Dovoljno je reći - Lino Červar - čovjek koji je sinonim za uspjeh. Čovjek koji je hrvatskom sportu donio olimpijsko i svjetsko zlato, čovjek koji je u trofejnu riznicu hrvatskog rukometa unio još po dva svjetska i europska srebra, osoba koja je cijelog sebe unijela u posao koji je s neizmjernom ljubavlju i predanošću radila. “Mago di Umago”, “mag iz Umaga” u 2020. odrađuje posljednje stranice bogate trenerske karijere, obljubljen i osporavan u isto vrijeme, vodit će reprezentaciju na predstojećem EP-u u Austriji, Norveškoj i Švedskoj, nakon toga, nadamo se, i na olimpijskom turniru u Tokiju, gdje će zaključiti gotovo dvodesetljetnu rukometnu “epopeju” u reprezentaciji.
Razgovor s proslavljenim trenerom vodili smo u porečkom hotelu Valamar Diamant, gdje je Lino odrađivao posljednji dio priprema uoči odlaska rukometaša u Graz, Beč, za nadati se je i u Stockholm, gdje će se dijeliti novi kompleti velikih odličja. Bahato bi bilo reći - jer je on uvijek isticao vlastitu skromnost - na novi put Červar je u zenitu karijere krenuo na ono jedino što mu nedostaje, a to je europsko zlato.
- Bilo bi lijepo, bilo bi to novo ostvarenje snova, moje i mojih igrača, no treba ići korak po korak, to je moj način. Slijedi nam EP, i jedino o tome razmišljam u ovom trenutku, no, pred nama su u novoj 2020. četiri velike zadaće. Možda jedna manje ako na EP-u ostvarimo rezultat koji će nas odvesti direktno na OI u Tokiju. Nakon EP-a, dakle, slijede kvalifikacije za OI, one su na rasporedu u travnju, zatim u lipnju imamo kvalifikacije za sljedeći SP u Egiptu 2021., i nakon toga same Igre, koje su, naravno, kruna sezone i moj oproštaj od reprezentacije koji sam već ranije najavio. Ukratko, u vrlo kratko vrijeme slijedi nam puno izazova.
Prati ga pokora
Dakako, Lino i njegovi dečki sada su usmjereni samo prema EP-u, samo prema prvom sljedećem koraku:
- Da, samo je EP sada u našim mislima, ali OI su najveća globalna manifestacija modernog čovjeka. Tako razmišljamo mi, takvo je stanje i u glavama svih ostalih, ne samo naših sportaša. Svatko ovog ljeta želi biti u Tokiju, a mi imamo posebni motiv, želimo dati sve od sebe i boriti se za treće olimpijsko zlatno nakon Atlante 1996. i Atene 2004. To je naš vrh, tome stremimo, ali sada su nam samo Austrija i Švedska u mislima. Neki dan, na Novu godinu priključili su nam se “Nijemci”, naši igrači iz Bundeslige i konačno smo kompletni. Malo je vremena, kao i uvijek, imali smo i neke ozljede koje su nas oslabile, no ne tražimo alibi.
A Lino bi ga i mogao tražiti. Ionako (brojčano) slabi kadar vrhunskih igrača smanjio se s nekoliko ozljeda. Ta ga je “pokora”, nažalost, vrlo često pratila:
- Otkad sam se vratio iz Makedonije (2018., nap. a.) na drugi mandat na klupi reprezentacije, to se na neki način intenziviralo. Igrali smo zadnji EP u Hrvatskoj bez Duvnjaka, na prošlom SP-u ozlijedio se Cindrić, dvaput bez najboljih pojedinaca, ali nema jadikovanja. Često znam reći - kad nemam što želim, ljubim što imam. Uzeli smo najbolje što nam je bilo na raspolaganju. Prvo imamo nastup u Grazu protiv Crne Gore, Bjelorusije i Srbije, i tek nakon toga možemo razmišljati o Beču. Zlato je san, medalja je san, ali ne smijemo niti pomišljati na to da nas čeka lagana zadaća.
