KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Naši su pobijedili...

Goran Mehkek / CROPIX

Mnogo se lijepog, plemenitog, kršćanskog i ljudskog da iščitati iz fotografije nepoznatog autora, ali lijevi mediji govore samo o velikom kreditu koji je, kao član nadzornog odbora državne banke, ministar odobrio poduzetniku. Oni vam žele ogaditi veliko postignuće, obezvrijediti ga, ukaljati niskostima. A prijateljstvo je za hrvatskog čovjeka najveća vrlina

Na fotografiji hrvatski ministar financija Zdravko Marić raširenih ruku urla u navijačkoj ekstazi, sjedeći na ramenima šibenskog poduzetnika Josipa Stojanovića zvanog Jolly. Snimljeni prošlog ljeta u gledalištu nekog ruskog stadiona, na posljednjem Svjetskom nogometnom prvenstvu, na jednoj od utakmica naše reprezentacije koja je, kao što znamo, osvojenim drugim mjestom napravila povijesni uspjeh, i ministar i poduzetnik su, zar bi moglo drugačije, u dresovima na crvene i bijele kvadratiće.

Fotografija je jednostavno nabijena značenjem: vidimo sportsku radost zbog nadmoćne igre “vatrenih”, vidimo iskreno domoljubno ganuće dvojice Hrvata, vidimo napokon bliskost dvojice muškaraca tako nježnu i čistu da je stasiti poduzetnik podigao sitnog ministra i stavio ga iza vrata kao kad otac vodi nejakog sina u obilazak zoološkog vrta, a dječačiću se odjednom više ne da hodati.

Mnogo se lijepog, plemenitog, kršćanskog i ljudskog da iščitati iz fotografije nepoznatog autora, ali lijevi mediji govore samo o jednome, o velikom kreditu koji je, kao član nadzornog odbora državne banke, ministar odobrio poduzetniku. Koliko je Marić zadužio Stojanovića, kažu ti zlobnici, naravno da ga Stojanović na ramenima nosi. Kakvu mu je uslugu napravio, Stojanović bi Mariću morao služiti doručak u krevetu. Morao bi ga pedikirati, rezati mu nokte i strugati mrtvu kožu s tabana, oprati mu auto, odnijeti odjeću na kemijsko čišćenje i donijeti ćevape s lukom. Za milijune koje je dobio od Hrvatske banke za obnovu i razvoj, Josip Stojanović zvan Jolly morao bi se spustiti četveronoške na tepih, a Zdravko Marić da ga zajaši i viče: “Điha! Điha!”

Tako pišu lijevi mediji, podlo i neodgojeno, klevetnički, namjerno promašujući bit ovoga krasnog snimka. Pasji sinovi odvlače pozornost na nešto glupo i sporedno, žele zamagliti da su naši pobijedili, da smo osvojili srebro, da je čitava zemlja eksplodirala od veselja i da su ljudi doslovno visjeli sa stabala kao pavijani razdragano mašući Luki Modriću i društvu. Oni vam žele ogaditi veliko postignuće, obezvrijediti ga, ukaljati niskostima. Ukratko, iz potpuno nepotrebne priče o navodno sumnjivim okolnostima u kojima je Marić Stojanoviću omogućio milijunski kredit za gradnju hotela, izbija jal i bijes onih koji mrze sve što je hrvatsko i koji se nikada nisu pomirili sa slobodnom i neovisnom hrvatskom državom.

Mogu vam o ovome osobno posvjedočiti jer sam i sam jedan od jalnih i bijesnih koji mrze sve što je hrvatsko i vazda traže negativnosti, šire neslogu među narodom. No, katkad se, kao danas, ipak dozovem pameti i shvatim kakva smo mi, da oprostite na izrazu, đubrad, kakvi smo gadovi i prodane duše, mi Jugoslaveni koji svaki slatki uspjeh naše mlade države moraju zagorčati nekakvom izmišljenom aferom.

Napokon, ministar Marić uvjerljivo je otklonio svaku sumnju da je glasajući za dodjelu milijunskog kredita Stojanoviću učinio nešto nepošteno. Činjenica je, i on to, molim lijepo, nikad nije tajio, da je šibenski poduzetnik njegov prijatelj. Upozorio je na to druge članove Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak. “Vama, kolege, pretpostavljam neće smetati da je Josip Stojanović Jolly moj dragi prijatelj”, rekao je Marić, a ostatak društva za stolom čisto se zgranuo. Zinuli su naprosto ne vjerujući da ih netko to pita. “Ne da nas ne smeta da ste vi prijatelji”, objasnili su, “već mi to svesrdno podupiremo jer prijateljstvo je za hrvatskog čovjeka jedna od najvećih vrlina.”

Tako je Marić glasao da Stojanović dobije pare, a svi su se složili kako je brižan i odan, pravi prijatelj. A nije on jedini među ministrima koje Stojanović u nevolji može nazvati. I ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac je prije nekoliko dana ponosno istaknula kako su ona i Jolly bliski. Nema, istina, fotografije na kojoj Šibenčanin drži Žalac za gležnjeve, dok ona sjedi na njegovim ramenima, ali valja vjerovati da je on, kad je prijateljstvo u pitanju, i na tako nešto spreman.

Krasno je i inače kako su kod nas moćni i ugledni međusobno dobri, drže se skupa, brinu se jedni za druge, paze se kao rod rođeni. Mi casa es tu casa, moja kuća je i tvoja kuća, govore hrvatski poduzetnici hrvatskim ministrima i zastupnicima i sucima, a hrvatski se ministri i zastupnici i suci kunu kako bi krvi ispod vrata dali za hrvatske poduzetnike. Mnogo je primjera duboke naklonosti i povjerenja između političke i poslovne elite naše zemlje. Marić i Stojanović nisu u lošijim odnosima nego što su jednom bili predsjednica i nogometni menadžer Zdravko Mamić, ili Tomislav Karamarko i naftaš Josip Petrović, ili Ivo Sanader i Marijan Primorac, ako se sjećate tko je to, Sanaderu je darovao BMW, automobil, slučajno, iste marke kao onaj kojim je njegov sin u Makarskoj ubio dvije djevojke...

Ljudi iz politike nesebično uskaču ljudima od biznisa, pomažu im u poslovanju s državom, da se ne gnjave s građevinskim dozvolama, potvrdama o nekažnjavanju i sličnim glupim administrativnim preprekama, a ljudi od biznisa se, s druge strane, ljudima iz politike velikodušno odužuju luksuznim limuzinama, nakitom, večerama, avionskim kartama i hotelskim noćenjima. Dobra i usluge slobodno kolaju u jednoj toploj i srdačnoj, domaćoj atmosferi, gdje su svi naši, prijatelji, pobratimi i kumovi, slinavo se ljube u oba obraza.

Takva je bliskost, jedinstvo i sloga među iskrenim domoljubima, da je Jugoslaveni poput mene nikada neće shvatiti. Mi ćemo, gadovi, umrijeti napušteni, sami, bez ikoga svoga. Ispričajte me jedan trenutak, idem se na tavan objesiti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo