SVI VOLE VOJSKU - ANTON SAMOVOJSKA

'Za svaku se emisiju luđački pripremam i nevjerojatno se kontroliram da ne lanem neku glupost, a nisam baš siguran da već i nisam nešto lupio...'

anton samovojska zagreb 05072018 fotografija ivan posavec
Ivan Posavec / HANZA MEDIA

Anton Samovojska

Novinar kojega ovih dana sluša i gleda cijEla nacija, s kojom dijeli svoje golemo znanje o nogometu, i to tako da ga razumiju i oni koji o nogometnoj igri ne znaju baš ništa,  za nedjeljni govori o svojim počecima, karijeri, ljubavima i strastima...

Modrić? E, ima jedna zanimljiva priča sa samog početka moje novinarske karijere, sad ću vam je ispričati - započinje nasmijani Samovojska, netom nakon što smo si na terasi kafića Van Gogh, posredstvom kolega iz sportske rubrike, prvi put pružili ruku. Trema pred upoznavanje i razgovor s legendom sportskog novinarstva bila je, priznajem, nemala, pogotovo s obzirom na to da si sport i ja obično persiramo. Međutim, kasnije se ispostavilo da je bila potpuno bespotrebna. Možda zbog toga što se povremeno i sam osjeća poput autsajdera, dobro raspoloženi Vojska razbio je led štiklecom s početka karijere.

- Bila je 1977., u Esplanadi se održavao šahovski turnir koji sam došao gledati. Pazi, ja do tada nisam niti slova napisao. Gledam ja tako turnir i u jednom trenutku prilazi mi Ico Kerhin, on je tada bio urednik sportske rubrike u Večernjem listu, a mi smo se znali s malog nogometa.

PRIVATNI ALBUM

Anton Samovojska

 

Vojska, ne pričaj gluposti

Veli on meni: “Vojska, pa kaj ti delaš ovdje?”, ja mu odgovorim da sam došao gledati šah, a on meni na to: “Ma daj, ne pričaj gluposti, pa ti si nogometaš!”. Ispričao sam mu kako odmalena igram šah, a Kerhin me odmah odlučio regrutirati. Rekao mi je: “Ajde, ajde, ti buš sad za nas lepo pisal o šahu, nemam nikog drugog”. Ja sam se opirao, rekao sam mu da to nikad nisam radio, ali da ću mu naći nekog drugog. Pitao sam prvog, drugog, trećeg i svi su me odbili i onda sam, kako je mene zapravo vrlo lako nagovoriti na štošta, pristao napisati izvještaj s turnira. Kerhin me pitao do kada traje kolo, ja kažem do devet, on meni odlično, u pola deset te u redakciji čeka daktilografkinja. Tako sam ja u pola deset došao u redakciju i počeo nešto diktirati i na jedvite jade završiti članak. Nije to bila neka mala vijest, to je bilo pol stranice novina! I to u vrijeme kad je sportska rubrika u Večernjaku imala samo dvije, tri stranice. Preznojio sam se. Kada sam odlazio iz redakcije, za mnom je netko uzviknuo: “Hej, mali, jesi ti pisao ovo o šahu?”. Ja sam prestrašen odgovorio da jesam. “Bit ćeš dobar novinar”, rekao mi je na to. Taj čovjek zvao se Kićo Modrić - pripovjedačkim, pomalo profesorskim tonom ispričao je Samovojska dok ga je stol prepun sportskih novinara, koji nisu skidali pogled s njega, slušao naćuljenih ušiju.

- Kićo je bio moj deda - ubacujem se i dodajem kako ga, nažalost, nisam upoznala. Preminuo je prije nego što sam se rodila.

- Kakva sretna slučajnost! On je bio fantastičan reporter i briljantan redaktor. Odličan čovjek - iznenađeno je rekao, a meni je postalo jasno zbog čega ljudi o Antonu Samovojski uglavnom govore u superlativima.

