Tijekom svoga nedavnog predavanja u Vukovaru hrvatski znanstvenik Ivan Đikić najavio je da na znanstveni kongres, koji je ovoga tjedna održava u Cavtatu, dovodi četvero vukovarskih gimnazijalaca.
- Cilj je bio da mladi vukovarski talenti vide što se radi u vrhunskoj znanosti te da se zajedno druže djeca iz hrvatskog i srpskog programa iz Gimnazije Vukovar. To su nevjerojatno draga, topla iskrena i talentirana djeca koja su izabrana na temelju svojih rezultata u školi i motivacijskog pisma. Uložio sam malo materijalnih sredstava da potaknem četvero mladih na nove izazove i karijeru u znanosti. A glavni cilj je da u budućnosti ostanu u Hrvatskoj u svom profesionalnom angažmanu - rekao nam je Ivan Đikić.
Poznati znanstvenik, inače profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, najavio je i tri programa potpore mladim hrvatskim znanstvenicima u 2018. godini. Riječ je o 750.000 kuna za mlade voditelje laboratorija, stipendiju za najboljeg studenta iz STEM područja u iznosu od 10.000 eura za obrazovanje u Frankfurtu te poziciju za izradu doktorata na Đikićevu EU projektu. - To je vrlo prestižna pozicija u trajanju od tri godine koju bih želio dodijeliti jednom od najboljih hrvatskih studenata ili studentica sa željom da se u budućnosti vrati u Hrvatsku - pojasnio je Đikić svoje planove potpore hrvatskim znanstvenicima i učenicima.
No, Đikić nije ni prvi ni jedini hrvatski znanstvenik iz inozemstva naglašenih filantropskih pobuda na planu obrazovanja i znanosti. Fizičar Marin Soljačić i pravni stručnjak Mirjan Damaška, profesor emeritus na Yaleu, utemeljili su zaklade, dok je molekularni biolog Igor Štagljar osnovao stipendijski fond.
Velik poticaj
- Meni su nagrade bile velik poticaj u karijeri, pa sam uvijek imao želju da jednog dana, kada budem imao financijske mogućnosti, pokrenem tako nešto u Hrvatskoj. Uz to sam htio pokrenuti diskusiju u hrvatskom društvu i nadam se da ću potaknuti imućne ljude u Hrvatskoj da se i oni uključe u takav oblike filantropije - rekao je Marin Soljačić, profesor na Massachusetts Institute of Technology (MIT). On je 2014. godine, od dijela sredstava koje je dobio kao jedan od prva tri laureata Blavatnikove nagrade, utemeljio zakladu koja svake godine dodjeljuje nagradu Marin Soljačić. Nagrada u iznosu od 5000 dolara dodjeljuje se učenike koji na Državnoj maturi postigne najbolje rezultate iz fizike i matematike.
Igor Štagljar, profesor na Sveučilištu Toronto, prošle je godine utemeljio Stipendijski fond pod svojim imenom u suradnji sa svojim kolegama sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) Mirjanom Pavlicom, Majom Gligorom i Damjanom Franjevićem. - Svrha našeg fonda je osigurati sredstva kako bi se najbolji mladi studenti s PMF-a mogli usavršavati u mojem laboratoriju na Sveučilištu u Torontu u vremenskom razdoblju od sedam mjeseci. Stipendiju u vrijednosti od 50.000 kuna osigurali smo uz pomoć Dubravka Štimca i PBZ Croatia osiguranja obaveznih mirovinskih fondova. Kada sam ja studirao, takvih stipendija nažalost nije bilo. Stoga sam jako sretan što sam uz pomoć hrvatskih sponzora uspio pokrenuti stipendiju jer mislim da je iznimno bitno poticati mlade znanstvenike u svim stadijima njihove karijere - rekao je Štagljar.
Hrvatski znanstvenici iz dijaspore ističu da je na Zapadu jako raširena filantropija u znanosti i obrazovanju.