Prema predviđanjima, u Beču u drugom krugu natjecanja njegovi izabranici idu najvjerojatnije na Nijemce i Španjolce, i jedna pobjeda uz očekivano dobar nastup i povoljan rasplet u prvom krugu može donijeti polufinale. Netko će reći lagan posao, ali ne i uvijek oprezni Lino, koji ništa ne prepušta slučaju.
- Mi favoriti jesmo, no sve je otvoreno jer nas može iznenaditi bilo koji od suparnika. Desetak je reprezentacija koje svaka svaku mogu pobijediti i samo nas maksimalan oprez i angažman mogu dovesti do novog uspjeha.
Kritika naciji
Lino je oduvijek, otkad je na klupi reprezentacije, računao na podršku “osmog igrača”, vjernih navijača koji uvijek prate “kauboje”.
- Pozivam i sada da nas podrže, da nam daju energiju, motiv i hrabrost, da nam daju dodatnu energiju i snagu. Uloge smo podijelili, ostaje nam da u nekoliko dana prije početka uigramo linije. I u konačnici damo sve od sebe, a što će to donijeti, pokazat će vrijeme.
Hrvatski izbornik poznat je kao temeljita osoba koja u svako veliko natjecanje ide korak po korak i nikad se ne razbacuje velikim riječima.
- Naravno da mi već na EP-u želimo nešto postići, tako je na svakom natjecanju. Ipak - prošlo je već deset godina bez velikog finala. Nakon mog prvog odlaska 2010. mi i nismo bili u velikom finalu. Imali smo još 2011., 2012. i dalje vrhunsku momčad s Balićem, Lackovićem..., a nije nam to polazilo za rukom. I na OI u Londonu Balić je bio “unutra”, ali bolje od bronce nije išlo. Puno je desetljeće prošlo bez finala, a sad je opet u igri ta Austrija, gdje smo to posljednji put ostvarili. Tada smo u finalu malo i oštećeni, baš kao i prije toga na EP-u u Norveškoj 2008., ali i u Hrvatskoj na SP-u 2009. Dečki su se homogenizirali, međusobno komuniciraju, motiviraju se, i oni i sami žele isto što i ja, ali ništa se ne može obećati.
Ivano Balić i Lino Červar
Červar je početkom 2000-tih postavio temelje, postavio je visoke kriterije i premda nije uvijek išlo najbolje, ponosan je na kontinuitet uspjeha reprezentacije koju je vodio, i nakon toga poslije 2010. ostavio nasljednicima Slavku Goluži i Željku Babiću:
- Jedna moćna Francuska i isto tako silna Danska, koji su, istina, osvojili ukupno više medalja, nisu uvijek bili u vrhu kao mi. Oni su znali biti i 10. i 11. na nekom prvenstvu, a Hrvatska je uvijek bila u samom vrhu, i nema plasman gori od šestog mjesta. Svi koje vole i prate rukomet znaju zašto cijene igrače tijekom svih tih godina. Ne smije se zaboraviti da je hrvatski rukomet od uspostave samostalne države osvojio 21 seniorsku medalju i 11 s mlađim dobnim skupinama. S ponosom se i ja svi ostali možemo okrenuti iza sebe i reći da smo nešto učinili. Predstojeće razdoblje u kojem odlazim na neki je način kruna svega. Odlazak u Tokio sam bi za sebe bio jedna velika pobjeda. Samo odlazak na novi OI velika je stvar, a osvajanje trećeg zlata čudo nad čudima.
- Tako je, no mala smo zemlja i treba biti objektivan. Sada više i nemamo igrača na otpis kao što smo nekad možda i imali. Nama se sada ozlijedi jedan ljevak i mi smo automatski “u banani”, prestali smo toliko stvarati. Nismo mi zemlja sa 70 milijuna stanovnika pa da crpimo iz neiscrpnih resursa i nepresušnog izvora. Situacija je u zemlji alarmantna, malo je materijalnih sredstava, ne samo u sportu, liga nam je slaba. Moramo okrenuti priču i reafirmirati domaća prvenstva, jer bez toga nećemo izdržati napad reprezentacija koje puno ulažu. Primjerice, samo je u jednom desetljeću u Nizozemskoj puno uloženo, i sad su imali svjetske prvakinje. No oni ulažu sume novca o kojima mi možemo samo sanjati. Predani rad s našom djecom i trenerima jedini nam je spas.
