MIKE ČIKEŠ

ŽIVOTNA PRIČA AMERIKANCA IZ ZAGORE Odselio iz San Francisca, skrasio se u Šestanovcu: 'Da bih ovako živio u SAD-u trebao bih biti milijunaš'

    AUTOR:
    • Gabrijela Radanović

  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2019. u 10:58

Tom Dubravec / CROPIX

Da bih u Americi živio na ovako prekrasnom mjestu trebao bih biti milijunaš, a ovdje je izolirana kuća u šumi najjeftinija! - oduševljeno pogledava oko sebe Mike Čikeš, domaći Amerikanac koji se prije 11 godina odlučio vratiti hrvatskim korijenima, a gdje drugo nego u općinu u kojoj su smješteni njegovi prezimenjaci, piše Slobodna Dalmacija.

Premda ne shvaća zašto su nekretnine na zabačenim i izoliranim mjestima puno jeftinije nego one u urbanim sredinama sretan je zbog toga, jer je njemu baš to i trebalo.

A kako smo uopće doznali za njega? Možemo samo reći da i u ovom slučaju vrijedi ona "dobar glas se daleko čuje", jer smo u samo osam mjeseci postojanja Mikeova ugostiteljskog objekta preko Facebooka gledali fotografije “gradskih” prijatelja koji odlaze do Šestanovca jesti burgere kod Amerikanca Mikea(?!).

Dok papirnatim maramicama pokušavamo zaustaviti umak koji se cijedi iz "Philly cheese" sendviča, Mike nam objašnjava gdje je kupio meso i koje sve začine po njemu posipa. Ne smeta nam hrpa maramica s kojom "saniramo štetu", jer fantastičan okus domaće junetine teško možete pronaći u gradskim "trafikama" brze hrane.

- Nigdje u okolici Splita nisam mogao naći dobar burger, odnosno burger po svom ukusu. Oduvijek sam želio biti kuhar, ali sam do otvaranja ovog objekta 25 godina radio s keramikom i kamenom - u uvodu priča cjeloživotnu želju ostvarenu otvaranjem “Mike's fast fooda”. No, preskače najvažnije pitanje: kako i zašto Šestanovac?

- Moji roditelji su porijeklom iz zaselka Čikeši u Žeževici, a 1961. godine su se odselili u Ameriku. Otac mi je umro jako mlad, kada sam imao svega četiri godine. Nakon što se to dogodilo, mama me poslala babi i didu da se organizira, tako da mi je najlipše sjećanje iz djetinjstva odavde - razumiš? - priča Slobodnoj Dalmaciji simpatični 53-godišnji "Amerikanac" i otac troje djece, te nastavlja:

- Budući da sam oženio pravu Europljanku koja se nije mogla naviknut na stil života u San Francisco Bayju, odredili smo da ćemo doći živjeti u Hrvatsku - priča Mike, na što se ubacuje nasmijana 44-godišnja Mađarica Odett.

- Htjela sam da se djeca odgoje u sigurnom mjestu. Mikeu je trebalo godinu dana da bez stresa pusti dijete da se vani igra, dok se ja jasno sjećam kako sam se kao mala igrala u Mađarskoj, tako da sam se odmah opustila - uz osmijeh pogledava muža dok se prisjeća njihovih početaka u Zagori, na što se Mike pristojno opravdava.

- Živjeli smo na lipom mjestu u Americi, ali se svejedno bojiš za djecu i čak zakonski ne smiješ pustiti mlađe od 11 godina da se sami igraju vani. Nažalost, baš se na tako lijepim mjestima često događaju otmice. Ovdje to nisam doživio. Škole su dobre, a tu imamo rođake, prijatelje… Ali, isto mi je trebalo godinu dana da ih mirno pustim vanka - priznaje domaći “Amer”.

Bez obzira na to što je za njih Šestanovac raj na zemlji, nije bilo lagano jer, kao što svi znamo, raj na zemlji - ne postoji.

- Kada sam došao ovdje nastavio sam se baviti istim poslom kao u Americi, radio sam s kamenom i keramikom, ali sam se prije šest godina gadno razbolio. Imao sam ugrušak u nozi, a dijagnoza nije bila odmah otkrivena tako da se kasnije ustanovilo da imam duboki tromb, a uz to sam dobio oštećenje srca i emboliju pluća. Proveo sam tri tjedna na intenzivnoj njezi, na Firulama na plućnom odjelu. Na kraju se ispostavilo da imam autoimunu bolest koja napada krvne žile, kosti i organe - prisjeća se Mike, ali se lice nije uozbiljilo. Upravo suprotno, još mu se više širi osmjeh i kaže:

- Kako je interesantno kad ti se nešto gadno dogodi, uopće ne osjećaš da si to ti, ali doktori i sestre u bolnici - vrh! Oni su mi spasili život - priča Mike nešto što nemate priliku često čuti i naglašava da bi vjerojatno s takvom bolesti u Americi bankrotirao, zbog skupog zdravstvenog osiguranja izgubio kuću i završio na ulici, a ovdje ga, naglašava, u njegovoj kući nitko ne može izbaciti.