Jednostavne rečenice

Uz Nevena Bertičevića i pokojnog Tomislava Židaka, jedan od najvećih hrvatskih sportskih novinara koji je karijeru gradio u Večernjem listu i Vjesniku, a zatim u Sportskim novostima, za svoj je rad višestruko nagrađivan, a nekoliko je puta - 2003., 2006. i 2009. - proglašen novinarom godine. Najponosniji je na nagradu “Zvonimir Kristl”, priznanje koje je Vjesnik dodjeljivao mladim novinarima. On ju je dobio 1980., nakon samo tri godine staža, i to kao prvi sportski novinar kojem je ona dodijeljena - obično su “Kristla” osvajali ljudi iz unutarnje i vanjske politike ili kulture. No od nagrada (kao i od većine drugih stvari) draži mu je nogomet, igra kojoj je posvetio najveći dio svog života - što na terenu, što za tipkovnicom. U posljednjoj fazi karijere o nogometu je počeo i govoriti pa danas tako, uz Matea Beusana, Roberta Prosinečkog, Joška Jeličića i Stipu Pletikosu, u HRT-ovoj emisiji “Zabivaka” analizira utakmice, igrače i taktike te nogometnim znalcima i zagriženim fanovima, ali i autsajderima poput mene, na jednostavan i vrlo razumljiv način približava kompleksan univerzum najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Fantastična šestorka: U HRT-ovoj emisiji “Zabivaka”, urednika i voditelja Marka Šapita, u kojoj zajedno s Matea Beusanom, Prosinečkim, Pletikosom i Joškom Jeličićem analizira utakmice Svjetskog prvenstva

- Svaki put kad vas slušam, čini mi se kao da jednostavnijim rječnikom pojašnjavate ono što je netko drugi u studiju već rekao? - pitam referirajući se na profesionalnu deformaciju (sjajnih) novinara koji imaju neizdrživu potrebu informacije prenositi na način da baš svatko razumije “što je pisac time htio reći”.

- Da da! I onda se događaju lijepe stvari - započinje Vojska čije se oči počinju djetinje cakliti od ponosa.

- Moram vam ovo ispričati. Dakle, zvoni meni neki dan telefon, zove me jedan moj dragi prijatelj i veli: “Čuj, Vojska, sjedim tu s jednim dobrim prijateljem, on bi te htio čuti na telefon”. Nema problema, kažem mu, i ovaj mi da na telefon tog gospodina. Branko Šerić pri telefonu, predstavi se čovjek, nisam siguran znate li tko sam ja. “Pa tko ne bi znao odvjetnika s najljepšim leptir-mašnama u državi!”, odgovorim ja njemu oduševljeno. I veli meni Šerić: “Ja sam vas morao čuti, znate, moram vam nevjerojatno zahvaliti. Vi ste mojoj ženi omogućili da zavoli nogomet!”. To je meni najljepši kompliment na svijetu. Približiti igru nekome tko nogomet ne voli niti ga zanima je nešto veličanstveno, to znači da si stvarno uspio - priča dodajući kako, iako je to gledateljima sve manje vidljivo, pred svaki nastup na televiziji ima strašno veliku tremu. Pisano novinarstvo je najljepše novinarstvo, nastavlja, jer svaku riječ možeš tri puta izvagati, oblikovati misao, staviti točku na pravo mjesto i onda je mogućnost za pogrešku vrlo malena. Kada si pred kamerama ili na radiju, to što si rekao, rekao si. S izgovorenom rečenicom, pak, u času možeš ispasti jako pametan i pronicljiv, ali i jako bedast i izvrgnut ruglu.

- I dandanas strahovito puno razmišljam o tome što će se dogoditi kada dođem pred kamere, što ću i kako reći. Pripremam se luđački i nevjerojatno se kontroliram da ne lanem neku glupost, a nisam baš siguran da već i nisam nešto lupio - smije se.

