Četvero od deset stanovnika Republike Hrvatske, spremno je živjeti u nekoj vrsti diktature, a sada postoji empirijska potvrda za to.
U proteklih dvadeset godina hrvatsko društvo napravilo je snažan konzervativni zaokret, a ovakav zaključak najbolje oslikava sljedeći podatak: ne tako daleke 1999., svaki deset Hrvat podržavao je ideju da zemlju vodi “moćni vođa koji se ne osvrće na vladu i izbore”, da bi danas broj takvih porastao gotovo četverostruko - najvažniji je zaključak analize autoritarnosti u hrvatskom društvu na temelju rezultata triju empirijskih istraživanja, koja su u sklopu međunarodnoga istraživačkog projekta European Values Study (EVS) provedena 1999., 2008. i 2018. godine, ovih dana objavljenih u časopisu Društvena istraživanja.
Rezultati su porazni jer pokazuju povećanje broja ispitanika koji autoritarni politički sustav smatraju kao nešto što je pozitivno. Dok je 1999. godine 11,5 posto stanovnika u Hrvatskoj smatralo da je “dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore”, 2008. godine to je smatralo 28,8 posto, a 2018. godine čak 38,6 posto ispitanika. Porastao je - također astronomskih 400 posto - i broj onih koji smatraju da je “dobro imati vojsku koja vlada državom”, sa 5,3 posto u 1999. godini na 20,6 posto u 2018. godini. Članovi Generalskog zbora i braniteljskih udruga, očito, mogu biti zadovoljni.
Defektna demokracija
No, može biti utješno to da je, istodobno, podrška demokratskom političkom sustavu i vladavini stručnjaka u naznačenom razdoblju ostala visoko izražena i stabilna.
“S obzirom na to da je u Hrvatskoj u zadnjih 73 godine ‘moćni vođa’ bio na vlasti čak 44 godine, dobiveni rezultati jasan su znak ne samo nerazvijenosti demokracije u Hrvatskoj nego i nespremnosti sve većega dijela hrvatskoga društva da aktivno sudjeluje u demokratskim praksama”, glasi jedan od katastrofičnih zaključaka analize European Values Study.
Međutim, istraživanje je pokazalo još nešto što izaziva brigu - rezultati za 2018. godinu pokazuju da su autoritarnom političkom sustavu skloniji ispitanici mlađe životne dobi od 18 do 29 godina, osobito kada su iz obitelji u kojoj roditelji imaju niže obrazovanje. Usporedbe radi, 1999. godine, relativno malobrojnih 13,9 posto mladih ispitanika slagalo se s hipotezom prema kojoj je “dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore”, da bi 2008. njihov broj skočio na 32 posto, a 2018. godine takvih je 47,3 posto.
De facto, svaki drugi mladi muškarac i žena u Hrvatskoj - traže vođu. Stoga ne iznenađuje da se u analizi navodi kako je “s obzirom na sve ostale procese iz širega konteksta hrvatskoga društva, kao što su npr. negativni demografski trendovi i iseljavanja te sve snažnije političko polariziranje hrvatskoga društva, sklonost mladih autoritarizmu krajnje zabrinjavajuća”.
U kojem se smjeru kreće hrvatsko društvo pokazuju i odgovori na pitanje o potrebi (ili ne) “većeg poštivanja autoriteta”. Kako se vidi iz rezultata, u protekle dvije decenije, u Hrvatskoj je došlo do povećanja broja ispitanika koji smatraju da bi bilo dobro kada bi u bliskoj budućnosti u hrvatskom društvu došlo do “većeg poštivanja autoriteta”, sa 51,4 posto na 64,7 posto.
Nekoliko je razloga zašto ljudi istovremeno podržavaju demokratski politički poredak i žele “moćnog vođu” ili “vojsku koja vlada državom”. Prvi razlog je veliko nezadovoljstvo demokracijom u praktičnom smislu jer svakodnevno iskustvo pokazuje da parlamentarna demokracija uglavnom, a često puta i uopće, ne funkcionira. Tome u prilog idu i rezultati koji pokazuju izrazito nepovjerenje u ključne institucije demokratskog sustava, smatra dr. Krunoslav Nikodem, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je objavio analizu ovog istraživanja.
“S obzirom na to da na svakodnevnoj razini svi možemo vidjeti što se događa u Saboru, kako i na koji način radi vlast i državna uprava i što se sve događa unutar pravosudnog sustava jasno je otkuda to nezadovoljstvo i nepovjerenje, jer je na izravno pitanje ‘jeste li zadovoljni razvojem demokracije u Hrvatskoj?’ potvrdno odgovorilo tek 8% ispitanika.