- Tri mjeseca sam morao doma odležati, a iza toga nisam mogao godinu i pol dana raditi i sve mi je u životu padalo. Ponovo sam počeo raditi svoj posao, ali nisam bio efikasan, jer bih svako malo morao sjesti i dignuti nogu. Shvatio sam da moram nešto promijeniti. Jednom sam prijatelju ispričao cijelu situaciju i moje misli, a i plan da bih volio početi raditi ono što oduvik volim - kuvat. I tako sam, uz pomoć prijatelja i rođaka, ima osam miseci otvorio ovo - okreće se i pokazuje mali objekt u njegovoj obiteljskoj kući, koji je od poda do stropa sam napravio. Mikeu čak niti birokracija nije predstavljala velike probleme.

- Trebalo mi je sedam ili osam mjeseci da organiziram cijelu papirologiju, ali mogu ti reći da je sve ok ako radiš onako kako ti kažu. Birokracija je birokracija, i Americi isto triba dugo vremena da se prikupi sva dokumentacija - priča nam, ali ne vidi baš razumijevanje na našim licima, pa još malo pojasni:

- Jednostavno, ljudi trebaju razumit da se moraju prilagodit kad dođu ovdje. Ako je svakome isto, mora biti i tebi - i tako nam je Amerikanac očitao malu životnu lekciju. Na što Odett dodaje da njihovim malim “businessom pokrivaju sve troškove i žive od toga, a to je najvažnije”.

- Naše iskustvo ovdje je 80 posto dobro. Kada se navikneš na sistem i prilagodiš očekivanja, onda je odlično. Ja sam mogao slobodno prihvatiti kategoriju invalida, ali hoću raditi - odlučan je Mike, otac dvoje tinejdžera i jednog osnovnoškolca, ali svi redom s hrvatskim imenima. Zanimljivo, jedan pohađa Klesarsku školu u Pučišćima, dok je dugi odabrao Umjetničku školu u Splitu.

No, vratimo se na junake naše priče koji su prepoznali ono što brojni nisu i zbog toga su stvorili život u općini koja, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, broji nešto manje od dvije tisuće ljudi. Kažu statističari da većinu stanovništva čine Hrvati s 99,54 posto, a mi smo, među devet stranaca, uspjeli pronaći Mađaricu Odett, stanovnicu koja ovu malu općinu čini multikulturalnim mjestom.

- Sretni smo jer imamo seljački turizam i puno je vila s bazenima, tako da je ljudima drago što smo otvorili, i što je hrana kvalitetna. Nekada nam kažu da bismo možda više prodali da nam je manja cijena sendviča - skromno će Odett, na što je Mike nastavio i pojasnio zašto je cijena jela od 15 do 70 kuna.

- Kupujemo domaće meso, ručno radim burgere da u njemu ima zraka i da je mekan. I to samo domaću junetinu koristim. Za Philly je isječem i mariniram, tako da ne može biti friškija. Odaberem najbolju poziciju, plećku, prsa i donji dio vrata, tako da ispadne baš lipe roze boje. Naši gosti pojedu ono što su platili. Namjerno sam dizajnirao fast food tako da se priprema hrane događa ispred ljudi i da oni sve vide. Marža mi je minimalna, ali smo sretni jer nas mušterije podržavaju da održimo takvu kvalitetu. Napravio sam čak kvalitetni meni i "shit" meni, ali sam rekao sebi, neću radit "shit" meni - uz smijeh odlučno ističe.

- Međutim, bilo je stresno zbog cijena, jer smo zbilja htjeli raditi kvalitetno - dodaje Odett, a Mike joj odgovara:

- Meni nije bilo, znao sam da će ljudi dolaziti ako pružim kvalitetu, i dolaze, čak iz Imotskog, Ciste, Splita, Baške Vode... Onako bi mi u početku dolazili i prestali, a ovako će nastaviti. Ne radimo dostavu nego nam ljudi unaprijed naruče ili ako nam nije gužva, onda odnesemo hranu radnicima s naplatnih kućica na autocesti, jer oni ne smiju izlaziti. Uskočimo nekada ljudima koje poznajemo ili ako su ljudi stariji, a mi imamo vremena, onda im odnesemo - priča sada već poznat član male zajednice.

Kao što smo već napisali na početku, Mike je našoj reporterskoj ekipi nevjerojatno ukusan "Philly cheese" sendvič upakirao u pizza tijesto, doduše i srećom, nismo imali izbora nakon što smo primijetili gotovo izraz gađenja na njegovu licu kada smo zatražili običnu lepinju, no za one koji zbilja žele lepinju, uvijek će se naći.

- Pizza tijesto je pravi New York stil. U njemu nema šećera, potrebno mu je da malo ostane u hladnjaku i kada ga izvadiš, razvlači se kao paučina. Zato ispadne ukusan i hrskav. Toć kuham sat vremena i sastojci su friški. To uzima truda, a i sama organizacija koliko će se naručiti i koliko prodati, da ne propada hrana. Moram naglasiti, sve se može napraviti i bez glutena, jer žena i sin imaju celijakiju, tako da sam upoznat s takvim zdravstvenim tegobama - smije se Mike.

U slobodno vrijeme, kada nema ljudi u fast foodu, ali i kada ih ima dosta, svira gitaru i zabavlja goste nepogrešivim glasom.

Da niste u Šestanovcu, pomislili biste da ste dio već dobro poznatog filmskog scenarija u kojem glavni glumci zbog kvara na automobilu završe u malom američkom mjestu gdje se život odvija puno drukčijim ritmom. Međutim, nismo u Americi nego u Zagori, i tim je ova priča još bolja.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo