“Lijepa si mi”, govori nježno starija gospođa drugoj dok je gleda ravno u oči i rukama se oslanja na hodalicu.
“I ti meni. Najradije bih te sad slikala da te imam stalno uz sebe”, govori mlađa žena s rukavicama i maskom na licu. Iako su se približile jedna drugoj, nisu se usudile dotaknuti nego su se samo okrznule ramenima. Mariji Pipić (92) i njezinoj kćeri Đurđici Ljevaković ovo je bio prvi susret nakon 79 dana blokade.
Naime, početkom ožujka, po preporuci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i odluci Stožera Civilne zaštite, domovi za starije i umirovljenike zatvoreni su za sve posjete kako bi se sačuvali životi štićenika i zaustavio prodor virusa. Korona je tako na gotovo tri mjeseca razdvojila čitave obitelji, a unatoč pomoći i žrtvi zaposlenika domova, korisnici su ipak osjećali prazninu jer su ostali bez potpore svojih bližnjih.
Sve do jučer, kada su uz stroge mjere i distancu, mnogi od njih prvi put susreli uživo.
U četiri zida
Gospođa Marija u Domu za starije i nemoćne Sveta Ana u Novom Zagrebu živi 12 godina. Ima dvije kćeri i obje su je prije koronakrize redovito posjećivale, a i ona je gotovo svaki vikend bila kod njih. Otkad je počela izolacija, svatko je bio zatvoren u svoja četiri zida. Unatoč karanteni, najviše je žrtava od koronavirusa u Hrvatskoj bilo u domovima za umirovljenike, ali slična je situacija u cijelom svijetu. Starija populacija posebno je ranjiva.
Ne čudi stoga što su u ponedjeljak, prvoga dana kada je Dom otvoren, uvjeti za posjete i dalje bili vrlo strogi, a susret je mogao biti samo u dvorištu. Svim gostima prvo se izmjeri temperatura, a ako je povišena, susret nije moguć. Također, moraju potpisati da nemaju simptome koronavirusa, respiratorne simptome ni oni ni ukućani, a niti propisanu mjeru samoizolacije.
Svaki stanar zasad može imati posjet jednom tjedno po pola sata. Ponedjeljkom, srijedom i petkom posjete u dvorištu imaju stambeni korisnici, a utorkom, četvrtkom i subotom oni smješteni u stacionaru. To su većinom nepokretni ili slabo pokretni stanari pa će se njih posjećivati u sobama. Između svakog susreta provodit će se detaljna dezinfekcija.
Sve namirnice koje gosti donesu stavljaju se u svojevrsnu ‘karantenu’ na 24 sata pa tako i jagode sa šlagom koje je Đurđica donijela svojoj majci.
Ne prilaze joj
Gospođa Marija u svojoj sobi živi sama i posljednja dva mjeseca većinu vremena provodi u njoj. Kaže nam da se druži s drugim stanarima jer čovjek ne može biti potpuno sam, ali svi jako vode računa da si previše ne prilaze. U blagovaonici su jedni drugima udaljeni na dva metra. Ipak, zadovoljna je jer je u domu sve odlično organizirano.
Kaže nam je da je naslućivala da će doći do izolacije, ali ju je ipak iznenadila. Mobitel nema jer ne čuje dobro, ali se redovito čula telefonom koji ima u sobi s kćerima, unucima i praunucima. Ipak, to nije dovoljno.
“Fali dodir, blizina, zagrljaj, pusa, mama je ipak mama”, govori nam gospođa Ljevaković nježno.
Marija ima potpuno ispunjen svaki trenutak u danu. Budi se u 6, doručak je u 8 sati, u 12 ručak, a večera u 18. Sve je zanima, gleda vijesti, dnevnike, voli se informirati. U međuvremenu šeće, štrika, hekla, jednoj gospođi je čak napravila haljinu.
“Njezin balkon ima najljepše cvijeće u cijelom domu. Mama ima pregršt talenata”, govori nam njezina kći. Pojašnjava nam da je njezina mama bila iznimno predana društvenom radu, a dugo godina je radila za Crveni križ. Posebno je bila aktivna u Domovinskom ratu.
“Muž mi je bio vojno lice, u životu sam se selila deset puta. Ne može mene više puno toga iznenaditi”, kaže nam uz smijeh gospođa Marija odgovarajući na pitanje boji li se korone.
Njezina kći nam isto kaže da nema strah, ali je svakako oprezna. “Zadnja dva mjeseca držali smo se svih uputa stožera, ni suprug ni ja nismo izlazili i nismo se družili ni sa svojom djecom. Zato mislim da mama nema opasnosti što se mene tiče, iako, naravno, nikad ne znate”, govori nam gospođa Ljevaković.
Objašnjava nam da trenutno imaju zabrinjavajuću obiteljsku situaciju jer je njezina teta, Marijina sestra, u bolnici nakon teškog moždanog udara. Ne može komunicirati pa joj šalju poruke preko ekrana. To im je trenutno najteže.
Marija kaže da joj ne fali puno stvari. Jedino možda što otkad je počela izolacija nemaju više organizirano vježbanje u domu. A posljednjih deset godina nije prošao tjedan da se nije razgibala. Ipak, nimalo ne očajava.
Kavica na terasi
“U svemu dobro funkcioniram, dobro spavam, dobro jedem, dobro komuniciram. Ne možda kao prije, ali još sve razumijem”, govori nam kroz smijeh. Voljela je otići do obližnje trgovine u nabavu, čisto da napase oči, iskrena je. Jedva čeka, kaže nam, kad će opet moći izaći iza ograde doma.
“Jedva čekam sjesti na neku terasu, popiti finu kavu u kafiću, otići s kćeri na kolače ili još bolje, pizzu”, kaže nam ova vedra žena. Dodaje da unatoč teškim danima koji su nas zadesili ona ne očajava.
“To tako mora biti. Vjerujem da će sve proći i da će opet biti život kakav smo nekad vodili. Stvari prihvaćam kako dolaze. I dobre i loše”, govori.