Drugi razlog možemo tražiti u nespremnosti dijela stanovništva za život u slobodnom demokratskom društvu koje zahtijeva svakodnevno aktivno sudjelovanje i donošenje odluka, što je opet povezano s velikim nepovjerenjem ne samo u institucije već i u ljude, ali i s negativnim naslijeđem prošlog sustava koji, između ostalog, nije izgrađivao individualnu odgovornost. Treći razlog je nepoznavanje i nerazumijevanje osnovnih procesa demokratskog poretka, što proizlazi iz nedostataka temeljnog procesa socijalizacije i obrazovnog sustava, ali i iz iskustava svakodnevnog života koji se uglavnom temelji na moći i autoritarnosti”, drži prof. dr. Nikodem.
A što žele Poljaci
Kada se radi o jačanju neokonzervativizma i autoritarnih tendencija, Hrvatska nije izuzetak u Srednjoj Europi. Prošle godine je u Poljskoj objavljeno istraživanje koje je potvrdilo zaokret udesno kod tamošnje mlade generacije. Rezultati su potvrdili da mladi Poljaci čeznu za crkvom, tradicijom i sigurnošću. Dvije trećine svih birača u Poljskoj, starih između 18 i 29 godina, svoj glas dali su strankama desno od centra, pokazala je studija komercijalnog istraživačkog instituta IQS. Tri četvrtine ispitanika se protivi prihvatu izbjeglica, oko jedne trećine je spremno odreći se osobnih sloboda za više prava i reda u zemlji, a samo devet posto ispitanika označavao se kao “kozmopoliti” i “otvoreni za drugačije”.
Istraživanje koje su 2013. godine u Hrvatskoj proveli Institut za društvena istraživanja i zaklada Friedrich Ebert Stiftung, također je pokazalo da zabranu pobačaja podupire nešto više od dvije petine mladih, kao i nisko povjerenje u političke stranke, Vladu, Sabor, od kojih tek nešto više povjerenja uživaju tijela vlasti EU. Mladi su - slično kao i u recentnom istraživanju kojim se bavimo - zato najviše povjerenja iskazali prema represivnim organima vlasti, policiji i sudstvu. Neke od važnih vrijednosti za njih su duhovna obnova, jačanje vojne moći, briga o Hrvatima u BiH, suradnja sa sudom u Haagu, populacijski rast i dignitet Domovinskog rata, ukratko, to su kategorije koje im predstavljaju tradicionalne i simboličke vrijednosti.
Razlog za optimizam
Krunoslav Nikodem ipak radi distinkciju i objašnjava kako je riječ o sklonosti mladih prema političkoj autoritarnosti (podržavanje “moćnog vođe”), a ne o konzervativnim stavovima. Međutim, ima nešto drugo, a glasi: mladi Hrvati su ideološki puno desnije nego njihovi vršnjaci u Poljskoj.
“Stanje u Poljskoj nije ni približno tako zabrinjavajuće kao ono u Hrvatskoj. Naime, prema rezultatima EVS-a za 2018. godinu, u Poljskoj 16,2% ispitanika smatra da je dobro “imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore”, a u Hrvatskoj je to 38,6%. Nadalje, u Poljskoj 21,2% ispitanika u dobi 18-29 godina smatra da je dobro “imati moćnog vođu”, a u Hrvatskoj to smatra čak 47,3% mladih. Dio odgovora zašto su mladi sve više skloni političkoj autoritarnosti možemo tražiti u prethodno navedenim razlozima, ali i u razvoju potrošačkog društva koje, između ostalog, karakteriziraju procesi individualizacije i subjektivizacije. To konkretno znači da sociokulturni kontekst suvremenog potrošačkog društva potiče izrazitu liberalizaciju i permisivnost osobnog života i izraziti konformizam društvenog života”, upozorit će Krunoslav Nikodem.
Možda ipak postoji nada.
Hrvatsko društvo je tradicionalno, ali, počinju se uočavati značajne promjene. U zadnjih desetak godina povećao se broj ispitanika koji “uvijek opravdanim” smatraju pobačaj (s 12,3 na 19,1 posto), razvod (s 20,6 na 26,3 posto), eutanaziju (sa 17,8 na 22,6 posto) i usputni seks (sa 7,9 na 15,2 posto). Također, izgleda kako se, mic po mic, ovdašnje stanovništvo senzibilizira prema homoseksualcima, posebno tijekom posljednjeg desetljeća.
Dok je 1999. i 2008., više od tri četvrtine (tj. 75,6 i 75,9 postotaka) ispitanika, homoseksualnost smatralo apsolutno neprihvatljivom, sada se njihov broj ipak smanjio na 64 posto, dakle, još uvijek puno, ali bitno manje nego nekada. Usto, izrazito je narastao broj ljudi koji imaju neutralan stav (“ni dobro ni loše”) prema gay populaciji, sa 7,9 na iznad 17 posto. Iako su te promjene još uvijek relativno malene, čini se da se i u suvremenom hrvatskom društvu polako razvija sociokulturni kontekst koji Frank Webster opisuje kao “izrazitu liberalizaciju individualnoga života i izraziti konformizam društvenoga života”.
