Trenutak kada je u listopadu ove godine Tristan Roberts postao prvi čovjek koji je na sebi iskušao eksperimentalnu gensku terapiju protiv infekcije HIV-om mogao se pratiti uživo putem Facebooka. Tristan je sjedio na kožnom kauču u jednom stanu u Washingtonu. S njegove lijeve strane sjedio je prijatelj, instruktor joge i vlasnik stana, a s desne strane Aaron Traywick, čelni čovjek kompanije Ascendance Biomedical koja je razvila eksperimentalnu terapiju. No, ta terapija nikad nije bila testirana na ljudima.
Infekcija HIV-a
- Ne možete zaustaviti to, ne možete regulirati ove stvari. Ali, možete kreirati okruženje u kojem je sve transparentno - rekao je Roberts prije nego što si je u trbuh ubrizgao injekciju. Tristan Roberts 28-godišnji je programer iz Washingtona koji sebe opisuje kao nomada. Kada je imao 22 godine, dijagnosticirana mu je infekcija HIV-om pa je počeo uzimati antivirusne lijekove. No, prije dvije godine odustao je od antivirusne terapije. S jedne strane, smetale su mu jake nuspojave tih lijekova, a s druge su strane, tijekom tromjesečnog boravka u Čileu, iskrsnuli problemi sa zdravstvenim osiguranjem, što mu je otežalo pristup liječenju.
Infekciju HIV-om odlučio je kontrolirati prirodnim putem, pomoću zdrave prehrane, a zatim je saznao za Ascendance Biomedical, slabo poznatu biomedicinsku kompaniju koja mu je ponudila eksperimentalni tretman. Taj se tretman sastojao u ubrizgavanju gena za N6, protutijelo koje se u jednoj studiji, objavljenoj 2016. godine, pokazalo kao učinkovito u neutralizaciji HIV-a. Stoga je Tristan Roberts odlučio biti pokusni kunić, a njegov postupak oštro je kritizirala američka Agencija za hranu i lijekove (FDA).
Gotovo istodobno, Josiah Zayner (36), biokemičar koji je prije radio za NASA-u, postao je prvi čovjek koji je na sebi primijenio CRISPR, metodu koja omogućava ciljano modificiranje ili zamjenu jednog ili više gena. O CRISPR-u smo pisali više puta jer riječ je o revolucionarnoj tehnologiji koja ima niz prednosti, uključujući relativnu jednostavnost, visoku preciznost i učinkovitost, zbog čega bi primjenu mogla naći ne samo u razvoju novih terapija, uključujući i liječenje raznih vrsta tumora, nego i u poljoprivredi te biotehnologiji.
Tijekom predavanja o primjeni genetskog inženjerstva na jednoj konferenciji u San Franciscu u listopadu ove godine, Josiah Zayner izvadio je bočicu i injekciju koju je zatim ubrizgao sam sebi.
- Ovo će modificirati moje gene tako da ću imati snažnije mišiće - rekao je Zayner dok su ga u publici promatrali s nevjericom.
Cilj Zaynerova eksperimenta bio je potaknuti njegovu mišićnu snagu uklanjanjem gena za miostatin koji regulira rast mišića. Sličan pokus prije dvije godine znanstvenici su napravili na embrijima biglova i pokazao se uspješnim.
Skupi ljekovi
Zaynerova sklonost eksperimentiranju na samome sebi proizašla je iz osobnog iskustva. Josiah Zayner rođen je u siromašnoj obitelji, od djetinjsva je imao želučane tegobe, no njegova obitelj nije imala novca za liječnike. Kad je počeo studirati, dobio je zdravstveno osiguranje, a kako su se njegove zdravstvene tegobe pojačale, počeo je obilaziti liječnike. No, tvrdi da su liječnici bili skupi i neučinkoviti. Frustracija zbog neuspjelog liječenja njegovih gastrointestinalnih tegoba navela je Zaynera da pokuša eksperimentirati na sebi, što nije tako rijetko u znanstvenom svijetu.
Primjerice, kako bi dokazao ulogu bakterije Helicobacter pylori u razvoju čira želuca, australski znanstvenik Barry Marshall 1984. godine pojeo je juhu u kojoj se nalazila velika količina te bakterije. Eksperiment je uspio, a Marshall je 2005. godine za otkriće dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Inspiriran Marshallom, Zayner je sam sebi 2016. godine transplantirao mikrobiom crijeva svojeg prijatelja, a cijeli je postupak prikazan u dokumentarnom filmu “Gut Hack” Kate McLean i Marija Furlonija.
Iako njihovi eksperimenti kod mnogih ljudi izazivaju bojazan i otpor, Tristan Roberts i Josiah Zayner istaknute su figure u novom, rastućem pokretu biohakiranja ili Do-It-Yourself (DYT) biologije. Taj pokret, koji se počeo razvijati u SAD-u, okuplja široki krug ljudi: znanstvenike, inženjere, umjetnike, dizajnere i aktiviste koji eksperimentiraju s biotehnologijom izvan konvencionalnih instituta i laboratorija.
- Biohakiranje je pojam koji se koristi za rastući društveni trend tzv. kućnog istraživanja života - pojedinci ili manje organizacije koriste metode molekularne biologije kako bi provodili biološka istraživanja poput znanstvenih ustanova i nerijetko pritom sami pojedinci služe kao pokusni kunići. Sam pojam je nastao po uzoru na računalno hakiranje, koje se koristi za računalne entuzijaste koji istražuju i mijenjaju programe ili sklopove kako bi ih poboljšali ili koristili za neku drugu namjenu. U središtu obaju pokreta uglavnom su pojedinci koji bez formalnog obrazovanja u nekom području kreću u samostalno istraživanje. Dok je kod originalnog pojma predmet istraživanja računalni sklop ili program, u biohakiranju su to žive stanice ili biološki sustavi - pojasnio je molekularni biolog Kristian Vlahoviček, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu.