- Ljudi vas jako hvale i cijene vaše mišljenje tako da bih rekla da se dobro “kontrolirate” - uzvratim.

- To je zato što sam ljudima simpatičan jer nisam neki bivši igrač od formata niti sam nogometni trener. Neki sam kao posrednik između jednih i drugih. Nisam završio trenersku školu niti kineziologiju, za razliku od mojih kolega u studiju, nemam trenersko nogometno znanje, već sam naoružan znanjem o nogometu. I jednostavnim rečenicama - priča vrlo mladoliki 67-godišnjak koji u tom trenutku, zapravo, izgovara gomilu laži.

On to tako - kao i većina “velikih” - ne želi reći, no istina jest da je Anton Samovojska bio vrhunski nogometaš, doduše, na malom terenu. Igrao je, kaže, za sjajne momčadi - Katarinu i Grahorovu, bezbroj puta bio prvak Zagreba, 1984. čak i Jugoslavije, a bio je, među ostalim, proglašavan i najboljim igračem glasovitog malonogometnog turnira Kutija šibica. Bio je fenomenalan na malom terenu, no veliki ga nije išao.

PRIVATNI ALBUM

Slika za najboljega: Kao najbolji igrač malonogometnog turnira u Karlovcu 1983. dobio je pehar i sliku

 

Homer i Vergilije

- Tu su bila dva problema. Prvi, nisam imao dovoljan kapacitet pluća. Čak sam bio na probi u Maksimiru, u Dinamu 1969., trener je tada bio Ivica Horvat. Proveo sam tamo dva tjedna, nakon čega mi je Horvat prišao i na vrlo fin i pristojan način objasnio da je, eto, topla voda vrlo skupa. Drugi je bio taj da sam se potom teško razbolio i čak dvije i pol godine nakon toga nisam dotaknuo loptu - priča vrhunski tehničar čije su driblinge, kažu mi kolege, prepričavali još dugi niz godina.

U toj kratkoj pauzi od nogometa Anton Samovojska upisao je Filozofski fakultet, smjer povijest i arheologija.

- Ja sam klasičar, učio sam latinski i grčki i u osnovnoj i srednjoj školi. Godinama kasnije sam se pitao da kog sam vraga devet godina učio latinski i šest starogrčki, a onda sam jednog dana shvatio da sam to učio s razlogom. U Zagrebu sam 2008. radio intervju s Jacquesom Roggeom, tadašnjim predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora. Trebalo je popuniti dvije stranice u novinama, a dobio sam samo 15 minuta za intervju. Pročitao sam negdje da je i Rogge klasičar i mučki mu podvalio jedno pitanje koje je glasilo “Kad ste otvarali Olimpijske igre u Ateni 2004., publiku ste pozdravili na grčkom, hoćete li isto učiniti i u Pekingu?”. Čovjek se nasmijao i odgovorio da mu je to bilo lako jer je učio starogrčki, a da će sada očito morati svladati i malo kineskog. I onda je, ničim izazvan, počeo skandirati Odiseju, a ja sam se, vrlo bezobrazno, na njega nastavio prvim odlomkom Vergilijeve Eneide. “Zar i vi?!”, upitao me u čudu, a kratak, dosadan intervju postao je ugodan razgovor od 45 minuta - samozadovoljno se prisjeća te dodaje kako je u antičkim sentencama skupljena sva pamet svijeta, za one koji žele razmišljati.

PRIVATNI ALBUM

Novinarska momčad 1997. Stoje slijeva na desno: izbornik Tomislav Židak, Tomislav Dasović, Darko Tironi, Ivica Blažičko, Boris Ćosić, Bojan Vimek. Donji red: Antun Samovojska, Ratko Ličina, Dražen Krušelj i Davorin Olivari

 

Zahvaljujući klasičnoj naobrazbi, ali i dugogodišnjem šahovskom stažu - bio je majstorski kandidat (to je najdalje gdje je mogao doći samo s talentom i bez previše rada) kao i prvi predsjednik Hrvatskog šahovskog saveza -Samovojska je razvio svojevrsno selektivno fotografsko pamćenje. Selektivno zato što pamti samo stvari koje ga zanimaju, a kako je nogomet na samom vrhu liste njegovih interesa, rijetka su nogometna pitanja na koja Vojska nema odgovor. Primjerice, zanima vas sastav brazilske momčadi sa Svjetskog prvenstva 1958? Nema problema. Sastav nizozemske momčadi na prošlom Svjetskom prvenstvu? Tko je igrao na kojoj poziciji kada je Rijeka 1984. na Kantridi dobila Real Madrid? Reći će vam i tko je zabio golove, a ako malo bolje razmisli, sjetit će se i u kojoj minuti igre.

- Šah te nauči taktički, logički i kreativno razmišljati, uči te kombinatorici i kako pamtiti - objašnjava, skromno dodajući kako u njegovoj najbližoj okolini postoji gomila ljudi koji, siguran je, pamte i mnogo bolje od njega. S nekima od njih redovito karta belu.

Neka tajna veza

- Najdraže mi je igrati s Cro Copom. On je fantastičan igrač! Jako voli belu i uz nju se najbolje opušta. U stanju je odigrati na desetke partija samo da bi si um očistio od meča. Prosinečki je u beli romantičar, kao što je bio i na terenu. Jako volim kartati s Bobanom, on je “matematičar” i jedan od najboljih uopće, taj čovjek prati i pamti čudesa, svaki je potez odmjeren, zna se što i kako…

- Postoji neka tajna veza između nogometa i bele? - pitam.

- Danas više ne. Prije su igrači vrijeme u busu i svlačionici, pa i na prvenstvima kratili kartajući belu, danas imaju mobitele pa je ljubav prema beli isparila - odgovara pomalo nostalgično pa ističe kako je danas nogomet puno drugačiji nego nekada, tereni su drugačiji, kao i treninzi, oprema, prehrana igrača… Poput svake prave (ženske) neznalice, postavljam prvoloptaško pitanje.

PRIVATNI ALBUM

Nogomet sedamdesetih: Vlatko Marković, Anton Samovojska, Dražan Jerković i dr. Goran Janković, otac dr. Saše Jankovića, sadašnjeg liječnika hrvatske reprezentacije

 

- A tko je najbolji?

- Modrić - ispali bez razmišljanja. - Tu nema rasprave. Nema biti tko drugi. Sjećam se kad sam ga prvi put gledao kako igra, bilo je to 2004. dok je bio na posudbi u Interu. Jedan Interov igrač me nazvao i rekao mi da moram doći vidjeti tog malog kako igra, da je nevjerojatno talentiran. I zaista, bio je veličanstven. Već se tada vidjelo da će jednog dana biti u samom vrhu. Očekivao sam i da će Kovačić na ovom prvenstvu biti bog na terenu, ali, nažalost, još je nedorečen. Najveće mi je iznenađenje Rebić. On je bio sjajan u HNL-u, jak je k’o životinja i jako je hrabar, a sad uz to pokazuje i veliki napredak, u svoju je igru unio super važne tehničke elemente. Fantastičan je! - oduševljeno zaključuje.

O njegovoj pedantnosti i posvećenosti svojim, kako kaže, vrlo širokim interesima možda najbolje govori strast prema - vrtlarenju. Na spomen njegova vrta u vikendici na Krku nedaleko od Dobrinja Vojska se iznenađen pomalo crveni, pokušavajući sakriti oduševljenje i ponos što sam spomenula njegovo biljno carstvo.

