Turska je 2018. proglasila godinom Troje. Time se diljem svijeta obilježava 20 godina kako je taj drevni antički grad-država, čiji se ostaci nalaze u blizini turske luke Canakkale, uvršten na UNESCO-ovu listu Svjetske baštine.
Priča o mitskom gradu Troji, razorenom nakon desetogodišnjeg rata, stoljećima je inspiracija pjesnicima, književnicima i umjetnicima, ali nije ništa manje atraktivna povjesničarima i arheolozima.
No, jedini povijesni izvor u kojem se opisuje Trojanski rat su starogrčki junački epovi “Ilijada” i “Odiseja” koje je slijepi pjesnik Homer zapisao u 8. stoljeću prije nove ere. Ilijada opisuje 48 dana u posljednjoj, desetoj godini rata, a “Odiseja” razdoblje nakon rata, u kojem je glavni junak Odisej.
Priča o Trojanskom ratu inspirirala je i rimskog pjesnika Vergilija za ep “Eneida” u kojem je glavni junak Trojanac Eneja.
Rat zbog ljubavi
Ako je ljubav vrijedna borbe, ne postoji bitka zbog ljubavi koja je poznatija od Trojanskog rata. Povod Trojanskom ratu bila je otmica Helene, najljepše žene na svijetu i supruge spartanskog kralja Menelaja. U Helenu se zaljubljuje trojanski princ Paris koji je otima. Menelajev brat Agamemnon ujedinjuje grčke snage te šalje tisuću brodova na Troju kako bi nevjernu Helenu vratio kući. Počinje krvava opsada Troje, a iako nadmoćniji, Grci deset godina bezuspješno osvajaju grad. Naposljetku, Troju osvajaju varkom: prave se da odustaju od opsade i odlaze ostavljajući pred gradom golemog drvenog konja. Trojanci uvlače konja u grad pa grčki vojnici skriveni u njemu otvaraju vrata i osvajaju Troju...
Schliemannovo otkriće
Stoljećima se Troji, opjevanoj u Homerovim epovima, pripisivala mitska, a ne povijesna važnost. No, sve je u 19. stoljeću promijenio ekscentrični njemački trgovac Heinrich Schliemann (1822.-1890.) koji je od djetinjstva bio fasciniran pričom o Troji. Nakon što se obogatio trgujući indigom, krenuo je u potragu za Trojom te obišao Krf, Kefaloniju i Itaku. Zatim je 1870. godine taj 48-godišnji Nijemac zajedno sa svojom drugom suprugom, 17-godišnjom Grkinjom Sofijom, odlučio istražiti brdo Hisarlik, u sjeverozapadnoj Turskoj, jugozapadno od Dardanela. Na tom je brdu 1865. godine iskapanja počeo britanski arheolog Frank Calvert pa je Schliemann angažirao stotinjak radnika i nastavio njegov posao. Do 1873. godine Heinrich Schliemann našao je golemo blago, više od 16.000 različitih predmeta, uglavnom zlatnih: narukvice, ogrlice, broševe, kovanice, itd. Bio je uvjeren da je to blago kralja Prijama, čiji se sin Paris zaljubio u lijepu Helenu. No, pogriješio je jer je nađeno blago potjecalo iz 2500. godine prije nove ere, a Trojanski rat vođen je barem 1200 godina kasnije.
Devet gradova
Što je Schliemann više kopao, bilo mu je jasnije da u Hisarliku ne leži jedan, već devet gradova. Umro je 1890. godine, a iskapanja je nastavio njegov asistent Wilhelm Dörpfeld. On je 1893. godine u šestom sloju otkrio grad iz kasnog brončanog doba za koji je mislio da je Homerova Troja. No, taj se grad činio premalim jer se pokazalo da je u njemu moglo živjeti samo stotinjak ljudi.
Zatim su iskapanja nastavljena 1930-ih godina te 1960-ih kada su američki arheolozi ustvrdili da Troja leži u sloju VIIa.
Korfmannova otkrića
No, pravi je napredak postignut kada je 1988. godine iskapanja nastavio njemački arheolog prof. Manfred Korfmann (1942.- 2005.) sa Sveučilišta Tuebingen. On je 1993. godine u sloju VIIa otkrio golemi jarak koji se protezao duž cijelog lokaliteta, a imao je obrambenu funkciju. Otkriveni su i potencijalni dokazi koji govore o borbi: vrškovi strijela koji potječu iz oko 1250. godine prije nove ere. Danas je uvriježeno mišljenje da je Korfmannov tim otkrio Troju koja se protezala na oko 200.000 četvornih metara, gdje je živjelo između 4000 i 8000 stanovnika. Korfmannova istraživanja ukazuju na to da je Homerova Troja bila bogat grad, važno trgovačko središte između Crnoga i Egejskog mora.
Zagonetke Troje
Je li uopće bilo Trojanskog rata? Nakon velikih otkrića na Hisarliku, Manfred Korfmann zastupao je teoriju da je zbog strateškog značaja Troje bilo mnogo “trojanskih ratova” koji su mogli poslužiti kao osnova za Homerove epove. Jedna od najvećih zagonetki jest i Trojanski konj jer u 150 godina iskapanja nisu nađeni njegovi ostaci. Nema, također, dokaza da su Helena, Paris, Prijam, Hektor, Odisej, Ahil i ostali junaci Homerove epopeje uistinu postojali. No, ma što bila osnova za priču o Trojanskom ratu, ona i dalje intrigira znanstvenike, ali i sve zaljubljenike u antiku.
Troja u Gabeli
Meksički hotelijer i arheolog-amater Roberto Salinas Price (1938.-2012.) pobudio je veliku medijsku pozornost svojom knjigom “Homerova slijepa publika” objavljenom 1984. godine. U knjizi je iznio svoju teoriju da se Troja zapravo nalazila u Gabeli, hercegovačkom selu na tri brežuljka na desnoj obali Neretve, između Čapljine i Metkovića. Na tu je ideju došao kada je u jednom antičkom izvoru pročitao da se Troja nalazi sjeverno od Soluna. Kada je u nekim spisima pročitao da se Trojanski rat odigrao na Balkanu, počeo je proučavati “Odiseju” i “Ilijadu” pokušavajući ustvrditi gdje bi se moglo nalaziti mjesto koje bi se podudaralo s Homerovim opisom Troje. Izbor mu se polako suzio na Jadran, kao područje kojim je lutao starogrčki junak Odisej. Kada je rijeku Neretvu prepoznao kao antičku rijeku Skamander, za Salinasa više nije bilo dvojbi da je Troja zapravo u Gabeli. Teorija Roberta Salinasa Pricea privukla je veliku pozornost tadašnjih jugoslavenskih medija, ali i brojnih turista koji su ljetovanje na Jadranu iskoristili kako bi posjetili navodnu Troju u Gabeli. No, stručnjaci su ubrzo pokopali meksičkog arheologa-amatera kao šarlatana.