MARIJA NEMČIĆ

ŽIVOTNA ISPOVIJEST JEDNE OD NAJUTJECAJNIJIH ŽENA NA PRISAVLJU Do 40. godine iskusila sam većinu pozicija na koje ljudi stižu u daleko zrelijoj dobi...

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 08.06.2019. u 11:08

Zagreb, 270519.
HRT, Prisavlje.
Novinarka Marija Nemcic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Marija Nemčić

Nemoguće je pobrojati projekte u čijem je pokretanju sudjelovala, pa i ne čudi što je HRT-ova Nagrada za životno djelo Ivan Šibl za televiziju otišla u njezine ruke. Drugi su istu dobivali pred odlazak u mirovinu, a Mariju Nemčić od penzije dijeli još desetljeće

Zimovizija”, program “Za slobodu”, “Dobro jutro, Hrvatska”, “Kolo sreće”, Porin, “Dobro je činiti dobro”, “Zvijezde pjevaju”, “Ples sa zvijezdama”, “Maestro”, “The Voice”, “A-strana”...

Ma praktički je nemoguće pobrojati sve projekte u čijem je pokretanju sudjelovala Marija Nemčić, pa i ne čudi što je nedavno HRT-ova Nagrada za životno djelo Ivan Šibl za televiziju otišla baš u njezine ruke. Doduše, tim priznanjem novinari i urednici budu okićeni pred odlazak u mirovinu, od čega je Privremena rukovoditeljica Samostalnoga odjela Međunarodni poslovi Nemčić skoro desetljeće udaljena, no njezina biografija je toliko bogata da imate osjećaj da su u pitanju radni vjekovi nekoliko ljudi, a ne tek jedne osobe.

Mirko Novosel i Marija Nemčić

 

Energija i godine

- Ne, ne idem još u mirovinu, makar za koju godinu ne bih baš voljela nastaviti ovim tempom, jer ovaj posao maksimalno troši ljude. Kada uđete u godine u kojima više niste toliko puni energije pomažete se iskustvom, ali i pitate se koliko još uvijek možete toga dati, biti svježi i otvoreni za sve te nove promjene koje se svakodnevno događaju u televizijskom biznisu.

No nije vam samo Nagrada za životno djelo stigla rano, već i prve funkcije.

- Istina, i to me je jako odredilo u životu. Iako sam ja prva ta koja govori kako u životu treba prijeći sve stepenice da bi čovjek sazrio, imao iskustvo i znao se nositi s određenim poslovima, funkcijama, mjestima i zadacima, kod mene je sve to došlo strašno rano. Ja sam s 29 bila glavni urednik programa, nekoliko godina poslije i direktor, tako da sam zapravo do svoje 40. prošla većinu pozicija na koje ljudi stižu u daleko zrelijoj dobi.

Nije da mi se žurilo, takve su bile jednostavno okolnosti u kojima sam se našla. S druge strane mi je žao što sam se zbog tih mandata vrlo rano prestala baviti s onim što najviše volim, a to je novinarstvo i proizvodnja programa. Zbog toga sam i kada sam bila visokopozicionirana, uskakala tu i tamo u neke projekte, jer me to ipak u ovom poslu najviše privlačilo.

Iza vas su stotine projekata, više od 30 godina profesionalnog iskustva. No u novinarstvu i na televiziji našli ste igrom slučaja, zar ne?

- Još nisam ni diplomirala francuski i komparativnu književnost, kad sam se 1986. prijavila na audiciju koju je raspisala Radiotelevizija Zagreb. Onako više iz znatiželje, jer zapravo sam sebe vidjela u diplomaciji, to mi je bila velika želja. Bila je to neka vrlo nadobudna audicija, skoro devet mjeseci smo testirani po svim mogućim segmentima i oni koji su prošli, stigli su u Zagrebačku panoramu.

Za mene je to i dalje bila zafrkancija za koju sam mislila da će trajati možda mjesec dana, no kada sam došla uredniku Lazi Rakijašu i rekla mu da ne bih ja to više, jer me televizija uopće ne zanima i ne samo da je ne gledam, nego ni nemam televizor u studentskom domu, on mi je uzvratio da je previše novca utrošeno na tu audiciju da bih ja sada mogla birati. I da sam o tome morala misliti ranije. I onda mi je taj posao nakon šest mjeseci postao nešto draži, da bih nakon godinu dana shvatila da me televizija stvarno zanima. I tako je prošlo više od 30 godina. I nije mi žao.

U društvu s Aleksandrom Kostadinovom

 

Nakon svega nekoliko godina novinarstva, počeli su vam pristizati prvi projekti.

- Bilo je tada dovoljno povjerenja u mlade. Ali trebalo je biti i hrabar kada su nam, a bilo nas je četvero, petoro, dali da idemo na projekt ‘Zimovizije’ od čega je poslije nastao Treći program. Potom, 1990., Miroslav Lilić i kuća dolaze na ideju da se odijelimo od JRT-a s drugim kanalom i dao nam je zadatak da napravimo cijeli novi Drugi program. Imali smo naravno ograničena sredstva, ideja je uostalom bila i da ćemo trajati tek mjesec dana dok ne dođe do podjele s JRT-om. No taj kanal, danas HTV2 je počeo zarađivati novac i na kraju postao super komercijalni program sve do rata i ‘Programa za slobodu’.

Onda je krenuo rat i to neko neopisivo stanje za novinarstvo. Bila je to faza koju rijetko tko prođe u životu. Bili smo jako mladi, mislim da nitko nije bio stariji od 28 godina i ta strašna situacija nas je sve jako zbližila. U jednom trenutku preuzeli smo i ulogu svojevrsnog centra umjesto Crvenog križa. Ljudi su znali da će kod nas dobiti svaku informaciju, i je li im sin zarobljen, i je li na popisu zarobljenih. Sjećam se te nedjelje ujutro kada su krenuli zvoniti telefoni, a mi s tim listama ispred sebe...

I objave prve zračne uzbune, kada ne znate da li ispravno obavještavate ljude što da rade, jer za to uputstva ne postoje. Sjećam se i te jedne večeri kada su nam svi naši regionalni centri počeli slati svoju verziju ‘Moje domovine’. Onako spontano, iz prkosa. Snimke stižu, a vi sjedite u režiji i plačete. I ne možete se zaustaviti. I kada danas sve to sagledate, shvatite da ste savršeno odradili posao bez ikakvog znanja, samo zbog entuzijazma i želje da služite i pomognete gledateljima...

Nakon smirivanja ratne situacije pokrenuli ste “Dobro jutro, Hrvatska”. Kako je došlo do te emisije, koja je postala jedan od zaštitnih znakova HTV-a?

- Većina koja je bila u ekipi ‘Program za slobodu’ bili su honorarci i trebalo ih je ‘zbrinuti’. U drugim programima nije bilo mjesta za njih i zapravo zato nam je palo na pamet pokrenuti jutarnji program koji kao takav projekt nitko nije radio. Naravno, ideja o emisiji koja počinje u šest sati ujutro nije baš bila dobro dočekana, nastao je problem u svemu, osim kod Mire Lilića koji je rekao zašto ne? To je bio projekt koji je također trebao trajati mjesec dana, a eto ga traje i danas.

 

Sve nešto privremeno kod vas?

- Meni je ta privremenost kao i smjena stalna.

Dolazi 1992. i Antun Vrdoljak, tadašnji generalni direktor HRT-a odlučuje vas postaviti za glavnog urednika HTV-a, koji doduše nije imao pod sobom Informativni program, ali ipak bilo vam je tek 29 godina. I do danas ste najmlađa ne samo urednica već urednik koji je imenovan na tako visoku poziciju. Kako se dogodio takav presedan?

