Da se barem mogu vratiti. I ostati duže. Te dvije rečenice zujale su mi po mislima kad sam gledala fotografije iz svojih "ekvadorskih vremena". Na proputovanju od Čilea do Kolumbije upravo sam u Ekvadoru provela najmanje vremena, samo šest dana. Vizija palme na kolumbijskoj karipskoj obali tada je, tri tjedna prije povratka kući, bila toliko jaka da sam Ekvador, kad razmišljam iz današnje perspektive, potpuno neopravdano diskriminirala. Pošteno bi bilo reći da sam tek "malkice zagrebala" i na temelju tog iskustava sada i pričam ovu priču - onu o dva UNESCO-va ekvadorska grada, opuštenoj i nježnoj Cuenci i užurbanom, grubljem Quitou.
U Ekvadoru sam svoje vrijeme provodila na asfaltu, držeći se dalje od prirodnih ljepota te zemlje, kojih usput rečeno ima napretek i svih mogućih vrsta - od Galapagosa, preko prašuma, do planinskih vrhunaca i vulkana. Istraživala sam tako ulice koje omeđuju šarene kolonijalne građevine, jutrima posjećivala tržnice, ležala uz rijeku, promatrala užurbane ceste s mirnih krovova kafića i hostela u kojima bih odsjedala. Cuenca i Quito bili su moja, koliko god to moglo čudno zvučati, "gradska meditacija", nekoliko dana potpunog usporavanja bez onog putničkog pritiska koji te tjera na konstantnu jurnjavu. Cuenca i Quito danas za mene znače odmor.
Trebao mi je, nakon šest tjedana na putu, neviđeno, a Cuenca je isporučila sve i još više od toga. I sam dolazak u grad bio je mekan i lagan, kao da dolaziš u zagrljaj dragoj osobi. Noć je bila ugodna, svijetla su obasjavala popločene, čiste ulice tamošnjeg starog grada narančastim svjetlom, soba u kojoj sam odsjela bila je savršena, a tik do hostela prodavao se velik izbor piva, čak prevelik za nekoga tko više ne želi razmišljati, nego se samo odmoriti nakon cjelodnevnog mijenjanja autobusa i prelazaka granica. Uostalom, Cuencu su mi preporučili i prije, kad sam ispitivala druge putnike o Ekvadoru. Dobar je grad, jako, rekli bi mi. Odmah idućeg dana shvatila sam da nisam jedina koja se "navukla".
"Ovdje sam već jako dugo. I mislim da ću otkazati sve što sam imala u planu. Ovdje mi je odlično", rekla mi je mlada djevojka iz hostela dok smo slušale svirku benda u dvorištu.
Znala sam o čemu priča. U Cuenci, punim imenom Santa Ana de los cuatro ríos de Cuenca ili, u prijevodu, Sveta Ana od četiri rijeke Cuence, koliko ih i prolazi kroz grad, vrlo je lako i jednostavno stvoriti si ugodnu, opuštenu svakodnevicu i nakratko zaboraviti da si putnik u stalnom pokretu.
U tom trećem po veličini ekvadorskom gradu, urbanom središtu južne pokrajine Azuay, živi oko 350 tisuća ljudi, što znači da nije prevelik ni prenapadan, a smješten je, još od 1557. godine, na ugodnih 2500 metara nadmorske visine, okružen planinama. Ima neku nenametljivu ljepotu. Dražestan "stari grad" krcat je znamenitostima, restoranima, trgovinama i hotelima te međusobno okomitim ulicama koje dobrano olakšavaju snalaženje.
Stara jezgra stvorena je za duge šetnje, neopterećena istraživanja i bezbrižno razgledavanje ili, za samo svega nekoliko minuta, opuštanje uz rijeku Tomebamba, koja doslovno teče uz stari centar. Rijeku ne obožavaju samo stranci, vole je i lokalci. Sjede, izležavaju se i šeću po njezinim zelenim obalama, hodaju po slacklineu, najmanji se igraju, a parovi traže osamljena mjesta na klupicama ili dekicama.
Upravo njezine obale bile su moje redovito odredište. Prvo, doduše, lokalna tržnica, Mercado 10 de Agosto, krcata svakakvim bogatstvima, među ostalim predivnim čerimojama, a onda pravac prema rijeci, do "mog" kafića na kavu, a zatim na samu obalu, pod neku od brojnih tužnih vrba koje ondje rastu. Za one kojima se ne izležava na travi, obala je prepuna i kafića i restorana. Ima za svakoga ponešto, ovisno o stilu i preferencijama.
Dalje od rijeke, u dubini stare jezgre, stoji pak prepoznatljivi simbol grada, a put do njega pun je lokalnih zalogajnica, odnosno restorančića u kojima cijena cijelog obroka stoji svega dva dolara (na stol prvo dolazi zdjelica s kokicama, pa juha, a zatim i glavno jelo). Riječ je o katedrali Bezgrešnog začeća s plavim kupolama, čiji tornjevi - iako se gradila još 1880.godine - nikada nisu završeni jer je arhitekt, barem tako kaže internet, pogriješio u izračunu.
Odmah pokraj poznate crkve stoji tržnica cvijeća. Ekvador je, doznat ću kasnije, poznat po cvijeću, pogotovo vrlo kvalitetnim ružama. Jedan je od najvećih izvoznika cvijeća na svijetu. Nakon šetnje i razgledavanja te traženja posebitosti grada (kao što su, primjerice, prodavači trešanja koji to voće prodaju u tačkama) i njegovih skrivenih kutaka, došlo bi vrijeme za večeru.
