pomoć nama u našem poslu, on je uvijek tu - hvali dečka, inače zaposlenika Hrvatske mornarice, piše Slobodna Dalmacija.