- Na zadnjoj emisiji ‘Dobro je činiti dobro’ u srpnju, Vrdoljak mi je prišao i rekao ‘mala, ja mislim da bi ti trebala biti glavni urednik’. Odgovorila sam mu da ne dolazi u obzir i tu je počela ta nekakva polusvađa, nakon koje sam otputovala i ništa se nije događalo sve do rujna. Iskreno, bila sam uvjerena da je na tome sve stalo, međutim kada sam se vratila u Zagreb dočekala me odluka da se s mojim imenom ide na Programsko vijeće. Meni je to sve bilo strašno, i dalje sam mislila da neću proći.

A kada sam izabrana Vrdoljak mi je rekao, “sada pazi, jer od ovog trenutka ti je na čelo udaren rok trajanja. To ne može biti duže od četiri godine i pazi kako se ponašaš jer jedan dan se moraš vratiti nazad”. Bio je to stvarno odličan savjet, jer nitko nije nezamjenjiv i ništa ne traje vječno. I ja se uvijek zahvaljujem svim glavnim ravnateljima koji su me smijenili, jer u smjenama čovjek puno više nauči, ako ništa drugo tko su vam prijatelji i na koga možete računati. Moja najveća sreća nije što mi se pozicija dogodila rano već što mi se smjena dogodila rano.

Kažu da ste najsmjenjivanija osoba na HRT-u?

- Najviše puta sam i napredovala, zato sam i najviše puta padala. To je isto tako logično i normalno kada tako rano postanete šef. I ono pitanje stalno zašto opet ona? Vjerojatno postoji neki razlog zašto sam bila toliko puta na takvim mjestima, a s druge strane ja nisam nikada igrala na kartu politike niti na bilo što drugo što vam može priskrbiti mjesto na taj način. To je uvijek kratkog roka i u ovom poslu takva diskreditacija nije dobra. Čovjek mora biti svoj, poštovati naravno sva pravila kuće i posla, ali i imati svoje ja. Sva ta bliskost s bilo kojom vrstom lobija, politike na kraju ne može dobro završiti.

Nemčić s kolegama iz EBU-a

 

Period kada je kuću vodio Mirko Galić, a u čijem ste i vi bili timu, bio je vrlo uspješan za HRT.

- Mirko Galić je veliki novinar i na prvom mjestu mu je bio program. I zato je bilo lako. On je i posljednju kunu ulagao u program, jer je bio stava da zbog toga ljudi i plaćaju pristojbu, da zbog toga postojimo. Ujedno bio je to period kada u Hrvatskoj počinje jačati konkurencija a time i naša borba za gledatelje.

Bilo je to jedno teško razdoblje, no ipak smo 2005. uspjeli postati najgledanija javna televizija u Europi. Istodobno, tada nije bilo digitalnih platformi, bile su druge okolnosti i iskreno sumnjam da bi to danas bilo moguće izvesti. Jer opći je pad gledanosti, sve više mladih se okreće novim tehnologijama, i u zemlji s tek četiri i pol milijuna ljudi ogroman je izazov zadržati gledatelje. A što god mi mislili o HRT-u, on je zadržao kvalitetu na svoja četiri programa.

U svojim ste odlukama kao šef, uvijek mislili prilično unaprijed. Tako ste odlučili uvesti i domaću sapunicu prije središnjeg Dnevnika, zbog čega su vas dočekali na nož. Zbog čega ste tako odlučili?

- Imala sam jednu opsesiju koja glasi - kada padne gledanost Dnevnika postanete nebitni. I nikad nećete imati tu ulogu u društvu kakvu imate dok držite primat u informativnom programu. Moja opsesija je bila da će nam se dogoditi ono što se dogodilo javnim televizijama u Mađarskoj, Sloveniji, a ja sam željela silom zadržati povjerenje i relevantnost HRT-a. I od te moje panike je izrasla sapunica, jer sam išla za tim ako su gledali ‘Santa Barbaru’ i ako je ona bila toliki hit, zašto publika ne bi gledala domaću sapunicu. Naravno svi živi su me napali, ali ‘Vila Maria’ je bila prva i ostala do danas najgledanija domaća telenovela. Tri godine smo tom formulom sačuvali gledanost Dnevnika i pritom odlično zaradili.

