VLAKOVI KAO SUDBINA

VETERANI ŽIVOTA NA PRUZI Božo, Zlatko i Vjekoslav: Zajedno smo u vlakovima proveli sto godina i nikad nam nisu kasnili. Jedino Tita nikad nismo vozili

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2019. u 22:50

Zagreb, 210219.
Ulica grada Vukovara.
Umirovljeni zeljeznicari i dalje obozavaju zeljeznicu.
Na fotografiji: Bozo Cvjetanovic, Vjekoslav Suton i Zlatko Pongrac.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš

 

Tri dječaka imala su isti san: “jednoga dana želim biti strojovođa”. Svakome od njih taj san se pojavio na drugačiji način.

Prvom se pojavio na podu obiteljske knjižnice, dok je čitao o Jamesu Wattu i parnom stroju. Drugom dok je pored pruge iščekivao da mu otac “zafućka” s vlakom. Trećem kada je otišao u susjedno mjesto samo kako bi vidio lokomotivu s više od 30 vagona. Ljubav prema vlakovima poslije im je postala i nit vodilja u životu. I da, ostvarili su svoj san. Oni su Božo Cvitanović (87), Vjekoslav Suton (66) i Zlatko Pongratz (68), stari željezničari koji u sebi čuvaju povijest hrvatskih željeznica.

Danas su oni stari prijatelji koji iza sebe zajedno imaju više od sto godina radnog staža. Svoje uniforme su predali prije dosta vremena, no njihova ljubav prema vlakovima nije se nimalo umanjila. To se osjeti odmah. U kratkom međusobnom razgovoru prije intervjua izmjenjivali su vijesti o starim kolegama i novim vlakovima. Tu i tamo bi u razgovoru bili spomenuti brojevi poput 661 ili 664, ili pak ime kao što je “francuz” i “kenedi”. Neupućenim slušateljima to ne znači ništa, a zapravo je riječ o modelima vlakova i lokomotiva.

Zagreb, 210219.
Ulica grada Vukovara.
Umirovljeni zeljeznicari i dalje obozavaju zeljeznicu.
Na fotografiji: Vjekoslav Suton.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Vjekoslav Suton

 

Previše kržljav

Najstariji među njima, Cvitanović, sjetio se epizode iz obiteljske biblioteke u Hamzićima, malom mjestu pored Mostara u BiH.

- Majčin rođak bio je učitelj i on me naučio čitati. Obožavao sam sjesti na pod obiteljske knjižnice i čitati knjige, pogotovu stručnu literaturu. Ponekad bih se čak iskrao i ukrao ključ te se satima skrivao među knjigama. Posebno bi me se uvijek dojmila knjiga o Jamesu Wattu i parnom stroju te kako je bio ugrađen u prvu parnu lokomotivu. Tada sam se zaljubio u vlakove i znao sam da jednog dana želim biti strojovođa - kaže Cvitanović.

Njegov otac je, kako kaže, prepoznao njegovu ljubav i podržao ga da ode u Sarajevo u željezničko-industrijsku školu. Kada je završio, bio je strojobravar, no za strojovođu je prvo morao raditi kao ložničar. Njegov prvi nadležni strojovođa mu je rekao kako neće uspjeti, da je previše kržljav i da neće moći bacati ugljen u peć. Čak mu je i sabotirao posao sve s namjerom da ne uspije.

Zagreb, 210219.
Ulica grada Vukovara.
Umirovljeni zeljeznicari i dalje obozavaju zeljeznicu.
Na fotografiji: knjjiga Bozi Cvjetanovicu kao poklon za odlican uspjeh.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

- Jedan dan sam poludio i bacio lopatu i žarnik u peć i rekao da odlazim - prisjeća se Cvitanović. No, u ured ga je pozvao šef kolodvora te mu nakon poduljeg razgovora rekao kako će ga dodijeliti najboljem strojovođi u službi. “Napravit ćemo mi od tebe strojovođu”, rekao mu je tada i omogućio mu da nastavi koračati prema svom snu.

- Poslije toga nisam­ ni jednom osjetio umor bacajući ugljen - veli Cvitanović koji je godinama radio kao strojovođa te kasnije i kao nadzornik lokomotive i rukovoditelj službe vuče.

Iako su sva trojica imali san da postanu strojovođe, nisu svi na kraju završili na tom poslu. Suton je, naime, radio kao prometnik, a bio je i šef kolodvora u Zaprešiću te prvi šef zastupništva HŽ-a u Sloveniji. Iako se u životu nije okušao kao strojovođa, to nije ni najmanje umanjilo njegovu ljubav prema vlakovima. Ništa čudno s obzirom na to da dolazi iz obitelji s dugom tradicijom željezničara.

