Stela Grljušić (33) je mlada pravnica koja je jedno vrijeme radila u odvjetničkom uredu, a potom i na sudu. Dobro plaćen posao, sigurna primanja, posao za poželjeti? Bar tako razmišlja većina mladih. No, Stela je rekla da ipak ne želi takav život, na zaprepaštenje roditelja dala je otkaz i uputila se u Irsku, piše Slobodna Dalmacija.
Tamo je u početku čuvala djecu, zatim upisala Fitness institut, pa radila kao fitness instruktor, te se vratila u Hrvatsku. Odlučila je sebi dati još jednu šansu u Hrvatskoj i tu pokušati s drugom karijerom, onom osobnog trenera, kad već nije išlo s karijerom pravnika. U Irsku je otišla u veljači 2015., a u Split se vratila prije nekoliko tjedana.
S prava u fitness...?
– Pravo je bilo moja ljubav, a fitness je moj hobi. Ono što me ponukalo da upišem pravo te se njime i bavim neko vrijeme je bio prvenstveno moj interes, na neki način obiteljska tradicija, ali moram priznati da su utjecale i američke serije i filmovi. Imala sam dojam da je sve to u stvarnosti pravednije i manje monotono. Kada sam uvidjela da stvari baš i ne funkcioniraju tako, odlučila sam svoj hobi, koji je zapravo oduvijek bio moja prva prava ljubav, pretvoriti u svoje zanimanje.
Što je prethodilo otkazu na sudu?
– Otkazu na sudu prethodilo je godinu i šest mjeseci rada, gdje sam shvatila da svaki dan čekam marendu, a iza marende kraj radnog dana. Svaki dan sam čekala petak, a nijednu nedjelju nisam čekala ponedjeljak. Tada sam shvatila da nešto moram mijenjati i da ne želim život provesti tako.
Jeste li možda razmišljali o odvjetničkoj karijeri?
– Na početku sam radila u odvjetničkom uredu kao odvjetnički vježbenik i to je bilo zanimljivo iskustvo, no bila sam nezadovoljna uvjetima rada koji su dugogodišnja posljedica cjelokupnog stanja u državi. Bez obzira na to što su mi se zaista ukazivale prilike za razvoj odvjetničke karijere odbijala sam ih, jer nisu odgovarale mojoj viziji života. Danas mi je drago što sam slušala svoje srce, a ne ono što mi se nudilo kao jedina opcija.
Dolazite iz poznate sudske obitelji, kakva je bila njihova reakcija?
- Zbog obiteljske tradicije očekivani put moje buduće karijere je trebao ići u odvjetničke ili možda sudske vode.
Jesu se onda roditelji razočarali?
- Roditelji su mi uvijek bili podrška. Naravno, bilo im je žao uloženog truda u obrazovanje, ali su mi rekli da je njima najbitnije da budem sretna i da radim posao koji volim.
Kako je bilo u Irskoj?
– Zanimljivo i kišovito. Kad sam došla bila sam "au pair" djevojka u jednoj irskoj obitelji, gdje sam živjela i čuvala četiri prekrasna dječaka. Paralelno uz taj posao upisala sam Fitness institut. Ujutro sam čuvala dječicu, a popodneva provodila kao pravi student. Bilo je to jedno jako intenzivno i neobično razdoblje. Došla sam u zemlju sasvim različitog mentaliteta od našeg, u novu kulturu, drukčiju klimu, a onda su došle i knjige iz anatomije i fiziologije na engleskom jeziku. To je bilo poprilično stresno suočavanje mene i stručnih knjiga na stranom jeziku. Prevodila sam ih najprije na hrvatski da skužim što trebam učiti, pa sam onda to naučeno učila iznova na engleskom. Sada se tome smijem.
Gdje ste živjeli?
– U jednom malom mjestu nedaleko od Dublina, Portmarnocku. Duž mjesta je predivna pješčana plaža, te će mi u sjećanju zauvijek ostati opuštajuće šetnje nakon napornih radnih i studentskih dana. Bila sam jedina učenica koja nije bila Irkinja, no Irci su se pokazali kao jako susretljivi i brzo su me prihvatili, te uvijek bili raspoloženi da mi pomognu. Čak sam jedno razdoblje po završetku instituta radila u institutskoj teretani kao fitness instruktor te se pripremala za bikini fitness natjecanje, a trener mi je bio legenda irskog bodybuildinga. Tih se dana rado prisjećam.
Jeste se odmah snašli?
– Da, obitelj u koju sam došla kao "au pair" djevojka bila je jako susretljiva i učinili su sve kako bih se osjećala kao kod kuće. Sve to mi je bio velik izazov i, iskreno, opcija da se ne snađem u mojoj glavi nije postojala.
Zbog čega ste se vratili u Hrvatsku?
– U Hrvatskoj sam se okušala samo kao diplomirana pravnica, ali kao osobni trener nisam. Kiša mi je postajala sve nepodnošljivija, a osunčane fotografije koje su mi svakodnevno slale mama, sestra i prijatelji su zaista govorile 1000 riječi, pa sam jedno jutro samo rekla – ma, kvragu sve, idem bit osobni trener doma!
Razmišljate li o povratku u Irsku?
– Za sada ne jer sam oduševljena radom u Splitu, imam predivne klijente s kojima surađujem, i sretna sam s mojom obitelji i prijateljima, te uživam razgovarati na materinjem jeziku. Mnogo toga što sam prije shvaćala zdravo za gotovo sada puno više cijenim. Nikad ne reci nikad, no zasad nemam u planu kupovanje avionske karte.
Jeste li upoznali neke Hrvate vani, kakvi su njihovi dojmovi?
– Upoznala sam nekoliko Hrvata vani. Dojmovi su uglavnom dobri, irski standard je bolji od našeg i Hrvati tamo "dišu" bez kredita i dugova pa su manje čangrizavi, politika i novac nisu glavna tema. Svi ljetuju u Hrvatskoj i nadaju se boljem sutra i povratku u svoju zemlju. Rijetki su oni koji žele tamo ostariti.
Može li se živjeti od treniranja drugih?
– Mislim da je za sada prerano da donesem konačan sud o tome. Ja vjerujem da može, ako ste posvećeni svakom svom klijentu kao da je jedini. To je moj moto. Ne želim da osoba koja mi dolazi u 6 popodne vidi neku skroz drukčiju Stelu od one koja je trenirala nekog u 10 ujutro. Ako novac nije prioritet i osobi pristupate kao čovjeku čiju potrebu razumijete, čvrsto vjerujem da se od treniranja drugih može lijepo živjeti.
Je li danas imati osobnog trenera pomodarstvo ili potreba?
– Potreba. Posebno u današnjem svijetu interneta gdje dođete do svakakvih informacija i jako teško možete razlučiti ispravnu informaciju od one koja vas može koštati zdravlja.
Hrvati su jedna od najdebljih nacija na svijetu. Zbog čega smo toliko – debeli?
– Da, Hrvati su jedna od najdebljih nacija na svijetu. Više je tu čimbenika. Mi još generalno nismo svjesni da hraniti se zdravo ne znači nužno hraniti se skupo. Potrebno se malo educirati i jako malo organizirati. Spremanje zdravih obroka zapravo oduzima jako malo vremena, samo treba imati malo volje. Također, općenito svijest o zdravstvenom pristupu fitnessu kod nas nije toliko razvijena, ali, nažalost, ponekad je bolest najbolji motiv za mijenjanje životnih navika.