NENAD BAN

GENIJALNOM HRVATU ZA DLAKU IZMAKLA NOBELOVA NAGRADA Upoznajte čovjeka koji je riješio jedan od najvećih misterija molekularne biologije

ZÜRICH - Mislim da je moja strast prema znanosti ista kao i prije 25 godina, kada sam počinjao znanstvenu karijeru, kaže mi Nenad Ban, profesor strukturalne molekularne biologije na prestižnom ETH (Švicarski federalni tehnološki institut) u Zürichu. Razgovaramo telefonski, no čujem ga kako se entuzijastički smije. - Vrlo sam uzbuđen kad imamo nove rezultate i nešto novo otkrijemo. Posebno mi je veselje vidjeti u očima mojih studenata kad spoznaju eureka moment, trenutak otkrića. Jer, to je nešto do čega se dođe nakon godina i godina rada i odricanja - naglašava Nenad Ban, briljantni hrvatski znanstvenik čija serija izvanrednih otkrića u posljednjih petnaestak godina izaziva veliko divljenje i poštovanje njegovih kolega iz cijelog svijeta.

Nedavno smo tako u Jutarnjem pisali kako su Banova i skupina Tima Maiera, njegova bivšeg studenta, a sada profesora na Sveučilištu Basel, u prestižnom časopisu Science objavile arhitekturu kompleksne molekule mTORC1 (ciljna molekula rapamicina kod sisavaca) koja igra važnu ulogu u razvoju bolesti poput raka i dijabetesa. O tom, ali i ostalim otkrićima svoje grupe, Nenad Ban nedavno je govorio u Americi gdje je kao pozvani predavač održao predavanja na Harvardu te na Sveučilištu Clarkson.

- Bilo je vrlo zanimljivo, ali i uzbudljivo. Najprije sam stigao u Boston, a onda sam drugi dan malim avionom, praktički sam s pilotom, letio u Lake Placid, mjesto poznato po Zimskim olimpijskim igrama 1980. godine. Tamo sam na Sveučilištu Clarkson održao dva predavanja u sklopu 21. Shipley Distinguished Lectureship. To je bila velika čast za mene jer je od 21 predavača dosad njih 15 dobilo Nobelovu nagradu - ispričao mi je Ban. Nakon dva dana u Lake Placidu vratio se u Boston, a povratak je bio avanturistički.

- Sjedio sam iza kopilotskog mjesta i gledao sve pilotove pokrete i radnje u tom malom avionu. Padao je snijeg i puhao jaki vjetar, što je u ovo doba uobičajeno u tom dijelu SAD-a - kazao je Ban, koji je u Bostonu održao predavanje na Medicinskoj školi Harvard.

- Tamo rade iznimni znanstvenici koji se bave bazičnim istraživanjima. Predavaonica je bila puna pa su ljudi stajali i sa strane. Bio je to dobar osjećaj. Poslije se razvila dobra diskusija - kaže Ban koji je na povratku u Zürich imao peripetija s letom zbog kvara na motoru zrakoplova.

- Tri sata smo sjedili i čekali, ali sretno sam stigao. Bilo mi je uistinu lijepo u SAD-u, ali i naporno jer sam se morao malo dulje pripremati za predavanja. Sad sam u laboratoriju i pokušavam uloviti konce. Često me zovu na predavanja, no ne mogu sve pozive prihvatiti zbog obaveza u laboratoriju, ali i moje obitelji. Ipak, putujem barem jednom do dva puta mjesečno, bilo da je riječ o pozvanim predavanjima, bilo o kongresima ili znanstvenim sastancima - kaže Nenad Ban.

Upoznala sam ga u rujnu 2004. godine, kad sam ga posjetila na ETH u Zürichu, prestižnom sveučilištu koje je dosad dalo 21 nobelovca, uključujući Einsteina, Röntgena te naše Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga. Nenad Ban tada mi je pokazao svoj laboratorij i ured, a sjećam se i da sam na švicarskoj televiziji vidjela TV prilog o njemu. Bana su tada predstavili kao jednog od vodećih mladih svjetskih znanstvenika na području strukturalne molekularne biologije, a on je na pitanja odgovarao na engleskom. Pitam ga je li u međuvremenu naučio njemački. - Dovoljno da mogu otići automehaničaru popraviti auto, kupiti nešto u dućanu ili naručiti nešto u restoranu. Također, dovoljno da mogu razgovarati s obitelji moje supruge Eilike koja je Njemica - kaže mi Ban uz smijeh. - Razumijem u potpunosti njemački, no na ETH komuniciramo na engleskom jer u svojoj komunikaciji moram biti precizan i učinkovit. Uostalom, na ETH je posve uobičajena komunikacija na engleskom jer tamo radi oko 60 posto stranaca. Znanstvene pozicije u Švicarskoj otvorene su istraživačima iz cijelog svijeta, a ETH uvijek bira najbolje osobe, bez obzira odakle dolaze - istaknuo je Nenad Ban.

