ZORAN KURELIĆ

VELIKI INTERVJU S NOVIM DEKANOM FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI 'Napraviti parfem jednako je komplicirano kao komponirati simfoniju'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 15.10.2018. u 17:34

Zagreb, 101018. Dekan FPZ-a Zoran Kurelic u razgovoru s Mirjanom Dugandzijom.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Još nemam parfem za dekanstvo! Po kojem bi me znali kad dođem na posao. Kad predajem, nosim Lanvinov Oxygene, to je miris za nastup

Rekla sam mu da su mi sveučilišni profesori antipatični: ljudi koji se u Hrvatskoj smiju. Plaća svaki mjesec sve veća, fina putovanja, još finija penzija, bili oni genijalci ili štetočine. Gospon profesor, što je smiješno u Hrvatskoj? Nije se naljutio. Rekla sam mu da mi je fakultet kojem je dekan, Fakultet političkih znanosti, najdosadniji i da mi je muka o njemu pričati. Pa, dobro. Rekla sam mu da izgovara lavine riječi, da me guši i da me poštedi u intervjuu. Može!

Ljudi... koji je ovaj? Ma ništa, samo čovjek s toliko interesa i znanja i ljubavi i strasti prema znanju da... može sve.

Zoran Kurelić rođen je 1962. u Zagrebu, tu je diplomirao na FPZG-u, magistrirao je na The London School of Economics and Political Science, a doktorirao na The New School for Social Research u New Yorku. Prestižne, ali ne kaže se to iz larpurlartizma. Da na njih dođe malo mu je pomoglo i to što je, kao Hrvat, u očima stranaca bio “žrtva rata”: osjeća se donekle kao ratni profiter.

Odluka života: povratak u Hrvatsku nakon doktorata. Dvaput oženjen, dvaput razveden, kći na prvoj godini psihologije. Jako se bori za njeno društvo - pogodite tko je kome oslonac. Kad smo se sreli, jeo je kruh iz vrećice i pio pivo iz limenke, ali smo zato razgovarali u posh kafiću u kojem je konobar mladi Daniel Day Lewis. Netko to ima, netko nema. Stil.

Malo ste bizaran lik za dekana fakulteta, i to političkih znanosti?

- Što znači bizaran?

Evo, sad smo prošli pola grada do mjesta za intervju, a pričali ste sve vrijeme o filozofiji Davida Lyncha... i znate sve o parfemima i odijevanju. Doktor ste znanosti, američki.

- Ne bizaran, samo atipičan.

Politička teorija ipak je na prvom mjestu, to vam je i uža znanstvena specijalnost?

- Kad ste jednom redoviti profesor u trajnom zvanju, onda se možete baviti onim što vas stvarno zanima. Biti ono što jeste. Shvatio sam da mogu pisati političko-teorijske radove a da u njima bude David Lynch. Ili znanstveni rad o parfemima... jedini razlog što ga nisam napisao, a imam materijala barem za dva, jest da si ne pokvarim hobi.

Tvrdite: Guerlainov parfem L’Heure Bleue ravan je ‘Idiotu’ Dostojevskog.

- Ljudi su me pitali zašto ‘Idiot’, a ne ‘Faust’... Ne mislim, naravno, da se to može izravno uspoređivati, nego da je L’Heure Bleue olfaktorni ekvivalent onom što je ‘Idiot’ u literaturi. ‘Idiot’ spada u vrhunac literature, volite li Dostojevskog ili ne. Kao i L’Heure Bleue, bez obzira na to hoćete li ga nositi. Dakle, ako parfeme tretiramo kao umjetnost, a postoji velika i ozbiljna takva interpretacija, posebno nakon Luce Turina, genijalnog znanstvenika koji je otvorio horizont tretiranja parfema kao umjetnosti - imaš i svoje klasike. L’Heure Bleue je ekvivalent djelu, ‘Idiotu’, a Jacques Guerlain (autor parfema, op. a.) Dostojevskom.

Uvijek iza parfema stoji čovjek, dakle, ne treba ga tretirati kao industriju, nego kao kreaciju. Nešto jednako komplicirano kao komponirati simfoniju... samo s drugim elementima. Meni je najbolji kad se ‘otvori’, nakon nekih pola sata, onda mi miriše kao kraljevski puder. Tako ja zamišljam da bi mirisale princeze.

Koliko zapravo parfema imate, i kako ih najčešće nabavljate?

- Miran sam do kraja života - imam ih 70-ak,  po 50 mililitara... pa računajte. I imam nekoliko stotina, ne bih znao koliko stotina, ali po svim ladicama, malih samplova, 0,5 mililitara, sa svim mogućim mirisima. Što ću kupovati Chanel 5, kad znam da ga nikad neću staviti? Ali imam sample. Kao i Guerlaineov Mitsouko, da bih ga pomirisao i uživao u njemu. Najviše sam ih dobio poklon, na primjer za rođendan, jer svi znaju da volim parfeme. Probrane, naravno. Samplove nabavljam gdje god i kako god mogu. Kupujem nešto i na e-bayu, ali rijetko.

Vaši omiljeni parfemi su...?

- Da vam kažem novo otkriće? Parfem 1740 brenda Histoires de Parfums, a zove se po godini rođenja markiza de Sadea. Miris je kožni, ali meni on ne miriše odmah na kožu... podsjeća me na to kako su mirisale naše tempere na likovnom odgoju. Sjećate se? Ima 70 i više sastojaka. Boje koje mi idu uz njega su smeđe i crno, što nije sporno kad je riječ o kožnom mirisu, ali ispod je nota smilja! Kad uđe u drydown, u zadnju fazu, uđe u fenomenalno smilje! Ja ga našpricam na sako, ostaje mi pet dana.

Samo nema našeg markiza.

- Moram priznati, ja ga nigdje ne vidim. Vidim muški miris, mogu zamisliti jako malo žena koje bi ga nosile, taman miris, teški, ali apsolutno ništa što bih vezao uz sadizam. A nota smilja mi je fenomenalna, jer je to nota Raba.

Da, prezime Kurelić je uglavnom s Raba.

- Otac mi je s Raba, majka iz Tuzle... no bor i smilje su rapske note i ta je kombinacija meni najdraža. Ali nema nijednog parfema na svijetu koji je kombinacija bora i smilja, tako da sad ovim ljudima koji se bave parfemima stalno govorim - morate to napraviti!

Ali 1740 sigurno ne nosite svaki dan.

- Parfem koji ima puno karaktera ne možete nositi svaki dan. Kao i određenu odjeću. Ima parfema s fekalnom ili urinarnom notom... nisu za posao. Mi nemamo riječ, kao npr. Englezi, da si ‘overdressed’, dakle, da si se neprimjereno odjenuo, što je jedna od bolesti u Hrvatskoj. Ljudi se ne znaju obući, i stalno su krivo obučeni. Tako ne postoji riječ za ‘overperfumed’, ono kad s teškim parfemom za operu ubijaš ljude u osam sati ujutro u svibnju.

Ali sad mi govorite o konvencijama, decentnosti... decentnost je grozna riječ. A ubojstvo parfemom je OK. To da uživamo u svom parfemu.

- Apsolutno! I ja ga nosim kada mi dođe. Nije mi na stalaži u kupaoni, tu su ovi koje nosim stalno, a on mi je na stalaži u sobi, stavljam ga prema raspoloženju. I to ne prema svom trenutnom raspoloženju, nego prema onom što želim da mi da...

Da, parfem vas fura.

- Kao i odjeća. Rekao sam vam, cijeli dan sam bio u crnom i bio sam u crnom raspoloženju, a onda došao doma, presvukao se, odjenuo nešto potpuno drugo...

Ako vas je i Jutarnji list razveselio, sretna sam. No kod parfema postoji problem - vintage i ‘novi’, reformulirani, ne smije se više koristiti životinjski mošus.

- Reformulacije su užas!