Lino je, naravno, razmišljao i o svojem nasljedniku i onome tko će preuzeti predvodničku štafetnu palicu.
- Kada dođe trenutak, dat ću prijedlog, no izbor nije moj. Pritom je najvažnije da mojem nasljedniku nakon toga damo potporu za cijeli jedan olimpijski ciklus, moramo mu dati da u miru radi. Ne smijemo nešto željeti preko noći, treba mu se dati kredit. Nakon Tokija ide novo poglavlje, i moja je želja samo to da naš rukomet ide dalje, nije bitno s kim na klupi.
Oprostiti se za zlatom u Tokiju, s trećim olimpijskim zlatom - to je nešto što je Linin san, ali on je čvrsto na zemlji i ne obećava brda i doline. Na spomen takvog oproštaja, ipak mu se licem razlio sanjarski osmjeh:
- To bi bilo nešto posebno, sad je došlo vrijeme sumiranja, sad se računi polažu. Moram se prisjetiti da sam s jednim malim klubom kao što je Umag iz tadašnje pete, ušao u prvu jugoslavensku ligu, tada uvjerljivo najjaču ligu na svijetu. To je bio pravi pothvat u ono vrijeme. Pogledate li moj put u Italiji, koja je zapravo rukometno egzotična zemlja, tada sam tu zemlju nakon 60 godina odveo na SP. Bilo je to baš u Japanu, koji me i sada tako jako “zove”. Tada smo eliminirali jaku Sloveniju u kvalifikacijama, a oni su nakon toga 2000. na EP-u u Zagrebu pobijedili i izbacili Hrvatsku i onemogućili nas u odlasku na OI u Sydney.
Kad se sjetim da sam s malim Metalurgom u Makedoniji stvorio nešto što je pomoglo da jedan mali Vardar dvaput bude prvak Europe. U najsiromašnijem dijelu Skoplja stvorilo sam klub koji je dvaput zamalo došao do Final Fora Lige prvaka... Imam se čega sjetiti, kad se sjetim da sam vodio tri reprezentacije, sa svojih 25 titula u četiri zemlje, moram biti zadovoljan, iako sam uvijek težio više i više. Napisao sam dvije knjige i dobio državne ordene u Hrvatskoj, Italiji i Makedoniji, zaista nemam razloga za drugo osim za ponos na cijeli svoj životni put.
Odgoj mase
“Kad se sjetim”, “kad se sjetim...” - da - ima se Lino čega sjetiti i malo toga ili gotovo ničega stidjeti. Na ulasku u osmo desetljeće života (rođen u rujnu 1950.) on i dalje sanja - ali ne samo za sebe:
- Najsretniji bih bio da i sad ostvarimo želje i da imamo temelje za novi uzlet. Volio bih da ova generacija divnih igrača dođe do jednog finala. Osvajali su ovi dečki titule u Ligi prvaka sa svojim klubovima, osvajali su sve, a nemaju veliki finale. U “amanet” bih želio ostaviti poruku da svima opraštam sve, svima s kojima sam imao nekad i teže polemike. Posvećenost je ono što želim ostaviti iza sebe. Uvijek sam pokazivao osjećaje i puno strasti i nisam se štedio. Moja poruka drugima je da budu takvi i neće imati za čime žaliti.
Nakon Tokija Lino odlazi, no on riječima i gestama ne odaje takav dojam. Ne razmišlja o kraju i početku nekog novog života bez rukometa.
- Falit će mi sve to, to je moj život i često si u posljednje vrijeme postavljam pitanje što ću dalje raditi. Bit će teško, no ulagat ću u sebe do posljednjeg trena, do posljednjeg treninga. Istina, puno razmišljam o tome što ću poslije, no skupio sam materijale za treću knjigu nakon one iz 1998. “Rukomet po meni” i one “Od Učke do Olimpa”, na koje sam iznimno ponosan. Ako je netko ovu drugu pročitao i ponašao se prema njoj, barem je malo pridonio da u našem društvu bude bolje, da bude više tolerancije, prijateljstva, bliskosti.
Kada bi treća Linina knjiga imala radni naslov “Od Olimpa do Olimpa”, on bi zaista na najbolji način zaokružio karijeru:
- To bi bio nastavak sna. No čovjek u pravilu dobije ono što zaslužuje, a mi tek trebamo učiniti sve da do tako nečeg dođe. Moj prijatelj Zlatko Dalić, iznimno ga cijenim, stalno govori o zajedništvu, i smatram da je to ono što nam nedostaje. Kod nas je, nažalost, važnije za koga si, što si u političkom smislu, a ne kakav si čovjek i što si dao drugima i postigao. Bio sam “šef” osam godina u Italiji, koja je također politički “dvobojna” i vrlo podijeljena, no, tamo me nitko nikad nije pitao za koga sam. Čak i ostrašćeni Talijani sve to drugačije doživljavaju.
Politički se suprotstavljaju tamo gdje je vrijeme i mjesto, a nakon toga zajedno piju, druže se, žive. Bojim se da će kod nas do te razine političke svijesti doći tek naša djeca i naši unuci. Kako sada stvari stoje, trebat ćemo više vremena nego drugi jer nismo tolerantni. Ja sam za odgoj mase, nisam za politički odgoj, jer onaj prvi spaja, a drugi dijeli.
Netko će također reći da je Lino svojim političkim angažmanom u jednoj stranci kao sportaš i sam napravio krivu stvar:
- Nisam punih 13 godina politički aktivan, no kad sam bio, mnogi su mi to prigovarali, i ja sam se vratio tamo gdje mi je mjesto, ovdje u rukomet, u svoju obitelj. Tu sam doma. Bio sam i tamo na neki način jer svi imaju neku kvalitetu, imaju je i oni koji drugačije razmišljaju, i to treba poštivati. Nažalost, taj nedostatak međusobnog poštovanja najveća je boljka našeg društva.
Kontra vjetra
Uživljeno kao kad je na parketu, Lino govori i o svom putu “do Olimpa” i privatnom životu:
- Tvrdoglav sam, držim do sebe jer sam najvažnije korake napravio bez pomoći sa strane, uvijek sam išao kontra “vjetra”. Dobro znam kako je teško dići glavu iz provincije gdje si neprimijećen. Oduvijek sam znao što ću raditi. Ja sam s 14 godina znao da ću raditi u školi, znao sam da ću najviše na učenike utjecati kao učitelj kao profesor matematike ili hrvatskog jezika i to sam ostvario. Kad sam postao trener, znao sam da ću iz te perspektive moći više utjecati na učenike. Kad sam s 21 godinom počeo ozbiljnije raditi, znao sam da ću jednog dana biti trener reprezentacije. Da je “preživjela” bivša država, bio bih jugoslavenski izbornik, ali država se raspala, nove su se rodile, i ja sam logikom stvari postao to što sam i sada. Svi su mi se životni snovi ostvarili, i bio bih megaloman da sada tražim nešto preko toga. Uvijek sam želio više, mogao sam još i više osvojiti, no neću zbog toga patiti, ispunjen sam.
Stanje u rukometu i ostalim sportovima odraz je stanja u društvu i Červar je toga svjestan:
- Govore mi često stranci da smo nekad bili superiorni, a da to više nismo. To pokazuje da smo slabije počeli raditi, možda je u tom smislu onaj sustav rada bio bolji. Preskaču se oni prvi koraci u razvoju igrača, sad se na neki način preskaču razvojni koraci, ja sam prije svega prošao sve dobne kategorije, bio sam trener kadeta, juniora, a sada?! Čovjek završi sportsku karijeru, za nekoliko mjeseci je trener vrhunske momčadi. Nije dovoljno igrati, pokupiti nešto od svojeg vrhunskog trenera pa i sam biti vrhunski trener. Metodika, didaktika, poznavanje trenažnih procesa, to se ne može naučiti iz igračkog dresa. Kad bi tako bilo, trenere ne bismo trebali niti imati. Imamo li trenere pedagoge, psihologe, imat ćemo sve.
Sad imamo previše “tjeloučitelja”, a sve manje “glavoučitelja”. Zaostajemo, malo smo deficitarni i moramo na tome raditi. Fali nam i infrastrukture, fali nam svega. Besparica je totalna, i bez strateškog zaokreta nećemo daleko stići. Previše je natjecanja i utakmica, a to znači da se malo trenira, a ako se malo trenira, malo se radi na odgoju, na izgradnji karaktera. Trend je negativan, a mi živimo i u iluziji da s malim proračunima možemo protiv onih koji ulažu deset puta više. Time oni najbogatiji postaju još bogatiji, siromašni dodatno osiromašuju, sad nam otimaju djecu rukometaše i sportaše, kao što nam otimaju djecu inženjere, profesore, doktore.
Trend je u svijetu potpuno drugačiji, Lino je u dodiru sa svim “modernim” metodama rada s mladima:
Ne vrijediš bez pobjede
- Kod nas se mlade trenira pod sloganom “kultura pobjede”. Ako nisi pobijedio, ništa ne vrijediš. U Norveškoj, primjerice, s 11, 12 godina nema pobjednika, pobjednik ne postoji. I oni s pravom za nas kažu da bismo pobjedama htjeli prikrili svoje deficite u društvu. Kod njih ni u školama kod najmlađih nema ocjenjivanja. Naša kurikularna reforma radi na edukaciji, ne na odgoju i to nikako nije dobro. Ja i dalje ne odstupam i mislim da ne možeš biti dobar sportaš ako nisi dobar čovjek.
I Lino je svakako dobar čovjek, no ponekad za obitelj nije bio dobar:
- Čovjek je toliko velik koliko se u stanju sagnuti. Netko treba raditi i s tuđom djecom. Ako je to kriterij, onda sam bio dobar, iako sam malo sjetan jer nisam bio dovoljno sa svojom djecom. No moja mlađa kći ima dva fakulteta, radi u školi u Zagrebu, druga je također profesorica i valjda sam i u tom segmentu uspio u životu. Imam dva zeta doktora, jedan je doktor kemije i predaje, drugi je kirurg. Imam pet unuka, nastavlja Lino uz osmjeh, radio sam na demografiji.
Lino Červar
Da, hendikepiran sam jer su me priroda posla i ambicije dosta udaljile od obitelji. Vratiti se i ispraviti te “pogreške”, to ne mogu, no u životu ne možeš imati sve. Djecu sam učio da poštuju druge, da imaju simpatije prema slabijima, prema napadnutima, to je moja osnovna orijentacija. Tu na neki način zastupam “lijevu opciju”, jer sam iznimno osjetljiv na ljude koji nemaju, koji ne mogu, koji nisu imali adekvatne mogućnosti, koji se bore za komad kruha, za one koji su bolesni, napušteni, nesretni... Uvijek sam za slabijeg. To mi nitko ne može uzeti, i tu stranačka i politička pripadnost nemaju nikakvu ulogu. I sam sam tako nešto prošao i dobro to znam. Zahvalan sam Bogu, sudbini, čemu li, za sve što sam dobio, ali i davao sam puno, davao sam sve.
Život Červara nije uvijek mazio, ali mu je i više nego pošteno vratio. Nečim je ipak jako nezadovoljan, i to ga čini nesretnim:
- Moram to reći, mi smo nepravedna i nemoralna zemlja, u kojoj ne postoji sustav vrijednosti. Nemamo poštovanja jedni prema drugima. Nitko više nije zadovoljan malim stvarima. Evo, ovdje sam na pripremama u Poreču doživio nešto lijepo, što će poslužiti kao dobar primjer. Prišli su mi jedna gospođa i gospodin iz Slovenije, pozdravili me i tražili savjet oko njenog zdravstvenog problema. Zamolio sam našeg fizioterapeuta Damira Kajbu da joj pomogne. Iako jako zauzet, on je to kao dobar čovjek i učinio. Kad su ti ljudi odlazili kući, ona je doša da se pozdravi, rekla mi je da sam dobar i htjela me poljubiti. To mi je začinilo dan. Hoću reći - jako malo treba da se čovjek dobro osjeća. To razumijevanje tuđih problema je najvažnije, puste “filozofije” i retorike tu ne vrijede. Humanizam pije svega, to je moj moto, briga za drugoga je vrlo, vrlo važna. Kad tako počnemo razmišljati, imat ćemo bolje sutra, imat ćemo bolju Hrvatsku.