2007. opet vam ide smjena, a vi se vraćate odjel međunarodnih poslova. Već prije ste postali prva žena na čelu TV odbora EBU-a, a nekoliko godina poslije ušli i u izvršni odbor predsjedništva EBU-a, opet kao jedina žena od ukupno devet članova. Je li vam taj odjel poput neke oaze?

- Točno tako, međunarodni poslovi su moja oaza, koji su mi omogućili da napravim karijeru vani, naučim puno, upoznam neke sjajne ljude na javnim radiotelevizijama. Međutim, nisam više aktivna u EBU-ovim tijelima, izašla sam iz njih kada sam imenovana Ravnateljicom produkcije HRT-a 2010.

Koji vam je najdraži projekt u karijeri?

- Nema jednog. ‘Program za slobodu’ jer je bilo je to nešto potpuno drugačije, a u skladu s tim i ‘Dobro je činiti dobro’. I prvi posjet Svetog oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Porin mi je drag, draga mi je ‘A-strana’, ali zapravo više su u pitanju ti emotivno drugačiji trenuci koje sam u nekom trenutku doživjela. Sjećam se finala akcije za ‘Udrugu krijesnice’ koje se održavalo na maksimirskom stadionu. Kiša pljušti kao iz kabla, samo je tamo prolom oblaka, a vi očekujete da se napuni cijeli stadion.

Mislila sam da smo propali kada je kiša napokon stala, a onda sam ugledala kolone ljudi kako se slijevaju prema Maksimiru. U roku od pola sata stadion je bio pun, a mi smo Krijesnicama kupili stan u Zagrebu. Ili kada smo angažirali izbjeglice na Velesajmu da pletu čarape za vojsku, a mi smo svima njima nosili topli obrok kombijima. Drag mi je i taj prvi izbor za predsjednicu TV odbora EBU-a. Protiv mene su se natjecali kolega sa ZDF-a i kolega s nizozemske televizije i ja sam bila jedina žena.

I njih dvojica su se dogovorili da u prvom krugu ako ispadne jedan od njih, da će podržati onog drugog. No do drugog kruga nije ni došlo jer sam ja u prvom dobila više od 75 posto glasova. Sjećam se i kada me je Papa dok smo bili na primanju pitao kako se zovem, ja kažem Marija, a on mi odgovara ‘pa sada mi je jasno u čijim rukama sam bio u Hrvatskoj’...

Marija Nemčić i Mirko Galić

 

Koji vam je bio najveći promašaj?

- Uf, puno ih je bilo. U tim shemama, bože sačuvaj, što smo sve radili. Bilo je emisija koje su imale 0,2 posto gledanosti pa smo ih brže bolje micali s programa. Ali neću nabrajati koje su da se ljudi ne osjete prozvani, jer sam za njih ja kriva ili tko god bio u tom trenutku glavni direktor.

Teško vas je zamisliti jednog dana bez televizije...

- Ja se mogu zamisliti jako lako. Voljela bih imati vremena, čitati više, to sam davno prestala. I baviti se nečim drugim, recimo vrtom. Imala bih još jednog psa, želim se jako baviti životinjama, ali i humanitarnim radom. Općenito ta ideja vraćanja zajednici kod nas je nerazvijena, no u svakom slučaju za to treba imati vremena, to je misija s kojom se ne možeš baviti povremeno. A ja bih se voljela jednog dana posvetiti pomaganju ljudima, jer duboko vjerujem da nas takve stvari čine boljim osobama.

Tagovi

Izdvajamo