Ali razlog je humani odnos prema životinjama, zar ne?

- Ali ima i drugih razloga... Gledajte, recimo, Tabac Blonde. Originalno parfemčina iz 20-ih, napravljen kao muški, koji su nosile žene. Za muškarce je bio preopasan. Otvarao je cijelu epohu, stav žena prema seksualnosti, biseksualnosti, lezbijstvu, pušenju. Parfem slobodoumnih žena. Imao sam sreću da sam našao stare parfemske varijante dosta blizu originalnoj.

Spomenuti Luca Turin drži da je reformuliranje upropaštavanje izvornog umjetničkog djela. I tu se rodila ta neopisiva nostalgija za parfemima... ‘Idiot’ će zauvijek imati iste rečenice. I ‘Macbeth’. Tabac Blond ne. Kao da Mona Lisi skineš određeni broj boja.

Imate miris svoga vjenčanja, i miris svog razvoda.

- Na vjenčanju sam imao Pierrea Cardina iz 70-ih, fantastičan muški parfem, prvi koji sam u životu nosio, životno važan. Više ne postoji. Imam ga samo u malom sampliću koji sam dobio za rođendan 1982., a miriše kao i onaj iz 1972., jer ga nisu uspjeli pokvariti u tih deset godina. Kad ga pomirišem - otvori mi se onaj dobri dio mog braka.

Kad sam se razveo, prvi parfem koji mi je bio ‘signature’ je Lancomeov Miracle, koji je isto discontinued... ali može se naći na eBayu, pa sam odmah kupio 200 mililitara. Iako ga ne nosim, jer je to bio parfem moga tadašnjeg novog života, miris mog prodekanstva, 2000-ih. Nosio sam ga na posao.

Sad, kao dekan, koji parfem?

- Još nemam parfem za dekanstvo! Po kojem bi me znali kad dođem na posao. Kad predajem, nosim Lanvinov Oxygene, to mi je miris za nastupe. Imam ga i sad, kad razgovaram s vama. Kad dođem u to stanje svijesti, želim da je taj miris sa mnom. Imam mirise i za izlaske gdje znam da ću se dobro zabaviti... za opake izlaske.

Drago mi je da i za nas rođene 60-ih postoje opaki izlasci u Zagrebu. Nisam znala da postoje, to me malo spuštalo.

- Postoje, ali su privatni, jasno. Kad to očekujem, nosim Le Dandy, brenda Parfums D’Orsay. Jako sladak miris, baš onako zakopan. Stari, reformuliran, ali ne znam kako je mirisao nekad, tako da nemam nikakvu nostalgiju.

Ima li u Zagrebu razumijevanja za taj vaš interes? Ja, ako smijem reći, od muškarca očekujem tuširanje tu i tamo, a ostalo, remek-djelo majke prirode... parfem ne. Ali, sigurno nisu svi tako restriktivni.

- Ima, naravno, jako puno ljudi koje to zanima. Sutra su me zvali u neku TV emisiju o parfemima, ali ne mogu, dekanske obveze su me preplavile! Malo ljudi parfeme tretira kao umjetnost, ili kao hobi, ali strašno ih puno ima svijest o tome da želi mirisati na neki način.

David Lynch... američki filmski redatelj, vaš omiljeni. I pisali ste o njemu, u radovima na engleskom. Povezuje li nešto parfeme i Lyncha?

- U mojoj svijesti, ne.

Ali spominjete često ‘stanje svijesti’. A postoji i linčevsko ‘stanje svijesti’.

- Kad ja govorim o linčevskom stanju svijesti, mislim na tri stvari... recimo, priđe ti žena na cesti i kaže: patka, patka, patka! Što je to - misliš si. A trebaš se naći s osobom koju ne poznaješ, misliš gdje biste se mogli naći i dobivaš SMS, ‘ajmo se naći u kafiću The Old Duck’ (Stara patka). To za Lyncha ne može biti slučajnost. To znači da je već upisano da je taj susret suđen, da se mora dogoditi, da je važan i od nepoznate osobe ranije dobivaš poruku da je važan.