Rođen je 1966. godine u Zagrebu, u obitelji znanstvenika i sveučilišnih profesora Jasne i Zvonimira Bana. - Rastao sam u znanstvenom okruženju i moji roditelji često su mi mogli odgovoriti na neka pitanja koja su me zaokupljala. Od malih nogu zanimala me priroda, i stalno sam kupovao knjige o biljkama i životinjama - ispričao mi je jednom prilikom Ban. Priznaje da u srednjoj školi nije bio posebno dobar učenik.

- Nisam baš volio učiti jer se mnogo toga moralo učiti napamet. Zanimljivo je da je moja maturalna tema iz 1984. godine bila na temu ribosoma, staničnih organela koja proizvode proteine. Ribosome i danas proučavam. Našao sam i moje crteže iz toga doba te ih pokazao studentima kao dokaz da se fundamentalne teme u znanosti proučavaju desetljećima. Problem počnete proučavati dok je nerješiv, a zatim nakon desetljeća istraživanja te uz pomoć tehnologije, dođete do rješenja - kaže mi Ban.

Najprije se zainteresirao za biologiju mora, a zatim za molekularnu biologiju koju je upisao i zatim diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), a mentor mu je bio akademik Željko Kućan. Još tijekom studija odlučio je otići u Ameriku pa se tako 1989. godine prijavio na tri sveučilišta i dobio dvije ponude. - Kako je svaka prijava koštala 50 dolara, nisam imao mogućnosti prijaviti se na veći broj sveučilišta. Novac za te prijave zaradio sam radeći noćne smjene na Medicinskom fakultetu u Zagrebu tijekom posljednje dvije godine studija biologije u Zagrebu - prisjetio se Ban, koji je 1994. godine doktorirao na Sveučilištu California u Riversideu. Tijekom doktorata upoznao je i svoju buduću suprugu, njemačku znanstvenicu Eiliku Weber s kojom ima dva sina, Arvida (15) i Ivu (12).

Ipak, prijelomni trenutak u njegovoj karijeri bio je kad se 1995. godine pridružio laboratoriju Tomasa Steitza na Yaleu. Na to se prestižno sveučilište već kao student prijavio na doktorat, ali nije primljen. - Moj dolazak na Yale pokazuje da nikad ne treba odustati od dugoročne vizije: ako nije moguće ići prema cilju direktno, bit će moguće obilaznicom - rekao mi je jednom Ban.

U Steitzovu laboratoriju na Yaleu Ban se posvetio istraživanju strukture ribosoma, stanične tvornice proteina. Nakon što su znanstvenici prije pedesetak godina otkrili da ribosom igra središnju ulogu u transferu genetske informacije, poznavanje strukture te stanične organele postalo je jedno od najvažnijih pitanja u molekularnoj biologiji.

Istraživanje strukture ribosoma Ban uspoređuje s rješavanjem teškog matematičkog ili šahovskog problema. - Zbog toga sam došao na ideju kako bi možda bilo logičnije da jedna osoba pokuša riješiti cijeli problem, iako se činio nerješivim, nego da postoji velika grupa ljudi u kojoj svatko pokušava riješiti dio problema - ispričao je prof. Ban. Njegov je pristup urodio plodom nakon pet godina praktički danonoćnog rada.

- Vrlo se dobro sjećam jutra kad sam s trojicom kolega sjeo pred računalo i pogledao u aktivni centar ribosoma, čiju smo strukturu upravo odredili. Otkrili smo da je sačinjen od nukleinske kiseline, a to nam je omogućilo da pogledamo četiri milijarde godina unazad i nedvosmisleno dokažemo kako je nukleinska kiselina ta molekula od koje je poniknuo život na Zemlji. Bio je to najljepši trenutak istraživanja - ispričao mi je Nenad Ban o velikom otkriću koje je 2000. godine objavljeno u časopisu Science, i tada prozvano znanstvenim ekvivalentom usponu na Mt. Everest.

Za to otkriće, u kojem je kao prvi autor tri ključna rada bio Nenad Ban, Thomas Steitz je 2009. godine, zajedno s Adom Yonath i Venkijem Ramakrishnanom, dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Dobro se sjećam toga dana, kada sam u redakciji vidjela odluku Nobelova komiteta. Odmah sam nazvala Bana. Netko drugi na njegovom mjestu bio bi žalostan i ogorčen jer mu je izmaklo najveće znanstveno priznanje. Ali ne i Nenad Ban: osim što je veliki znanstvenik, on je i veliki gospodin.