Obiteljska tradicija

- Djed mi je bio pregledač vagona, a otac strojovođa. Sjećam se kada sam tati rekao da želim biti kao on i voziti vlakove te kako mi je odmah zabranio - smije se Suton. Naime, u to vrijeme su strojovođe radili i po 300 sati mjesečno. Bio je to stresan posao zbog kojega se često izbivalo iz kuće, no sve to nije odbilo Sutona od njegova nauma da radi na željeznici.

Zagreb, 210219.
Ulica grada Vukovara.
Umirovljeni zeljeznicari i dalje obozavaju zeljeznicu.
Na fotografiji: Bozo Cvjetanovic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Božo Cvjetanović

 

- Makar morao čistiti tračnice, vidjet ćeš, radit ću na željeznici! E, to sam rekao ocu - prisjeća se Suton, a njegova priča je rasplamsala raspravu o tome kako je nekad bilo raditi na željeznici.

Božo je pričao o napornom poslu ložničara te ispričao kako se među prvima educirao za vožnju šinobusa, prve serije dizelskih motornih vlakova HŽ-a. Suton je pričao o lijepim vremenima kada su se svi vozili željeznicom. Kako kaže, vlakovi su morali čekati na okolnim stanicama za ulazak u kolodvor jer jednostavno nije bilo mjesta da ih se sve smjesti odjednom. Pongratz je pak s posebnim žarom govorio o “francuzu”, najluksuznijem vlaku u Jugoslavenskim željeznicama, koji je imao klimu, stjuardese, konobare, restoran...

- Bila su to druga vremena. Romantičnija - sjetno su se složili stari željezničari, no ističu kako nije uvijek sve bilo bajno.

U to vrijeme su neki strojovođe znali biti i po 400 sati u službi. Pongratz kaže kako je on jednom u komadu bio čak 38 sati u vlaku, dok su Cvitanoviću rekord 32 sata. Morali su tako jer nije bilo dovoljno ljudi, a vlak nikako nije smio kasniti. Očekivano, takav presing nije mogao proći bez posljedica. A kazna je došla na najgori mogući način.

Tragedija u Zagrebu

Strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga vraćali su se 30. kolovoza 1974. na zagrebački Glavni kolodvor. Obojica su bili iscrpljeni jer su baš završavali smjenu od 51 sata i pri ulasku u kolodvor njihov vlak je iskočio iz tračnica te se prevrnuo, pri čemu je poginulo 167 putnika. Nakon toga su uveli normu da niti jedan strojovođa ne smije raditi više od 240 sati u mjesecu.

Teške teme donijele su i tužna sjećanja o vlastitim nesrećama, no na tim pričama se nismo htjeli zadržavati.

- Ostane ožiljak unutra, ali naučiš živjeti s tim - kratko će Pongratz i okreće se temi poznatih ljudi koji su se u bivšem sistemu vozili željeznicom. Jedan od najčešćih putnika bio je Stane Dolanc, jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita, koji je skoro svaki petak putovao na relaciji Ljubljana - Beograd. Imao je svoj poseban salon u kojem je non-stop kartao, a Pongratz kaže kako nikada nije spavao u vlaku. Prevozili su još i posebnu iransku delegaciju koja je došla s posljednjim iranskim šahom Mohammedom Rezom Pahlavijem u posjet Jugoslaviji. Ipak, nisu nikada vozili Tita.

Zagreb, 210219.
Ulica grada Vukovara.
Umirovljeni zeljeznicari i dalje obozavaju zeljeznicu.
Na fotografiji: Zlatko Pongrac.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš

Zlatko Pongrac

 

- Kada se on vozio vlakom, to je uvijek bila posebna procedura. Vozni red je bio tajna, išla su uvijek tri vlaka, u dva bi bili automobili, dok je jedan bio samo za njega i goste. Strojovođe je birao sam i to su uglavnom bili ljudi iz Beograda - prisjeća se Suton.

Sa slavnim putnicima smo se polako približili kraju priče i ostalo nam je još samo da se nakratko dotaknemo i sadašnjosti. Naime, sva tri naša sugovornika sudjeluju u programu Hrvatskog željezničkog muzeja gdje mlađim generacijama objašnjavaju kako je nekada izgledao život na željeznici. Većinom su to djeca, a Cvitanović kaže kako uvijek može prepoznati dijete željezničara.

- Oni imaju najviše pitanja i vidi se da s guštom slušaju naše priče. Nadam se da će i naše priče inspirirati djecu da krenu stopama željezničara - kaže Cvitanović. Za kraj je ostalo još samo jedno pitanje: “Da se možete vratiti i ponovno birati svoju karijeru, što biste odabrali?”. Odgovor je svima jednak. Željezničari.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo