Religija je opijum za narod, napisao je Karl Marx i to je svakako jedna od teza iz njegovih radova s kojom se teško ne složiti. A kad je riječ o kombinaciji naroda kod kojeg je opijum imao izuzetno važan utjecaj na povijest, e tada nastaje prilično zapaljiva smjesa.
Moderna se kineska povijest od smrti “posljednjeg cara” - ne Pu Yia, koji je to bio samo formalno, nego pravog i potpunog vladara života i smrti u Kini, Mao Zedonga - može podijeliti na dva razdoblja: prije dolaska Xi Jinpinga na vlast i poslije. Prvo razdoblje obilježava ekonomsko otvaranje Kine i formiranje politike “jedna zemlja, dva sustava” nakon pripajanja Hong Konga 1997. godine te osigurač koji je, prema zamisli kreatora ove politike, Deng Xiaopinga, trebao osigurati da se ne pojavi “novi car”: svakih se pet godina nanovo biralo vodstvo Komunističke partije (KPK) i države, a jedna je osoba na tom položaju mogla biti najviše dva mandata. I u tom je razdoblju Kina prosperirala i postala druga globalna ekonomska sila, moćna vojna sila te aktivniji globalni čimbenik.
Traženje idealne brzine
A onda je na vlast došao Xi Jinping. Ovaj sin bivšeg Maova adlatusa doživio je politički pad svojega oca i zarekao se da se to njemu neće dogoditi. Ta mu je karakteristika nakon smrti “posljednjeg cara” bila od koristi pa se relativno brzo uspinjao partijskom hijerarhijom i preko Šangaja, gdje je bio partijski šef, došao do vrha vlasti. I proveo samo jednu promjenu u Dengovu sustavu: ukinuo je ustavnu obvezu ograničavanja mandata. U zemljama poput Kine, gdje se vrag uvijek krije u detaljima, to je dovoljno da promijeni ukupne odnose moći na političkoj sceni i da stvori potpuno novi društveni ugovor i poredak. Xi je išao korak po korak, kineski polagano - ako se bicikl vozi prebrzo, može se pasti i ozlijediti, ako se vozi presporo, opet će se pasti: potrebno je naći idealnu brzinu da bi se mogla ostvariti korist od vožnje bicikla, tumačili su mi kineski diplomati. Prvo je osigurao bokove jer su detronizirani predsjednici i dalje željni utjecaja na vlast, iz sjene.
Pa je pokrenuo kampanju borbe protiv korupcije u kojoj će jednako na udaru biti “komarci i tigrovi” (Xijeva sintagma). Dijelom je ta doktrina stvarno korištena za borbu protiv korumpiranih činovnika i članova Partije, ali u velikoj je mjeri bila sredstvo kojim su se zatvarala usta nezadovoljnicima. Nakon toga je preuzeo kontrolu nad vojskom, pa medijima, podmlatkom Partije, a onda je u listopadu prošle godine održan sad već povijesni 19. kongres KPK na kojem je Xi na važna mjesta doveo svoje kadrove. I mirno ukinuo ograničenje od dva mandata, a svoju doktrinu socijalizma s kineskim karakteristikama učinio glavnim naukom Partije i društva ubacivši je u ustav.
A ta doktrina propisuje da u novoj Kini, koja će pod Xijevim vodstvom biti “pomlađena” ne samo ukidanjem politike “jednog djeteta”, nego i svježom ideologijom, glavnu ulogu igra Partija. Sve ono što KPK propiše postaje neoborivom dogmom, partijska ideologija dobiva status državne religije. A pored državne religije nema mjesta za druge. Mudar je bio trierski mislilac kad je u svojoj rečenici upotrijebio riječ “Religion”, a ne “Glaube”, vjera. Opijum nije vjera, ona je stvar pojedinca, stoga ne može imati društveni utjecaj. Ali religija, institucionalizacija dogme, ima za cilj djelovati kao opijum nudeći grupiranje pod zajedničkim neupitnim identitetom. A upravo tako djeluje i svaki jednopartijski, autoritarni sustav. Koji je u Kini već jako daleko od ideje socijalizma: aksiomatska je postavka osigurati što više novca koji postaje cilj i sredstvo. Kapitalizam, ali bez prava na propitivanje državne (čitaj partijske) uloge.
U tako definiranim društvenim odnosima svaka druga religija postaje problem zato što donosi drukčiju dogmu (i Sokrata su optužili da uvodi nove bogove). A otkad je Xi Jinping došao na vlast takvo se ponašanje ne tolerira. Pa je članovima Partije koji imaju religijska vjerovanja, a to onda znači da se preporuka odnosi i na ostale građane, preporučeno da ojačaju svoje partijsko obrazovanje. “Ako im to ne pomogne u promjeni stava, tada ih treba ohrabriti da napuste Partiju”, stoji u direktivi. U situaciji kad je KPK ultimativno mjerilo cjelokupnog društva koje prati svakoga svojeg građanina i gradi njegov kredibilitet na temelju ponašanja, izbacivanje iz Partije pretvara ga u građanina drugog reda. Izopćenika, apostatu.
Zatvaranje crkava
Kina je tako u uznapredovalim pregovorima s Vatikanom o rješavanju pitanja Katoličke domoljubne udruge, koja priznaje autoritet Pekinga i “podzemne Katoličke crkve”, koja priznaje autoritet Pape. Spor se, kako se u ovom trenutku čini, kreće prema rješenju koje bi Pekingu dalo ovlasti koje je imala Habsburška Monarhija: davati privolu za imenovanje biskupa. KPK trenutačno ocjenjuje da bi na tako pod svojom kontrolom imala katoličku pastvu, njih ukupno oko 12 milijuna. Ovih je dana provedena operacija zatvaranja ilegalnih, “podzemnih” protestantskih crkava jer je zabilježen porast sljedbenika.
Prije nešto više od tjedan dana objavljene su smjernice kojima se regulira promocija religije na internetu: institucijama je dozvoljeno širiti svoj nauk isključivo na platformama koje im odobre lokalni uredi za religijska pitanja. Što znači da je postignuta maksimalna kontrola sadržaja koji će se dijeliti i time je onemogućeno bilo kakvo subverzivno djelovanje. Sve to u skladu s partijskim stajalištem da niti jedno tijelo koje nije dio kineske administracije ne smije imati upliva na kineska religijska pitanja.
A kad je na vlast došao Xi Jinping, pokrenuo je golemi geopolitički i geoekonomski projekt “Jedan pojas, jedan put” (BRI) koji za cilj ima obnoviti drevni put svile, a zapravo osigurati kinesku prevlast na prostoru Euroazije (koja više nije presudna točka za globalnu kontrolu, ali je svakako izuzetno važan čimbenik). Putevi od Kine prema Zapadu prolaze preko pokrajine Xinjiang, poznate i kao Istočni Turkestan. Prema službenim podacima, u zapadne je kineske regije (Tibet, Xinjiang i Unutarnju Mongoliju) od 2012. godine u transportnu infrastrukturu uloženo 500 milijardi dolara, najviše u Xinjiang.
Problem je što ondje živi etnička skupina Ujgura koji su muslimani. I kao takvi predstavljaju prijetnju jedinstvu kineske dogme: za razliku od katolika, Peking se oko njih nema s kime dogovoriti. A ta je prijetnja dobila i svoje opredmećenje. Iako je nekoliko Ujgura bilo uhićeno u Afganistanu nakon američke vojne intervencije 2001. godine, pa i zatočeno u Guantanamu, problem je eskalirao krajem kolovoza 2016. godine kad se u zgradu kineske ambasade u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, zaletio automobil natovaren eksplozivom.
Vozač je identificiran kao Ujgur, pripadnik Islamskog pokreta istočnog Turkestana (ETIM, engleska kratica). Pripadnici su te organizacije, kako prenose kineski mediji, inače vrlo zatvoreni kad je riječ o bilo kakvu obliku terorizma u njihovoj zemlji, izveli i nekoliko napada u Urumqiju, glavnom gradu Xinjianga u svibnju 2014. godine te na drugim lokacijama u pokrajini u razmaku od 2009. do 2014. godine. Vlasti su objavile da je u tim terorističkim napadima poginulo oko 100 ljudi.