- U SAD-u i Izraelu ta vrsta filantropije jako je raširena i vrlo bitna za razvoj znanosti. U jednom trenu postane pitanje ‘prestiža’ među imućnim ljudima da sponzoriraju filantropiju takve vrste, što je za društvo, ali osobno vjerujem i za njih same, bolji način da troše novac nego na luksuzne aute, jahte i slično - rekao je Soljačić, koji smatra da taj oblik filantropije u nekim slučajevima može biti puno efikasniji nego državno financiranje. -
Prvo, imućni ljudi su često dobri menadžeri i stoga mogu osigurati da njihova filantropska sredstva budu iskorištena na puno efikasniji način nego kada državna birokracija pokušava financirati istu namjenu. Drugo, ima puno bitnih stvari i namjena u koje je jako važno investirati, ali iz raznih birokratskih i političkih razloga država ili ne može ili je prespora investirati - naglasio je Soljačić.
Kako je nekoć bilo
Igor Štagljar ističe da se u SAD-u i Kanadi stipendije, nagrade, zgrade pa i znanstveni centri nazivaju prema čovjeku ili obitelji koja je financirala taj projekt. - Navest ću kao primjer moga kolegu i prijatelja Terrencea Donnellyja, koji je dosad Sveučilištu Torontu donirao oko 150 milijuna kanadskih dolara, od kojih se velikim dijelom financirala gradnja znanstvenog Instituta Donnelly u kojem radim već punih 12 godina. Uz to, utemeljio je i stipendiju za nadarene kanadske studente iz siromašnijih obitelji koje, nažalost, nemaju dovoljno novca kako bi financirale njihovo školovanje - rekao je Štagljar.
Za razliku od današnje Hrvatske u kojoj su filantropske ideje u znanosti i obrazovanju u samom začetku, u prošlosti je kod nas bila posve drukčija situacija.
- Mi smo 1913. godine imali 241 stipendijsku zakladu. To je hrvatska tradicija: ustanovljivanje zaklada u kojima su privatnici dali svoj novac. Dobar primjer je zaklada Hrvatski radiša koja je osnovana 1903. godine, a njezino poslanje je bilo da se temeljem donacija ljudi obrazuju za rad u trgovini i obrtu. Zaklada je dobila značajnu podršku Hrvatske bratske zajednice i Hrvata u Južnoj Americi. Sagradili su tada najveću zgradu u Kraljevini Jugoslaviji u današnjoj Ulici kneza Mislava u Zagrebu. Sličnih je inicijativa u odnosu na današnje vrijeme bilo jako puno - rekao je prof. Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Uzori na zapadu
- Imamo problem da smo kasno donijeli propise koji bi poticali filantropiju, jer smo dosta kasno uveli porezne poticaje. Dodatni dio hrvatskog problema jest to što je ključni i najprofitabilniji segment gospodarskog sektora u rukama stranaca. Ti stranci nisu pripravni participirati istu razinu svoje društvene odgovornosti u Hrvatskoj kao u svojim matičnim zemljama. To je tema koju smo davno trebali otvoriti jer je to dio korporativne filantropije - naglasio je Bežovan. Kao jedan od rijetkih primjera korporativnih zaklada u nas ističe Zakladu Adris u kojoj je član Uprave. Tu je zakladu 2007. godine utemeljila korporacija Adris, a na njezinu je čelu posljednje dvije godine astronom i edukator Korado Korlević.
- Za ovogodišnji ciklus smo za područja stipendije, školstvo, znanje i otkrića dodijelili oko dva milijuna kuna. To su sredstva kojima nekoliko projekata i dosta mladih mogu pokrenuti sljedeći istraživački ili školski ciklus. Kako je podrška izvrsnosti i inovativnost u osnovi Zaklade Adris, u tom pravcu suma nije fiksna.