Dobiveni rezultati uglavnom su u skladu s rezultatima prethodnih istraživanja, gdje se ističe povezanost autoritarnosti s nižim obrazovanjem, starijom životnom dobi, ruralnim sredinama i nižim socioekonomskim statusom. Međutim, ispitanici mlađe životne dobi (do 29 godina), opet prednjače konzervativizmom i skloniji su stavu da pobačaj “nikad ne može biti opravdan”, za razliku od ispitanika između 30 i 45 godina, koji su skloniji suprotnome.
Krunoslav Nikodem pojašnjava kako rezultati EVS-a, od 1999. do 2018. godine pokazuju da je hrvatsko društvo u vrijednosnom smislu i dalje uglavnom tradicionalno društvo. No tradicionalnost, ili modernost društva, nije statična, već dinamična kategorija, a sustav vrijednosti se mijenja sporo, ali se ipak mijenja. Te su promjene u hrvatskom društvu vidljive u zadnjih desetak godina.
“Razloga je više, a jedan od ključnih razloga je da su tradicionalne vrijednosti, barem za dio populacije, sve manje uporište i temelj osobnog i društvenog života u suvremenom društvu. Prije svega zbog toga što se praksa svakodnevnog života u suvremenom društvu sve više udaljava od tradicionalnih vrijednosti, a kad ta diskrepancija između sustava vrijednosti i praktičnog života postaje jako velika onda se i utjecaj tog sustava vrijednosti na svakodnevni život nužno smanjuje.
Kao primjer možemo uzeti povećanje broja onih koji razvod smatraju moralno opravdanim s 18,3% u 1999. godini na 26,3% u 2018. godini. Jednostavno, povećava se stopa razvoda pa se povećava i broj onih koji to smatraju opravdanim. Više je razloga zašto se povećava stopa razvoda u hrvatskom društvu, a jedan od ključnih razloga su različiti sustavi vrijednosti muškaraca i žena. Muškarci su uglavnom i dalje skloniji tradicionalnom sustavu vrijednosti, a žene su sklonije rodnoj ravnopravnosti”, kazat će ovaj sociolog.
Uloga obrazovanja
Ipak, u svemu ovom postoji jedan faktor koji u 2018. najznačajnije utječe na stavove nacije, a to je stupanj obrazovanja ispitanika. Jednostavno, ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja skloniji su autoritarnosti. A na ovom području, situacija nije dobra jer prema službenim podacima koji se temelje na popisima stanovništva u Hrvatskoj, 1991. godine bilo je 9,3 posto visoko obrazovanih, 2001. godine bilo ih je 11,9 posto, a 2011. godine 16,4 posto, što je daleko ispod prosjeka razvijenih zemalja.
Osim toga, ispitanici koji pozitivno percipiraju javnu ulogu Crkve uglavnom su skloniji autoritarnosti. Od značajnih prediktora autoritarnosti u 1999. godini javlja se i doživljaj vjere kao utjehe u životu, u 2008. godini tu su još i redovito (tjedno) pohađanje religijskih obreda, važnost religije u životu, vjerovanje u raj i Boga, a u 2018. godini i redovita molitva i religijska samoidentifikacija.
Ispada kako su vođi najsklonije osobe s niskim obrazovanjem. Može li se onda zaključiti da postoji sukob između dvije Hrvatske: obrazovane i neobrazovane?
“Rezultati moje analize jasno potvrđuju rezultate mnogih prethodnih analiza koji pokazuju da su obrazovanje i intelektualni razvoj ključne prepreke razvoju autoritarnosti. Na žalost, u hrvatskom društvu se desetljećima razvija jedna antiintelektualna klima unutar koje se obrazovanje promatra cinično i posprdno. Obrazovni sustav u Hrvatskoj je uglavnom socijalna kategorija, a osim nekih izuzetaka, nije razvojna kategorija. Uzmimo za primjer sustav visokog obrazovanja. Studiranje u Hrvatskoj 21. stoljeća uglavnom je socijalna kategorija, a nikako nije pitanje stjecanja znanja i vještina, razvoja gospodarstva, znanosti i novih tehnologija.
Masovnost visokog obrazovanja, koliko god se činila potpuno opravdanom i nužnom za razvoj društva u cjelini, u Hrvatskoj je oblik socijalne pomoći za mlade koji ionako nemaju kamo jer posla nema, kao ni volje, motivacije, znanja i vještina da se postojeći poslovi pokrenu ili stvore novi. Naravno da postoje izuzeci, no oni su se razvili boreći se protiv takvog ‘sustava izvrsnosti i osiguranja kvalitete’, a nisu proizvod tog sustava. U tom kontekstu ne možemo govoriti o sukobu obrazovanih i onih koji to nisu. Ako i postoji sukob ‘dvije Hrvatske’, onda je to sukob između nekoliko tisuća ljudi koji žive sve bolje i nekoliko milijuna ljudi koji žive sve lošije”, zaključit će Krunoslav Nikodim.