Upravo u Cuenci napravila sam svoju prvu kardinalnu "prehrambenu grešku". Zaigrala sam se s razgledavanjem i u vrijeme kad sam ogladnjela izbor se opasno smanjio. U jednoj od ulica na malom štandu prodavala se grilana piletina. Nažalost, tek nakon nekoliko zalogaja shvatila sam da nije bila dovoljno obrađena. Bila je to početnička greška - koju ću među ostalim "platiti" testiranjima na Franu Mihaljeviću. Kad se radi o mesu, onom koje spada u "uličnu hranu", uvijek, ponovila sam si, doslovno uvijek treba ići tamo gdje je gužva - znači da je okret velik i da su proizvodi svježi.
Ako vam je dosta grada, koji nerijetko zbog arhitekture, ali i činjenice da se radilo o centru umjetničkog stvaralaštva i kulture nazivaju "ekvadorskom Atenom", uživancija se nalazi svega deset kilometara dalje. Riječ je o mjestašcu koje se zove Baños, a nudi niz spa opcija i bazena s mineralnim termalnim vulkanskim izvorima. Cijene i opcije su različite i variraju ovisno o tome što želite. Za jako malo novca ne očekujte čuda - u bazenu ćete se boriti za prostor s nizom drugih ljudi, ponajviše razigranim i bučnim mališanima. Ako platite nešto više, to već podrazumijeva garanciju za opuštanje.
Nekoliko dana kasnije Quito me dočekao na svoj način. Kočnica autobusa, i to noćnog, koji je iz Cuence krenuo oko 23 sata, posljednji je put zaskvičala u osam ujutro, nakon čega je slijedila poduža vožnja taksijem pa traženje smještaja. Nisam imala sreće iz prve, morala sam kucati na još jedna vrata, tik do lokalne tržnice na kojoj su se stisnule male zalogajnice s nizom delicija - pečenom krvi, različitim varijacijama svinjske kože i iznutricama. No, isplatilo se, potkrovlje je bilo pravi mali raj sa savršenim pogledom na doslovno tri ulice udaljenu staru jezgru Quita, iznad čijih krovova svako malo probijaju crkveni tornjevi.
Stara jezgra tog grada, glavnog u Ekvadoru, koji broji 1,8 milijuna stanovnika i jedan je od prvih gradova koji su ikada uvršteni na Unescovu listu (kulturnom baštinom proglašen je 1978. godine, uz poljski Krakow), doista je divna. Znamenitih građevina ima napretek. Ističu se crkve (od kojih je unutrašnjost jedne, koja se zove La Compañía de Jesús, optočena zlatom) i zgrade najrazličitijih boja nakalemljene na kaldrmu, a ceste spajaju mrežu trgova i parkića prepunih ljudi. Vode među ostalim i na prepoznatljivi Plaza Grande, trg na kojem se nalazi i predsjednička palača.
Quitova stara jezgra smatra se jednom od najbolje očuvanih u cijeloj Latinskoj Americi. No, među njezinim ulicama jedna se posebno ističe. Ime joj je La Ronda, a omiljeno je odredište turista zbog dražesnog izgleda te krcatosti restoranima, trgovinama i kafićima. Upravo iz jednog od njih koje sam pohodila pružao se savršen pogled na El Panecillo (u prijevodu šniticu kruha), brdašce usred grada iz kojeg se izdiže velika skulptura Djevice Marije s krilima - La Virgen de Quito - navodno najveće prikazane s krilima na svijetu, koja je postala najveći simbol tog grada.
Quito je okružen s nekoliko vulkana, od kojih se Cotopaxi, drugi najveći vulkan na svijetu, može vidjeti za jasna i čista dana. Smješten je na visini od 2850 metara. što ga čini drugim najvišim glavnim gradom na svijetu, nakon bolivijskog La Paza (koji titulu glavnog grada dijeli s tamošnjim Sucreom). Riječ je o glavnom gradu koji je i najbliže ekvatoru - od centra grada do linije koja dijeli zemlju na južnu i sjevernu polutku ima oko 25 kilometara.
Boravak u Quitu, za koji se načelno smatra da je nesigurniji od savršeno sigurne Cuence, svodio se na dugačke šetnje, odmaranja na klupicama i večernja druženja na krovu hostela. Nekolicina mladića iz Ekvadora koji su tamo privremeno volontirali iznenadili su me svojom reakcijom kad sam im spomenula da sam iz Hrvatske. "Hrvatska? Kolinda? Jesi li je ikada upoznala? Kakva je?'", obasuli su me pitanjima, spominjući usput i nogomet.
Meni osobno, kaldrme Quita nisu dojadile. Za one kojima se upravo to nekim slučajem i dogodi, postoje dvije jednostavne ideje - ukrcati se na jednu od najviših žičara na svijetu, koja će vas odvesti na 4000 metara visine, ili pak produžiti do La Mitad del Munda, odnosno Sredine svijeta, spomenika posvećenog upravo ekvatoru. Pritom imajte na umu da je, zahvaljujući suvremenim, preciznim mjerenjima, utvrđeno da se ekvator ipak nalazi 230 metara sjevernije od samog spomenika.