Dešavalo se proteklih godina da su se za neke posebno inovativne ili za hrvatsku znanost i medicinu važne projekte izdvojilo i još 500.000 kuna više od prvotnog plana. Zakladi i zakladniku je važno da projekt uspije, da budemo potpora i partner. Zanima nas sadržaj a ne forma, a izbjegavanje bilo kakvog administrativnog nasilja nad korisnicima donacija je nešto što Zakladu Adris čini jedinstvenom - naglasio je Korlević.
No, pitanje koje se nameće jest zašto ostale korporacije koje su u hrvatskom vlasništvu nisu slijedile primjer Adrisa.
- Podravka je imala svoju zakladu, no kad je došlo do krize u kompaniji, taj je projekt gotovo zamro. Naši su propisi relativno dobri, korporacije i građani mogu davati dva posto svojih prihoda. No, mislim da bi bilo dobro u slučaju obrazovanja i znanosti da davanja mogu biti i više od dva posto prihoda jer se to višestruko vraća - ustvrdio je Bežovan. Ističe kako se u filantropskim aktivnostima Hrvatska ne bi trebala uspoređivati s razvijenim zapadnim zemljama, nego s onima u tranziciji.
- Najbolji uzor nam može biti Češka jer je odmakla zbog niza okolnosti. Prvo, Češka je prije Drugoga svjetskog rata bila razvijenija od Francuske i imala je tradiciju zaklada. Njihov pokojni predsjednik Havel osnovao je dvije zaklade na imena svojih supruga. Tim zakladama je ostavio dio svoje imovine i autorska prava. Kad je češkim obiteljima koje su se odselile u Švicarsku, Ameriku itd. vraćena oduzeta imovina, one su je mahom dale u zaklade. Nadalje, kad je u Češkoj došlo do privatizacije, onda je jedan posto išao u suinvestiranje zakladništva - pojasnio je Bežovan, koji smatra da u Hrvatskoj ima i pojedinaca spremnih davati u filantropske svrhe.
- No, u Hrvatskoj je gotovo znak slabosti, a ne znak vrline da ste uspjeli zaraditi za sebe i za svoju obitelj pa imate odgovornost prema drugima članovima zajednice - naglasio je Bežovan. Kao poticajan primjer među građanima naveo je poduzetnika i investitora Nenada Bakića. Zajedno sa suprugom Rujanom Nenad Bakić utemeljio je prije nekoliko godina udrugu Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM) te se prometnuo u najvećega hrvatskog filantropa na planu obrazovanja.
Međunarodni Bakić
- Udruga koju moja supruga i ja vodimo zapravo funkcionira kao zaklada i financiramo je najvećim dijelom vlastitim novcem. Fokusirani smo na edukaciju, posebno na STEM područje koje je jezgra suvremenog kurikuluma, a u Hrvatskoj je naročito zapostavljen u školama. Razvilo smo globalno jedinstveni program izvankurikularne STEM edukacije, kojim smo dosad došli do 45.000 djece, s velikim sistemskim utjecajem. Naš javno najvidljiviji projekt je STEM revolucija, uvođenje sjajnih mikroračunala u škole, ali smo prije toga pokrenuli i veliku robotičku ligu za koju smo donirali oko 1800 robota u 360 škola i udruga - rekao je Bakić, čije filantropske aktivnosti nisu ograničene samo na Hrvatsku.
- Razvili smo i vrlo napredne projekte, kao što je Internet stvari i napredno robotičko natjecanje, u kojem smo okupili najbolje timove iz hrvatske lige, ali i sličnih liga koje smo potaknuli i inicijalno financirali u drugim zemljama. Primjerice, u Srbiji smo donirali cijeli projekt lige, a nakon naše inicijalne financijske donacije najveći dio ostatka je financirala srpska vlada - stoga naše inicijative imaju i mirovnu dimenziju. Trenutačno u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja radimo na tome da svako dijete u 6. razredu dobije mikroračunalo, a nastavnici iz raznih predmeta pripadajuću edukaciju i mislimo da će to biti transformacijski projekt u hrvatskom školstvu - zaključio je Bakić.