A Peking je doslovce zaprepastila vijest da se u redovima terorističke skupine Islamske države bori velik broj Ujgura. I tako je prijetnja s ideološke razine prešla na pitanje sigurnosti, prije svega na prijetnju projektu BRI, ali i energetskim transportnim koridorima. Dr. Christina Lin, američka stručnjakinja za Kinu, tvrdi da postoje mnogobrojne studije koje ističu da je ETIM projekt CIA-e kojim je tijekom Hladnog rata željela izazvati pobunu muslimana. Takva je opcija više nego plauzibilna, ali sigurno je da ETIM nije nastao samo kao projekt CIA-e, nego da je riječ o složenijem procesu na koji je utjecalo još nekoliko čimbenika.
Muslimani nisu bili skloni kineskom komunističkom režimu i bilo je dovoljno da se pojavi salafističko učenje, što današnja tehnologija čini vrlo jednostavnim, pa da se skupine Ujgura radikaliziraju. A do radikalizacije je svakako došlo i zbog režimske represije koja je cijelo vrijeme na drugu naciju - Kina je etnički vrlo homogena i Han Kinezi imaju izgrađen visoki stupanj nacionalnog ponosa koji ide do želje za sinifikacijom svih manjina - gledala kao na prijetnju per se. Xi je sam u nekoliko navrata rekao da bi Ujguri prvo trebali biti Kinezi, a zatim Ujguri. Temeljna, doktrinarna platforma kineske politike glasi: stabilnost prije svega i po bilo koju cijenu. Ujguri su destabilizacijski čimbenik.
Da se priprema ozbiljan projekt protiv Ujgura postalo je jasno kad je u lipnju prošle godine djeci zabranjeno davati imena Muhamed, Islam, Hadži i Imam. Zabranjene su i prevelike brade, odjeća koja pokriva cijelo žensko tijelo, halal ako se upliće u sekularni život ostalih građana. A onda je u prosincu objavljeno da vlada u Pekingu stvara bazu biopodataka o svakom Ujguru: DNK, slika lica, otisci prstiju, krvna grupa, skenirana očna šarenica (posao prikupljanja DNK obavljala je američka tvrtka Thermo Fisher Scientific koja ima podružnicu i u Hrvatskoj). Nakon raspada terorističke skupina Islamska država velik je broj Ujgura iz njezinih redova ostao na prostoru Bliskog istoka, od Libije do Afganistana, a Peking je odlučio učiniti sve da im onemogući povratak i da pokuša identificirati obitelj svakog od njih kako bi znali da će svaki njihov mogući udar na Kinu dovesti do reperkusija protiv najbližih.
Michelle Bachelet, povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 10. dana ovog mjeseca pozvala je Kinu da dopusti nadzor nakon “duboko uznemirujućih” optužbi o velikim logorima za preodgoj u kojoj su zatvoreni Ujguri u Xinjiangu. Naime, panel UN-a za ljudska prava objavio je prošli mjesec da je primio vjerodostojna izvješća da se do milijun Ujgura drži u ilegalnom pritvoru u toj kineskoj pokrajini te je pozvao na njihovo oslobađanje. Peking je reagirao brzo poručivši da se “Xinjiang suočava s ozbiljnim prijetnjama militanata i separatista” te da vlasti poduzimaju korake da se otklone opasnosti. Tumači da nije riječ o zlostavljanju muslimana, nego o “zatvaranju ljudi zbog stručne obuke kako bi spriječili daljnje širenje militanata”.
Kineski predstavnik na raspravi u UN-u odbacio je ideju o postojanju logora za “preobrazovanje”; umjesto toga oni će koji su “otkliznuli u religijski ekstremizam dobiti potrebnu pomoć preoblikovanjem i obrazovanjem”. A vlada se hvali da je tako zaustavila nastanak “kineske Sirije ili kineske Libije”, da bi sve zaključio kineski predstavnik u UN-u u Ženevi: “Ako se ne slažete da je to dobar način, možda je nužan za borbu protiv islamskog ili religijskog terorizma jer Zapad u tome dosad nije uspio. Pogledajte Belgiju, pogledajte Pariz i neke druge europske zemlje. Vi ste doživjeli neuspjeh”. Ergo, pustite nas da radimo svoj posao.
Konačno rješenje za Xinjiang
Adrian Zenz, njemački akademik i stručnjak za kinesku politiku o manjinama s Europske škole za kulturu i teologiju, izjavio je za Reuters kako se može reći “da je ovo najveće društveno preoblikovanjew koje provodi kineska država još od kulturne revolucije. U Xinjiangu se radi o najmanje nekoliko tisuća, moguće više od milijun ljudi u 1000 do 1200 objekata”. Svoje navode temelji na satelitskim snimkama, vladinim nabavkama za gradnju objekata za zatočenje te objavama za novačenje učitelja mandarinskog kineskog.
“Svrha je politička indoktrinacija, mijenjanje duša ljudi i njihovih razmišljanja”, zaključuje Zenz. Kako prenose drugi izvori, u logorima se djeca odvajaju od roditelja. James Millward, povjesničar sa sveučilišta Georgetown pregnantno je za AP opisao zbivanja u Xinjiangu: “Kulturno čišćenje je pokušaj Pekinga da pronađe konačno rješenje (svjesno upotrebljen pojam sa svim njegovim strašnim konotacijama) problema Xinjianga”. Prema informacijama do kojih je došao AP, u logorima se provodi psihička tortura, a cilj je da je se svi koji prođu “reedukaciju” odreknu islama i iskažu punu lojalnost Partiji. Izlazak iz logora ne znači da je tortura završena jer se nastavlja pomno motrenje Ujgura i njihovih aktivnosti: u slučaju da nadzornici zaključe da je riječ o devijantnom ponašanju koje nije u skladu partijskim učenjem, prijete nove kazne.
He Yafei, bivši zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova, dat će u svojem tekstu u ChinaUS Focusu i teorijsku podlogu za ovakav tretman Ujgura. U tekstu pod naslovom “Nova uloga Kine u upravljanju svijetom” navodi četiri temeljna globalna izazova. Prva tri su nepouzdanost američke politike, rastući jaz između bogatih i siromašnih te globalna neizvjesnost, a četvrti je “na višoj filozofskoj razini izazov civilizacija i njihovih odnosa. Hoće li doći do sukoba civilizacija ili fuzije?”. Model fuzije Peking želi na unutarnjoj razini, dakle jedinstvenu Kinu u kojoj nema remetilačkog djelovanja manjina koje grade svoj kulturno-civilizacijsko-ideološki sustav različit od partijski propisanog.
Zašto šute muslimani
Dok muslimanske države svoju politiku prema Izraelu navodno grade na punoj podršci Palestincima i stalnom isticanju izraelskog nedopustivog ponašanja, u slučaju kineskih Ujgura sve su zamuknule. Evo zašto:
Kina je veliki investitor u islamskim zemljama. Primjerice Pakistan, koji je susjed Ujgurima, od Pekinga je dobio zajam kojim je premostio ozbiljan manjak sredstava ovog ljeta; Egipat je zatočio i Kini isporučio 12 Ujgura za koje je procijenio da predstavljaju prijetnju jer Peking nudi velika ulaganja
Islamske zemlje ne baziraju svoje sustave na zaštiti ljudskih prava (Kineze u Indoneziji tretiraju kao građane drugog reda) pa se zato ne žele upuštati u spor s Kinom koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a
Islamske se zemlje u potpunosti slažu da se ne dozvoljava uplitanje drugih država u vlastita unutarnja pitanja. Izrael ne priznaju kao državu i tako tumače svoje aktivnosti
Riječ je o muslimanima turkmenskog podrijetla za koje je zadužena Turska koja i podiže glas u njihovu koristi i zbog toga su odnosi s Kinom zaleđeni
Islamske države podržavaju razbijanje islamskih terorističkih skupina koje prijete državama