- Hakiranje, bilo ono računalno ili biološko, samo po sebi ne sadrži ništa loše, u smislu da potiče kreativnost i omogućava pojedincima prisniji dodir s predmetom njihova zanimanja. No, malo je veći problem što, za razliku od računalnog hakiranja, biohakiranje ima dalekosežnije etičke konotacije. Dok pri računalnom hakiranju nastradati može neki računalni sklop ili komad softvera, što također ne mora biti bezazleno, posljedice biohakiranja mogu biti opasne po život samog biohakera ili, još gore, njegove okoline. Dodatna razlika je u tome što su biološki sustavi znatno složeniji od onih računalnih i o njima znamo još razmjerno malo, pa je time i opasnost manipuliranja biološkim sustavima u ‘kućnoj radinosti’ daleko veća - naglasio je Vlahoviček.
Naš sugovornik smatra da su eksperimenti poput onoga na koji se ohrabrio mladi Tristan Roberts prilično opasni.
- Mislim da se ljudi ponekad upuštaju u takve eksperimente upravo zato što im nedostaje znanja i svijesti o tome što sve može poći po zlu. Iako takvi pokusi i pothvati izazivaju neku dozu divljenja šire javnosti i na neki način utjelovljuju uvriježeno mišljenje da se do velikih znanstvenih otkrića dolazi jednostavno i individualnim pristupom laika, činjenica je da smo do mnogo više otkrića došli mukotrpnim i discipliniranim radom velikog broja znanstvenika i malim koracima nego ogromnim skokovima na velika zvona. Svaka čast mladom programeru na hrabrosti i nadam se da mu se ništa neće dogoditi, ali mislim da doista nije sasvim svjestan činjenice koliko još imamo ograničenu moć predviđanja što se u ovakvim situacijama može dogoditi. To, naravno, nije razlog da ne istražujemo, ali bolje bi bilo to ne činiti na sebi kao pokusnim kunićima, nego korištenjem načela znanstvene metode - rekao je Vlahoviček.
Pitanje elitizma
Zatim je biohakiranje usporedio sa svojom strašću prema letenju.
- Obožavam letenje, ali nisam nikada pohađao školu za pilote. No, imam nekoliko stotina sati leta na simulatoru, mnogo sam čitao o navigaciji i upravljanju velikim zrakoplovima poput Airbusa ili Boeinga i čak sam imao priličan broj uspjeha u slijetanju na simulatoru. No, teško je zamisliti da bi mi itko dozvolio da upravljam pravim Airbusom, pogotovo ako bi s time bili upoznati i putnici koje bih trebao voziti.
Vjerojatno bi manje problema bilo ako bih kupio vlastiti zrakoplov i sam sjeo u njega, jer se u tom slučaju radi samo o mojem životu koji stavljam na kocku. I s biohakiranjem smo tu negdje - dok se god ne radi o ugrožavanju tuđeg zdravlja, postojat će pojedinci koji su dovoljno odvažni ili dovoljno slabo informirani o posljedicama da krenu obavljati pokuse na sebi - naglasio je Vlahoviček.
Uradi sam set
Bez obzira na potencijalne opasnosti neodgovornog eksperimentiranja na sebi, biohakiranje je fenomen u usponu, pa danas u SAD-u postoje tvrtke koje prodaju gotove “uradi sam setove” za genetički inženjering. Jedna od njih je The Odin, čije je sjedište u Oaklandu, a vlasnik Josiah Zayner.
- Ljudima bi trebalo biti omogućeno korištenje svih tehnologija koje znanost razvije. Ne bi ih trebalo patentirati i koristiti samo u zatvorenim elitističkim sustavima akademije i industrije - tvrdi Josiah Zayner.
Tvrtka The Odin, među ostalim, nudi online CRISPR kit za jačanje mišićne mase po cijeni od 20 dolara.
- Apsolutno se slažem s tvrdnjom da je znanje globalni doseg čitavog čovječanstva i time treba biti dostupno svima, no doista me smeta spominjanje pojma elitizma u ovome kontekstu. Mislim da je Zayner promašio poantu jer očito ne razumije koliko je ljudskog napora i truda, a samim time i sredstava bilo potrebno da se do nekog otkrića dođe. Tako je i sa sustavom CRISPR jer je prije njega trebalo istražiti jako puno kako bi se uopće moglo pojmiti kako CRISPR radi. Od strukture DNK pa do toga kako se dijeli, popravlja, koji su mehanizmi njezine razgradnje itd. Ako pogledamo koliko je ljudi i godina uloženo u istraživanje sustava CRISPR i koliko to sve košta, doći ćemo do brojke od koje se vrti u glavi - pojasnio je Vlahoviček.
- Ako je Zayner voljan napustiti elitizam, onda bi za početak trebao svoje uradi sam kitove proizvoditi i davati besplatno, a zatim i biti voljan platiti desetke tisuća ljudi tijekom desetaka godina kako bi obavljali znanstvena istraživanja, uključujući i sve negativne rezultate koji nastaju u tom postupku. A o dostupnosti tehnologije svima također nemam zamjerke dok god ti ‘svi’ znaju prednosti i mane njezina korištenja. Nisam baš siguran da bi svi mogli i trebali dobiti pravo upravljanja nuklearnim postrojenjima ili rukovanjem smrtonosnim virusima, upravo zato što posljedica nestručnog rukovanja nosi opasnost za druge ljude - zaključio je Kristian Vlahoviček