- Da, da, supruga i ja imamo stvarno prekrasan vrt o kojem strasno brinemo. I ljudi se često iznenade koliko biljaka i cvjetova raspoznajem i što sve o njima znam. Posebno sam ponosan na to jedno drvo koje imam, zove se Cornus Florida. Kako mu i samo ime kaže, raste na Floridi, gdje su malo drugačiji uvjeti nego tu kod mene, gdje dere opaka bura, ali svejedno kod nas uspijeva nevjerojatno. Stvarno je prelijepo, svi mu se naši prijatelji dive. I nema tog začinskog bilja kojeg kod nas nema. Jedan moj prijatelj u šali priča da će Toljanu, direktoru Zrinjevca, poslati fotke mojeg vrta pa da ovaj vidi kako treba izgledati - šali se svestrani novinar koji osim biljaka skuplja i gramofonske ploče. Posjeduje, kaže, opasnu kolekciju.

- Imam barem 700 vinila i jedno, rekao bih, 900 CD-a, uglavnom rocka i bluesa. Utvaram si da sam bio tinejdžer u najljepše doba civilizacije, a to su bile šezdesete. To je bilo vrijeme kad su mladi osvajali slobode, doba studentskih nemira i prosvjeda, a sve to slijedila je perfektna glazba - priča Samovojska te dodaje kako se u njegovo doba vodila beskrajna rasprava o tome jesu li bolji Beatlesi ili Stonesi. Stonesi su, nastavlja, bili divlji, otkačeni i njihov je izričaj bio malo bliži drogama i alkoholu, a Beatlesi su bili fini, uglađeni.

- Vi ste tim Beatles ili Stones? - pitam bez trunke sumnje u odgovor koji ću dobiti.

Hrvatska pera u atlanti: Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., s Tomislavom Židakom i Brankom Vukinom iz Večernjeg lista

 

- Beatles, naravno. Oni su samo na prvom albumu imali više tuđih stvari nego svojih, a Stonesi su imali takva čak četiri. Međutim, oni su bez sumnje postali jedan od najvećih bendova današnjice, to je sada takav glazbeni izričaj da je to nevjerojatno - ograđuje se Vojska, napominjući kako voli i “bijeli” blues, on je “ispoliran” i malo elegantniji od sirovog crnačkog, a veliki je fan i ranog Fleetwood Maca i Johna Mayalla koji je, veli Vojska, svirao sa svim najvećim gitaristima na svijetu (koje je zatim kronološki nabrojio. “Eric Clapton, Peter Green, Mick Taylor...”).

- Je li vam žao što se nikad niste bavili strukom?

Suvišno znanje

- Ni najmanje. Moja jedina struka je novinarstvo. A je li mi žao što sam studirao to što sam studirao, nimalo. Svaka pametna rečenica koju pročitaš samo ti može koristiti, pogotovo ako si novinar. Ako želiš biti dobar, moraš puno čitati, gledati i slušati. Ne postoji “suvišno” znanje - zaključuje čovjek kojeg se s punim pravom može nazvati enciklopedistom, a koji je k tome odgojio cijeli niz novinara, autora redaka koje zaljubljenici u sport svakodnevno gutaju.

Anton Samovojska trenutačno radi na svojoj novoj knjizi, koja izlazi iduće godine, u povodu 100. obljetnice osnutka Zagrebačkog nogometnog saveza. Jedan je od nekolicine autora, kaže, a knjiga priča priču o nogometu od 1893., kada je došla prva nogometna lopta iz Praga u Zagreb, pa do danas.

- Znaš li tko je najzaslužniji za razvoj nogometa u Hrvatskoj? - pita me.

- Pojma nemam.

- Najveći hrvatski ban, ban Mažuranić!

- Ozbiljno? Nisam to znala. Već se tad igrao nogomet…? - odvratim naivno.

- Ne ne, ban Mažuranić je uveo tjelesni odgoj u škole i tako stvorio preduvjete za razvoj nogometa, ali i sporta kao takvog. Zato i je najveći.


Promo

Izdvajamo