Nedavno mi se, kad sam držao predavanje o Gandhijevu razumijevanju čovjeka i tome kako se Gandhijevo razumijevanje čovjeka razlikuje od liberalne ideje jednakosti, ali i kako i iz jedne i druge možeš izvesti ideju ljudskosti... dogodila takva koincidencija, čak niz koincidencija, a na kraju cijele priče susreo sam svoju nekadašnju studenticu, koja se sada bavi izdavaštvom u Zagrebu. I ako budem pisao knjige pod pseudonimom, a mislim da hoću, ona će biti moj izdavač. Uopće se ne šalim.

Pod pseudonimom... zašto?! O čemu?

- E pa, sigurno vam neću sad telefonirati o čemu ću pisati pod pseudonimom!

No, o onom prije - vi ste znanstvenik, ne biste smjeli vjerovati u predestinaciju.

- Nije to predestinacija. To je način kako nam se izvanjski svijet očituje i možemo ga intuicijski prepoznati u nekim stvarima. Drugi linčevski aspekt - on misli da su umjetnici mediji, da ideje na određeni način biraju njih, ne oni ideju. Postaju opsjednuti idejom, to je fiks ideja, i onda, you have to be true to your idea... a kad se iskreno odnosiš prema ideji, onda ti se stvari otvaraju.

Kad imaš osjećaj poslanstva, i kad ga izvršavaš, ideja sama vuče drugu ideju. I kad stvarno radim ono što moram raditi, ono što sam ja, stvari mi se odvijaju na način koji vam neću pričati jer mi ne biste vjerovali! Takve koincidencije...

Sad je jasno da mi morate ispričati.

- Pisao sam u New Yorku tekst o kletvi i interpretirao zadnji Lynchov film kao film o otklanjanju kletve. Puno kompliciranije nego što sam mislio da će biti. Pisao sam o ‘zavjetu’, kao dugu, i ‘kletvi’ - a kletva je isto dug, nenaplaćeni dug. Dakle, ‘dug’ je zajednički moment, veza između ‘zavjeta’, duga koji si sam namećeš, i ‘kletve’, duga koji ti je netko nametnuo...

Evo, do sad vas slijedim, ali pitanje je koliko ću još moći.

- I onda počnem razmišljati o zavjetima. I shvatim da se sv. Ante meni pojavljuje dva puta! Jednom na Rabu, jer crkvica sv. Ante je sto metara od naše kuće. A i moja mama je tamo palila svijeće, jer je to njen svetac. Ali ja nisam komunicirao s tim sv. Antom. Ja sam komunicirao sa sv. Antom na Silbi. To je, naravno, isti sv. Ante, ali je ovaj sa Silbe meni važniji.

Godinama sam išao na Silbu i uvijek bi mi se tamo nešto dogodilo: slomio bih prst, odvalio nokat, iskrenuo mogu... pa su mi rekli da je najbolje da se zavjetujem sv. Anti da me čuva da se ne razbolim, a ja ću zauzvrat pješačiti bos od crkve do porta sv. Ante i u portu zapaliti svijeću. I ja, da budem on the safe side, što kažu moji u New Yorku, to napravim. I moji zdravstveni problemi nestanu!

Još ste i religiozni? Znanstvenik, vjernik, ali vjerujete u predestinaciju što katolik nikako ne bi smio... a znam i da vjerujete u horoskop, i da vam vaša škorpionska priroda ne dopušta da... gubim se. Ovo je za mene preteško.

- Ne, ne, religija je nešto drugo! I ja, dakle, stavim sv. Antu u svoj tekst. Završim tekst, kad počne zvoniti crkveno zvono! Potražim crkvu, u New Yorku nikad ne znate gdje je, uvijek je manja od ostalih kuća... crkva je naravno bila crkva Sv. Ante, a u crkvi su se skupili - moj prethodni tekst, koji počinje fatimskim proročanstvom, statua Gospe iz Fatime koju u crkvi Sv. Ante inače ne drže pored oltara, ali su je baš tad tamo imali, zato što je papa upravo bio u Fatimi! Onaj koji tad pomisli - to znači da pišem tekst koji u ovom trenutku moram pisati, taj je ‘lynchian’! Dobivam potvrdu da radim stvari koje moram raditi!

Vaš je unutarnji svijet zbilja lijep, šarolik... Ali zašto ste kao dekan FPZG-a zatvorili za novinare obranu nacrta doktorata Kolinde Grabar-Kitarović ?

- Ne zbog Kolinde Grabar-Kitarović. Jer javna obrana nacrta doktorata treba biti najžešća provjera nacrta od kolega, metodološka, sadržajna, strukturalna... Zadnji ispit koji polaže kandidat. Pred mentorom, šefom smjera, svim doktorskim kandidatima, itd. Pozoveš 50 ljudi da dođu, dakle “javnost”, a javnost je u tom slučaju znanstvena javnost.

Negdje je baš napisano da u to ne ulaze novinari?

- To se podrazumijeva. Kada je 2010. pisan taj članak pravilnika, pisci nisu razmišljali da bi predsjednici države mogli biti kandidati i da bi TV mreže mogli biti “ostali zainteresirani”. Tu pojam javnosti nije isti kao na tribini u nekoj gradskoj knjižnici. Na javnu obranu nacrta doktorske radnje mogu ući svi koji u tom činu mogu sudjelovati. Da smo pustili televizijske kamere i političke novinare, ogriješili bismo se o to pravilo. Ne možemo pustiti one koji ne znaju ništa o temi da remete ozbiljan, akademski ispit. Kad uđu TV kamere, više ništa nije normalno. A zamislite da smo ih pustili? Svi bi rekli - vidi luđake.

Znači li to da biste pustili znanstvene novinare? Imamo odličnu znanstvenu novinarku, Tanju Rudež.

- Ako je razlog dolaska na obranu to da se sluša što će reći predsjednica države i da se nakon toga o tome piše, njen dolazak i prisutnost učinilo bi tu obranu potpuno različitom od svih koje su se na Fakultetu političkih znanosti dogodile prije i nakon obrane doktorandice Grabar-Kitarović.

Na čelu ste fakulteta koji obrazuje one kojih je, govori se, trenutačno apsolutno previše za zemlju poput Hrvatske: politologe, komunikologe...

- Što se tiče političkih znanosti, mi smo jedini fakultet u Hrvatskoj. Fakultet je sustavno smanjivao upisne kvote, upola su manje u odnosu na broj kad sam ja bio prodekan, prije 13 godina. Problem s politolozima je da se ne zna što točno oni rade. Problem našeg fakulteta, ali i politologije generalno. Treba pokazati da mogu raditi u institucijama EU, pogotovo u birokraciji EU. U golemom broju europskih zemalja upravo su politolozi preferirano obrazovanje za ta radna mjesta. Razumljivo. Ja bih htio da se naš fakultet tako pozicionira, da pokaže - mi smo oni koji razumiju europski kontekst. A sudbinski ostajemo s Europom vezani, u procvatu ili propasti.

Voljeli biste da u kurikularnu reformu uđe građanski odgoj.

- Da, interes za reformu malo mi je splasnuo kad sam vidio da građanski odgoj ne postaje obavezan predmet. A on bi značio: objasniti što je ideja građanina za europsku civilizaciju, što znači imati ustav, što znači imati pravo u okviru tog poretka, što znači biti dio EU? Kako u to ulaze carine, granice, financiranje političkih stranaka. Ne moraš ništa propovijedati, samo da objasniš ljudima gdje žive.

Šteta što tek sada o tome govorite, kad se stanje u državi srozalo najniže moguće ispod ‘građanskog’.

- Uvijek dolazi nova generacija. Nema razloga da ona nema predmet koji će sustavno učiti o tome što je ideja građanina za europsku civilizaciju.

Izdvajamo