- Da, bio sam prvi autor ta tri ključna rada, i moram reći da sam uzbuđen zbog toga što sam sudjelovao u istraživanjima koja su dovela do otkrića strukture ribosoma, a zatim i Nobelove nagrade - rekao mi je tada Ban, nakon što je dao veliki broj intervjua švicarskim i njemačkim medijima. Svi mi novinari pitali smo isto: je li mu žao što nije dobio Nobela.

- Malo je nedostajalo da dobijem nagradu, teško je biti bliže Nobelu. No, ni u jednom trenutku nije mi bilo žao što i ja nisam dobio nagradu. Da sam bio u komisiji za dodjelu nagrade, i ja bih sugerirao iste ljude. Ada Yonath je prva kristalizirala ribosome, veliku ribosomsku podjedinicu sam riješio ja u laboratoriju Toma Steitza, a malu ribosomsku podjedinicu razriješila je skupina Venki Ramakrishnana na Cambridgeu - naglasio je tada Ban.

Iako mu nije donijelo Nobela 2009. godine, otkriće strukture bakterijskog ribosoma hrvatskom je znanstveniku devet godina ranije otvorilo vrata najprestižnijih američkih sveučilišta, a on se dvojio između ponuda Sveučilišta California u Berkeleyju i ETH u Zürichu.

- Eilika i ja vjenčali smo se u Americi, no odlučili smo se vratiti u Europu jer smo željeli djecu odgajati blizu naših obitelji - prisjetio se Ban. No, pregovori s vodstvom ETH nisu bili jednostavni.

- Kad sam došao na razgovor s predsjednikom ETH, on mi je ponudio određene uvjete rada. No, ja sam rekao da mi to nije dovoljno i postavio svoje zahtjeve. Bio sam čvrst jer sam imao dobre ponude na Berkeleyju. Kako bi ispunili moje uvjete, na ETH su morali promijeniti pravila jer sa 33 godine, koliko sam tada imao, nisam mogao dobiti stalnu profesorsku poziciju - kazao je Ban. - Naposljetku su pristali na moje uvjete, a predsjednik mi je rekao: "Dobro, mi ćemo ti to omogućiti, ali od tebe odsad očekujemo čuda". U tom trenutku osjetio sam strašan pritisak - dodao je Ban. Prisjeća se da prve godine na ETH nisu bile jednostavne, jer nije došao do čuda koje se od njega očekivalo. - Nakon tri godine nismo imali nikakve rezultate i u laboratoriju se javila sumnja u to da ćemo ikada doći do važnog otkrića. Onda se sve preokrenulo - kazao je Ban.

Od 2004. godine, kada sam počela pratiti njegovu karijeru, Nenad Ban imao je seriju velikih otkrića. Među njima se ipak ističu otkrića strukture ribosoma u višim organizmima (2011.) i mitohondrijskog ribosoma (2015.). - Mitohondrijski ribosomi odgovorni su za sintezu proteina u mitohondrijima naših stanica. Mitohondriji imaju ključnu ulogu u životu jer su odgovorni za proizvodnju stanične kemijske energije. Osim toga, mitohondriji kontroliraju proces staničnog umiranja pa su povezani s bolestima poput tumora i normalnih staničnih procesa poput starenja - pojasnio je Ban. Proučavanje mitohondrijskih ribosoma omogućit će nam razvoj boljih antibiotika. - Naime, da bi se razvili bolji antibiotici, važno je znati kako izgleda bakterijski ribosom i mitohondrijski ribosom, jer se tako mogu spriječiti nepoželjne popratne pojave raznih antibiotika koji se klinički koriste. Naši rezultati opisuju razloge zbog kojih određeni često korišteni antibiotici, primjerice streptomicin i gentamicin, mogu dovesti do kratkotrajnog gubitka sluha, a kod ljudi koji su genetski predisponirani može doći i do trajnog gubitka sluha - dodao je Ban.

Dosad je objavio 118 znanstvenih radova, citiranih preko 13.000 puta. U vodećim svjetskim znanstvenim časopisima Science i Nature ima čak 24 rada, što je produkcija na kojoj bi mu pozavidjeli naši instituti i sveučilišta.

- Ja ne idem za objavljivanjem velikog broja radova. U mojem laboratoriju, koji u prosjeku broji između 15 i 20 ljudi, često na nekom problemu radimo godinama prije nego što dođemo do otkrića i zatim ga objavimo. Imali smo seriju zanimljivih rezultata, no posebno sam ponosan na to da su ljudi u mojem laboratoriju došli do važnih otkrića, a neki su nakon odlaska nastavili sa sjajnim karijerama na drugim sveučilištima. Nema mnogo laboratorija koji iz generacije u generaciju nastavljaju s vrlo uspješnom karijerom. Primjerice, jedan moj suradnik izabran je u konkurenciji od 700 znanstvenika na profesorsku poziciju na Sveučilištu Rockefeller u New Yorku. Drugi je dobio poziciju na Sveučilištu Sidney, treći u Ženevi itd. - naglasio je Ban, čiji je znanstveni uzor austrijski biolog Max Perutz, koji je na Cambridgeu otkrio strukturu molekule hemoglobina, za što je nagrađen Nobelovom nagradom.

Nenad Ban ističe kako se ni on ni njegova supruga nikad nisu pokajali za to što su umjesto u Kaliforniji, profesionalni i osobni život nastavili u Zürichu, koji se u anketama često spominje kao jedan od najboljih gradova za život u svijetu.

- Sretni smo što smo došli ovdje jer Zürich je odlična kombinacija vrhunskog sveučilišta i krasnog srednjoeuropskoga grada s bogatom poviješću i odličnom infrastrukturom. Život u Zürichu je jako lijep, to je grad po mjeri čovjeka, dovoljno velik da ima mnogo kulturnih, zabavnih i sportskih sadržaja. Opet nije prevelik da bi imao problema s prometom i kriminalom - rekao je Ban.

Kako je i njegova supruga Eilika znanstvenica, dijele obiteljske obaveze. Dok su njihovi sinovi bili mali, nije bilo nimalo lako uskladiti znanstvene karijere Banovih s njihovim obiteljskim životom. Naime, Švicarska je zemlja u kojoj mnogo manje žena radi nego u ostalim zapadnim zemljama. Stoga je vrlo malo vrtića i škola s cjelodnevnim boravkom.

- Nikad nije lako balansirati obitelj i znanost. Naši sinovi sada mogu sami tramvajem u školu, no imaju dosta aktivnosti izvan škole. Igraju tenis i sviraju gitaru, a Ivo, k tome, svira i violinu. Ivo se sada priprema za prijemni ispit u tzv. dugoj gimnaziji, koja počinje nakon šestog razreda osnovne škole i traje šest godina. Taj je prijemni težak i svega 20 posto djece ide u tu gimnaziju. Arvid sada ide u treći razred gimnazije, što je pandan prvom razredu srednje škole u Zagrebu - kazao je Ban.

Zajednički hobi obitelji Ban su putovanja. - Gotovo svake godine Eilika i ja s dečkima otputujemo na neki dugi put. Ponekad to povežemo s poslom, a ponekad idemo turistički. Naši dečki jako vole putovanja i posljednjih godina bili smo na Islandu, u Jordanu, Izraelu, Japanu, Istanbulu, na zapadu SAD-a itd. - rekao je Ban, koji u slobodno vrijeme voli i fotografirati. - Općenito, volim umjetnost, posebno vizualnu. To mi je bila strast. Kod mene je u mladosti bila dvojba između znanosti i vizualne umjetnosti, odnosno slikarstva, fotografije i filma. Možda sam zato izabrao strukturalnu molekularnu biologiju jer tu postoji jaka vizualna komponenta - priznao je Nenad Ban.

U Hrvatskoj svake godine provede dva tjedna na ljetovanju u Brelima, a ponekad dođe i na neki kongres. Također, bio je i član znanstvenog savjeta bivšeg ministra znanosti Jovanovića. - Moj otac Zvonimir je, nažalost, rano umro, no u Zagrebu žive moja majka Jasna te 12 godina mlađi brat Saša. On je završio filmsku akademiju i režira filmove. Često smo u kontaktu; Saša meni priča o režiji, a ja njemu o znanosti - kazao je Ban, čiji dugogodišnji prijatelj je i kazališni redatelj Borut Šeparović.

- Godinama sam uspješno surađivao s akademkinjom Ivanom Weygand, koja je, nažalost, prerano preminula, prije dvije godine. No, još uvijek održavam kontakt s njenim laboratorijom koji sada vodi dr. Ita Gruić. Osim što ću i ove godine ljetovati u Brelima, u rujnu ću doći na Međunarodnu ljetnu školu iz biofizike, što me posebno raduje - zaključio je Nenad Ban.

Tekst je objavljen u 56. broju magazina Svijet

Izdvajamo